Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3796/09 (T. G.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3796/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3796/09, rješavajući apelaciju Tanje Gašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Gašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000878 od 6. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-500 od 18. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06- 000424 od 3. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tanja Gašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnijela je 4. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000878 od 6. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-500 od 18. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000424 od 3. jula 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 29. septembra 2010. godine, apelantica je, 4. oktobra 2010. godine, dopunila apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000424 od 3. jula 2007. godine, obavezan je tuženi „Sunce - osiguranje“ d.d. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici, na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 27.200,00 KM, od čega za duševnu bol zbog umanjenja opće aktivnosti iznos od 16.000,00KM, za bol iznos od 2.400,00 KM, za strah iznos od 2.400,00 KM i za naruženost iznos od 3.200,00 KM, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 3.324,00 KM. Istom presudom, apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.736,00 KM. Preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva apelantice je odbijen.
3. Općinski sud je, tokom prvostepenog postupka, proveo niz dokaza, pa je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantice osnovan. Naime, sud je utvrdio da se, 13. avgusta 2004. godine, na magistralnom putu M-5 dogodila saobraćajna nezgoda, na način da je vozilo „Cady VW“ 1,6 D, koje je bilo osigurano kod tuženog, a kojim je upravljao M.M., udarilo u apelanticu - pješaka, kojom prilikom je apelantica zadobila teže povrede. Dalje, Općinski sud je naveo da je, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Travniku broj 173/05 od 4. maja 2005. godine, M.M. oglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nezgodu, te da mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, s tim da se neće izvršiti ako u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Navedeno je da je u pogledu okolnosti nastanka saobraćajne nezgode. Općinski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke a u pogledu apelanticinih povreda, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, koji su sačinjeni u konkretnom postupku.
4. Navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i dat u duhu pravila struke, proizilazi da se M.M. prije kontakta, vozilom kretao brzinom od 63,76 km/h, a kroz naseljeno mjesto dozvoljena brzina je 50 km/h, a prilagođena brzina vozila u predmetnom slučaju iznosi 52,92 km/h. Dakle, kako je navedeno u obrazloženju presude, da se vozač vozila koje je osigurano kod tuženog kretao propisanom brzinom od 50 km/h ili prilagođenom brzinom od 52/92 km/h ne bi došlo do saobraćajne nezgode, jer je isti imao tehničke mogućnosti da zaustavi svoje vozilo ispred pješaka bez kontakta. Međutim, budući da je apelantica, kao pješak, prelazila put na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prelaza niti ima saobraćajnog znaka koji ukazuje na prelaz pješaka preko puta, Općinski sud je zaključio da postoji i saodgovornost apelantice, kao pješaka koja je prelazila put na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prelaza i ista je propustila obratiti pažnju na kretanje motornih vozila i općenito odvijanje prometa. Stoga je Općinski sud, kako je naveo u presudi, zaključio da je odgovornost za predmetnu saobraćajnu nezgodu, na strani apelantice 20%, a na strani vozača 80%.
5. Dalje, Općinski sud je naveo da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, apelantica zadobila teške tjelesne ozljede koje su dovele do umanjenja njene opće životne aktivnosti za 40%, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kojem nalazu stranke nisu prigovorile. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je imao u vidu saodgovornost apelantice i osiguranika tuženog u omjeru od 80 - 20 % na štetu apelantice. Imajući u vidu navedenu saodgovornost, životnu dob apelantice, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, stepen umanjenja opće životne aktivnosti, te stepen naruženosti kod apelantice, te polazeći od opće prihvaćenih kriterija sudske prakse, kao i orijentacijskih kriterija za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, na osnovu ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je apelantici dosudio ukupan iznos od 27.200,00 KM. Sud je naveo da smatra da su svi dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete za pojedine vidove, u potpunosti saglasne sa sudskom praksom i orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda od 21. februara 2006. godine. Navedeno je da je sud odluku o troškovima koje je dosudio apelantici i tuženom donio na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažavajući doprinos apelantice nastanku predmetnog događaja.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-500 od 18. februara 2008. godine djelomično su usvojene žalbe apelantice i tuženog protiv presude Općinskog suda i prvostepena presuda je preinačena tako da je tuženi obavezan da apelantici, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 25.600,00 KM, umjesto ukupnog iznosa od 27.200,00 KM, od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.400,00 KM, umjesto iznosa od 5.600,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 19.200,00 KM, umjesto iznosa od 16.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.600,00 KM, umjesto iznosa od 2.400,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 2.400,00 KM, umjesto iznosa od 3.200,00 KM. Također, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u pogledu odluke o troškovima postupka, tako da je obavezao tuženog da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.324,00 KM. U preostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbe apelantice i tuženog, odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Kantonalni sud je istakao da je, nakon ispitivanja pobijane presude u granicama žalbenih razloga i u granicama određenih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su žalbe apelantice i tuženog djelomično osnovane. Naime, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda te je istakao da Općinski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, polazeći od opće prihvaćenih kriterija sudske prakse na osnovu člana 200. ZOO-a. Stoga je, kako je to navedeno u presudi Kantonalnog suda, taj sud koristeći ovlaštenja iz člana 127. ZPP-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine dosuđene naknade štete po pojedinim osnovima na način naveden u izreci svoje presude. Kantonalni sud je istakao da je prilikom dosuđivanja adekvatne naknade i novčane satisfakcije za navedene vidove štete, od utvrđenih iznosa odbijen doprinos apelantice od 20%. Također, Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka, donio primjenom odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a, prema kojoj je dužan, kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući da ukupni troškovi postupka apelantice iznose 4.280,00 KM, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici od 80%, to je, u tom omjeru, Kantonalni sud priznao troškove postupka apelantici i dosudio joj iznos od 3.324,00 KM. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud neosnovano dosudio troškove postupka tuženom, te u odnosu na odluku o troškovima postupka pogrešno primijenio odredbe ZPP-a, pa je u odnosu na odluku o troškovima postupka, uvažio žalbu apelantice, te odluku o troškovima postupka preinačio.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000878 od 6. avgusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina revizija protiv presude Kantonalnog suda broj 070-0-Rev-08-000878 od 6. avgusta 2009. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o izjavljenim žalbama apelantice i tuženog, u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak Općinskog suda u pogledu osnova odgovornosti osiguranika tuženog za nastalu štetu apelantici i njenom doprinosu štetnom događaju, dajući za svoj zaključak potpune i jasne razloge u obrazloženju presude, a koje kao pravilne, u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiv i bez činjeničnog uporišta, stav apelantice da ne postoji njena odgovornost nastanku štetnog događaja i posljedicama koje su sporne prilike prouzrokovane u vidu nastale nematerijalne štete, te da bi ova mogla iznositi najviše do 10%. Naime, povodom žalbe apelantice Kantonalni sud je istakao da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, te je stoga, kako je navedeno u presudi Vrhovnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica pravilno utvrdio činjenično stanje, koje je kao pravilno i potpuno prihvatio i drugostepeni sud, a kojim činjeničnim utvrđenjima je vezan i Vrhovni sud, pa je i prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete izvršena primjena pravila materijalnog prava.
9. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Ističe da je njen tužbeni zahtjev djelomično usvojen i da je time „zakinuta“. Navodi da je u postupku utvrđeno da je njen tužbeni zahtjev osnovan te da su posljedično tome redovni sudovi trebali i visinu tužbenog zahtjeva priznati u cijelosti. Smatra da su odluku o visini naknade štete, redovni sudovi donijeli mimo kriterija i zauzetih stavova i sudske prakse.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelantici dosudili naknadu štete u iznosima navedenim u presudi Kantonalnog suda, za koje iznose je i Vrhovni sud zaključio da su adekvatni nastaloj nematerijalnoj šteti kod apelantice, odnosno da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić