Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3729/09 (S. O.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Pravo na rad
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3729/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3729/09, rješavajući apelaciju Salčina Osmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salčina Osmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001068 od 4. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 157 od 16.

aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0- P-07-000 009 od 30. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salčin Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001068 od 4. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07- 001 157 od 16. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-07-000 009 od 30. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-07-000 009 od 30. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 157 od 16. aprila 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime naknade štete isplati iznos od 2.600,49 KM, te buduću mjesečnu rentu, počev od 1. januara 2007. godine, u iznosu od 140,52 KM. U obrazloženju svoje odluke, Općinski sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelant zaposlen kod tuženog i da je 1. februara 2000. godine, radeći na radnom mjestu smjenskog nadzornika vjetrenja, na poslu doživio nesreću. Dalje, Općinski sud je naveo da je potom apelant proglašen invalidom II kategorije i od 29. maja 2001. godine radi na poslovima dežurnog radnika, na kojem, prema nalazu vještaka kojem stranke nisu prigovorile, ne prima manju plaću od plaće koju je primao u vrijeme povređivanja. Pored toga, Općinski sud je naveo da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj BP-203/01 od 16. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1710/05 od 6. jula 2006. godine, tuženi obvezan da apelantu, povodom predmetnog štetnog događaja, na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene psihičke i fizičke bolove te zbog umanjenja životne aktivnosti) isplati ukupan iznos od 12.375,00 KM i na ime naknade materijalne štete iznos od 1.786,64 KM, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.

3. Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku, sporno da li bi apelant, da nije doživio nesreću na poslu, u međuvremenu napredovao na poslu i sada radio poslove poslovođe na vjetrenju, kako to on smatra, odnosno da li ima pravo potraživati razliku plaće do visine plaće poslovođe i mjesečnu rentu u visini od 140,52 KM. Navedeno je da je apelant prilikom davanja svog iskaza istakao da je po zanimanju rudarski tehničar sa položenim stručnim ispitom, te da smatra da nije došlo do povređivanja da bi „napredovao“ do radnog mjesta poslovođe ventilacije. Dalje, da je u prilog svojih tvrdnji, apelant istakao da je zaposlenik N. H., mlađi od njega i sa manje radnog staža i kao takav „raspoređen na poslove zamjenika poslovođe ventilacije jer je poslovođa pred penzijom a kada ovaj ode u penziju on će biti poslovođa ventilacije“, a s obzirom na godine staža i iskustva, apelant bi, kako on smatra, obavljao te poslove da nije povrijeđen.

4. Općinski sud je istakao da je odredbama čl. 188. do 197. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisana naknada štete u obliku rente. Naknada materijalne štete zbog smanjenja radne sposobnosti odnosi se na gubitak u zaradi koju bi oštećeni ostvarivao da nije došlo do povređivanja. Ona se dosuđuje u obliku mjesečne rente ukoliko postoji negativna razlika između prihoda koje bi oštećeni ostvarivao i prihoda koje ostvaruje poslije smanjenja ili gubitka radne sposobnosti. To znači da se naknada štete po ovom osnovu ne dosuđuje zbog smanjene ili izgubljene radne sposobnosti, već zbog zarade koja je usljed toga izostala. Odredbom člana 195. stav 2. ZOO-a je propisano da je odgovorno lice dužno povrijeđenom, koji zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za ovu štetu. Naknada materijalne štete može se tražiti i u slučaju ako su zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad uništene ili smanjene mogućnosti oštećenog za njegovo dalje razvijanje i napredovanje, a shodno članu 195. stav 2. ZOO-a. Navedeno je da se pod materijalnim gubitkom ove vrste smatraju se neostvarene imovinske koristi od rada oštećenog, koje se drukčije mogu nazvati izgubljenom zaradom uslijed smanjenih izgleda za budućnost. Renta se dosuđuje i ako je izostalo povećanje zarade do kojeg je trebalo doći na osnovu osujećenog napredovanja. Međutim, kako je naveo sud, potrebno je da je u trenutku donošenja presude napredovanje već izostalo, a po redovnom toku stvari i okolnostima slučaja je već trebalo da nastupi, a ne da će eventualno nastupiti u nekom trenutku kasnije.

5. Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je njegovo napredovanje do radnog mjesta poslovođe na vjetrenju bilo izvjesno. Naime, Općinski sud je istakao da apelantovo pozivanje na drugog zaposlenika koji je imenovan za zamjenika poslovođe na vjetrenju, ne može cijeniti kao činjenicu od značaja za donošenje zaključka da bi i apelant napredovao do navedenog radnog mjesta, budući da ni taj zaposlenik još nije raspoređen na te poslove, nego apelant očekuje da će se to dogoditi. Općinski sud je naglasio da je apelant bio obavezan da dokaže da je takav razvoj događaja u konkretnom slučaju bio realan i očekivan, a tvrdnja da je napredovanje u službi logičan slijed dešavanja kod tuženog, kao poslodavca morala je biti objektivizirana konkretnim dokazima, a ne zasnovana na pretpostavci da bi, umjesto zaposlenika N. H.,, apelant napredovao do radnog mjesta poslovođe. Stoga je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.

6. Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude izvedeni dokazi i uvidom u presude Općinskog suda broj P.203/01 od 16. aprila 2005.godine i Kantonalnog suda broj Gž-1710/05 od 6. jula 2006. godine, te da se tim presudama uopće ne spominju niti potvrđuju činjenice na kojima je apelant utemeljio postavljeni tužbeni zahtjev. Dalje, Kantonalni sud je naglasio da, ni iz iskaza apelanta, s obzirom na sadržaj tog iskaza, ne proizilazi da izvedeni dokazi ukazuju na tačnost činjenica iz tužbe. Naprotiv, kako je istakao Kantonalni sud, i sam apelant u svom iskazu potvrđuje tačnost činjeničnog utvrđenja i zaključak iz pobijane presude, da nije dokazao da bi njegovo napredovanje do radnog mjesta poslovođe vjetrenja bilo izvjesno. U vezi s tim, Kantonalni sud je citirao dio apelantovog iskaza sa ročišta od 20. aprila 2007. godine, kada je naveo da „je poslovođa (vjetrenja) pred penzijom, a kad on ode u penziju da će (N.H.) biti poslovođa vjetrenja“. Međutim, i prema zaključku Kantonalnog suda, apelant u postupku kod prvostepenog suda nije dokazao da bi zbog svojih ličnih svojstava brže i uspješnije napredovao jer prema tvrdnjama samog apelanta do rasporeda na poslove poslovođe vjetrenja može doći tek onda kada zaposlenik koji obavlja te poslove ode u penziju, bez obzira na lična svojstva zaposlenika kandidata za radno mjesto poslovođe vjetrenja, pa tako i apelanta.

7. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant, kao parnična stranka, nije tvrdio da je, u međuvremenu, od dana povređivanja, pohađao odgovarajuće škole i kurseve i da je doškolovavanjem stekao uvjete da bude raspoređen na poslove poslovođe vjetrenja. Naime, kako je dalje istakao Kantonalni sud, napredovanje u poslu nije nikakav automatizam nego je rezultat rada i zalaganja u pravcu doškolovavanja odgovarajućih kurseva i seminara uz rad. Samo u slučaju da je apelantu takvo učenje i doškolovavanje uz rad bilo onemogućeno, zbog posljedica povređivanja u nesreći na poslu, bio bi ostvaren treći alternativni uvjet za plaćanje novčane rente iz odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a kojim je propisano je odgovorno lice dužno plaćati novčanu rentu povrijeđenom ako „su mu mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene“. Stoga je, i prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud, na nesporno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu iz člana 195. stav 2. ZOO-a, kada je apelanta odbio s tužbenim zahtjevom.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001128 od 27. avgusta 2009. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je prije svega,uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a (316. stav 1, 317.,318. stav 1. i 321) naveo da je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari, iznos od 11.031,69 KM, i da je stoga, revizija u ovoj pravnoj stvari dopuštena. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi sud po službenoj dužnosti. Navedeno je da je Kantonalni sud, prilikom rješavanja apelantove žalbe, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Dalje je navedeno da je, uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora, Kantonalni sud opravdao valjanim razlozima koje, kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava, na koje se taj sud pozvao u obrazloženju pobijane presude. Stoga je, i prema zaključku Vrhovnog suda, neprihvatljiv i bez činjeničnog uporišta stav apelanta da bi u slučaju da nije povrijeđen na poslu napredovao i sigurno bio raspoređen na poslove poslovođe vjetrenja na kojima bi ostvarivao i veću plaću, koji iznos je potraživao u ovom postupku.

9. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na rad. Smatra da su redovni sudovi neosnovano odbili njegov tužbeni zahtjev, pogrešno utvrđujući odlučne činjenice da ne bi bilo izvjesno njegovo napredovanje do radnog mjesta poslovođe, obrazlažući svoj stav navodima da apelant nije pohađao odgovarajuće škole i kurseve da bi stekao uslove za raspoređivanje na poslove poslovođe, pa samim tim da nije ostvario uslov propisan članom l95. stav 2. ZOO-a, da su mu „mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene.“ Apelant smatra da bi on, uz iskustvo i kurseve koje pohađaju samo lica koja će napredovati, (apelant je postao invalid zbog povrede i spriječen je i za pohađanje redovnih kurseva uz rad) protekom vremena, zasigurno bio raspoređen na poslove poslovođe na vjetrenju i ostvario veća primanja. Naglašava da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo iz člana 195. stav 2. u vezi sa članom 188. ZOO-a jer mu u konkretnom slučaju, kako to on smatra, pripada razlika plaće i novčana renta, kao oblik naknade štete.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili relevantne odredbe ZOO-a, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje i imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3729/09 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio