Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3802/09 (M. S.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3802/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3802/09, rješavajući apelaciju Muharema Salihbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Salihbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 000740 10 Uvp od 2. februara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000740 09 U od 30.
septembra 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 21.05/477-9/09 od 15.
aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 7.
decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000740 09 U od 30. septembra 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/477-9/09 od 15. aprila 2009. godine. Apelant je 7. marta 2011. godine dostavio dopunu apelacije, odnosno dostavio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 000740 10 Uvp od 2. februara 2011. godine koju je također osporio.
2. Rješenjem Republičke uprave, Područne jedinice Bijeljina (u daljnjem tekstu: Područna jedinica), broj 21.12-477-111/08 od 27. januara 2009. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio ispravku greške koja je nastala prilikom upisa u katastarski operat, koji se u to vrijeme vodio u ovom organu, koji je izostavio da u apelantovu korist upiše privremeno pravo korištenja kako je to bilo utvrđeno u Rješenju Područne jedinice, Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama broj Dn-broj 11-052- 952-5094 od 15. maja 2000. godine.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/477-9/09 od 15. aprila 2009. godine poništeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Republička uprava je navela da prvostepeno rješenje nije pravilno zato što je doneseno u pravnoj stvari koja je riješena zaključkom od 26. januara 2009. godine. Naime, prvostepeni organ je u ponovnom postupku donio zaključak od 26. januara 2009. godine, koji je apelant primio 4. februara 2009. godine, kojim je ispravljena očita greška u rješenju od 15. maja 2000. godine. Prvostepeni organ je u ponovnom postupku, postupajući po presudi Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine u smislu člana 207. Zakona o općem upravnom postupku, izvršio ispravku tako da poslije donošenja tog zaključka prvostepeni organ nije trebao donositi novu odluku, tj. osporavano rješenje.
4. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj 12 0 U 000740 09 U od 30. septembra 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da iz spisa proizlazi da je predmet ove upravne stvari apelantov zahtjev od 18. januara 2008. godine da se u katastarskom operatu upiše na njegovo ime privremeno pravo korištenja na zemljištu, kako je to bilo naznačeno u rješenju Područne jedinice od 15. maja 2000. godine. U tijeku postupka prvostepeni organ je donio rješenje od 27. januara 2009. godine kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je taj organ utvrdio da ne postoji greška koja je nastala prilikom upisa u katastarski operat. Odlučujući o apelantovoj žalbi na ovo rješenje, Republička uprava poništila je to rješenje, nalazeći da je Područna jedinica svojim zaključkom od 26. januara 2009. godine već izvršila ispravku greške tako da je bilo nepotrebno donositi i posebno rješenje kojim bi se vršila ispravka greške, budući da se, u smislu člana 207. Zakona o općem upravnom postupku, greška u ovom slučaju mogla ispraviti samo zaključkom, što je i učinjeno. Dakle, osporeno rješenje je pravilno zato što je njime ispravljena procesna greška koju je počinio prvostepeni organ, jer je u odlučivanju o apelantovom zahtjevu odlučio sa dva različita akta, zaključkom i rješenjem. Budući da zaključak od 26. januara 2009. godine nije konačan pravni akt, apelant ima pravo u roku od 15 dana podnijeti žalbu drugostepenom organu, jer je iz tužbe vidljivo da apelant osporava više zaključak nego osporeno rješenje.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 12 0 U 000740 09 U od 30. septembra 2009. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 12 0 U 000740 10 Uvp od 2. februara 2011. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelant osporava zakonitost presude i navodi da su osporenom presudom povrijeđene odredbe člana 51. Zakona o upravnim sporovima, jer je osporeni akt donesen u izvršenju ranije Presude Okružnog suda broj 12 0 U 000291 08 U od 16. oktobra 2008. godine, tako da je trebalo donijeti akt koji u svemu zamjenjuje upravni akt, kako je i tražio tužbom, te da se ovim postupkom sud miješa u drugi postupak koji se odnosi na ispravku greške izreke rješenja Područne jedinice od 15. maja 2000. godine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz obrazloženja presude Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine slijedi da je razlog poništenja ranijeg osporenog akta taj što su tuženi i prvostepeni organ apelantov zahtjev od 18. januara 2008. godine, a koji se odnosi na ispravku greške upisa u katastarskom operatu, ocijenili kao zahtjev za promjenu upisa prava, te je naloženo tuženom da pravilno ocijeni sadržaj zahtjeva i postupi u skladu sa presudom. U izvršenju te presude, Republička uprava je donijela rješenje 4. novembra 2008. godine kojim je poništila prethodno doneseni zaključak od 17. marta 2008. godine o odbacivanju apelantovog zahtjeva, te naložila Područnoj jedinici da donese novi akt u skladu sa presudom, koja je postupila po naloženom i donijela rješenje kojim je odbila apelantov zahtjev, na koje je apelant izjavio žalbu. To rješenje poništeno je rješenjem Republičke uprave i predmet je vraćen Područnoj jedinici na ponovno odlučivanje uz stav da je zaključkom od 26. januara 2009. godine ispravljeno rješenje od 15. maja 2000. godine, te da nije trebalo donositi novu odluku, tj. rješenje od 27. januara 2009. godine.
6. Vrhovni sud je istakao da je suština spora u pravilnoj ocjeni apelantovog zahtjeva. Naime, apelantov zahtjev odnosi se na ispravku greške upisa u katastarskom operatu, tako što apelant traži da se u njegovu korist upiše privremeno pravo korištenja, a ne kako je upisano prvenstveno pravo korištenja. Presudom od 16. oktobra 2008. godine pravna priroda apelantovog zahtjeva pravilno je prepoznata i data dovoljno jasna uputa Republičkoj upravi. Iz obrazloženja rješenja od 4. novembra 2008. godine slijedi da je Republička uprava dala istu uputu kao Okružni sud tako da nisu utemeljeni apelantovi navodi koji se odnose na neizvršenje presude (član 51. Zakona o upravnim sporovima). Dakle, očito je da osporeni akt nije donesen u izvršenju presude nego povodom žalbe na rješenje od 27. januara 2009. godine, kao pravna posljedica rješenja od 4. novembra 2008. godine koje je doneseno u izvršenju presude Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine, tako da apelantovo ukazivanje da sud meritorno riješi zahtjev nije utemeljeno. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je Republička uprava pravilno poništila rješenje Područne jedinice, jer, u skladu sa članom 207. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku, greška se ispravlja zaključkom, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, a ne rješenjem kako je to učinila Područna jedinica Bijeljina. Istina, u osporenoj presudi su dati razlozi koji se tiču drugog predmeta, tj. ispravke greške u rješenju od 15. maja 2000. godine, međutim, to ne utječe na pravilnost izreke presude.
7. Vrhovni sud je naveo da kako je pravilnim odbijanjem tužbe i prethodnim poništenjem prvostepenog rješenja ova upravna stvar vraćena u fazu odluke po inicijalnom apelantovom zahtjevu od 18. januara 2008. godine, kojim apelant traži ispravku upisa u katastarskom operatu, proizlazi da prilikom donošenja odluke o tom zahtjevu treba odlučiti zaključkom, uz potpuno i pravilno utvrđenje da li postoje razlozi za ispravku, vodeći računa o činjenici postojanja zaključka od 26. januara 2009. godine o ispravci rješenja od 15. maja 2000. godine, a taj zaključak je izvršan.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Okružni sud propustio poništiti rješenje od 27. januara 2009. godine i rješenje od 15. aprila 2009. godine (koji su suprotni presudi Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine) i da njegov zahtjev riješi presudom koja zamjenjuje upravni akt. Naime, odredbama člana 51. Zakona o upravnim sporovima propisano je da ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnim shvatanjima suda ili protivno primjedbama suda, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan poništiti osporeni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt. Međutim, u postupku koji je on pokrenuo protiv rješenja od 15. aprila 2009. godine sud se trebao ograničiti samo na ispitivanje saglasnosti tog rješenja sa presudom Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine, a ne ispitivati u čemu je njegova nepravilnost. Zbog navedenog, apelant navodi da su organi uprave i sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, zaključak od 26. januara 2009. godine donesen je po službenoj dužnosti i navedenim zaključkom izvršena je promjena rješenja od 15. maja 2000. godine koju on nije tražio, jer je to rješenje pravilno, a on je u zahtjevu tražio ispravku greške koja se desila prilikom upisa u katastarski operat. Navedeno ukazuje da se zaključkom od 26. januara 2009. godine i rješenjem od 27. januara 2009. godine rješavalo o dvije pravne stvari, a ne o jednoj stvari kako to pogrešno nalazi sud. Apelant navodi da je uputa iz presude Okružnog suda proizvoljna, jer bi svaki njegov zahtjev bio odbačen zato što postoji pravosnažna presuda Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine.
9. U dopisu kojim je apelant dostavio presudu Vrhovnog suda, apelant navodi da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno, jer je izvršenje presude od 16. oktobra 2008. godine donošenje novog na zakonu utemeljenog akta u vezi sa njegovim zahtjevom od 18. januara 2008. godine.
10. Radi razjašnjenja činjeničnog stanja u odnosu na navode iz apelacije, Ustavni sud je zatražio informacije i dokumentaciju od Područne jedinice, koja je i dostavila traženo. Iz dostavljene dokumentacije slijedi da u Područnoj jedinici postoje dva spisa predmeta, odnosno da su istovremeno vođena dva postupka. Iz spisa u kojem su donesene odluke koje apelant osporava slijedi da je posljednja odluka koja je donesena u predmetu presuda Vrhovnog suda od 2. februara 2011. godine. Iz drugog spisa predmeta slijedi da je vođen i postupak u kojem je apelant osporavao zaključak od 26. januara 2009. godine kojim je Područna jedinica ispravila očitu grešku u rješenju od 15. maja 2000. godine. U ovom postupku doneseno je niz odluka, a zaključkom od 27. aprila 2010. godine ispravljena je greška u rješenju od 15. maja 2000. godine, tako da umjesto riječi «privremeno» treba da stoji «prvenstveno». Na taj zaključak apelant je izjavio žalbu koja je odbijena kao i tužba u upravnom sporu. Područna jedinica ponovo je donijela zaključak kojim se vrši ista ispravka, na koji je apelant izjavio žalbu u kojoj je istakao da već postoji zaključak od 3. marta 2010. godine, te da ne mogu postojati dva zaključka. Rješenjem Republičke uprave od 20. aprila 2011. godine apelantova žalba je uvažena i poništen osporavani zaključak, zbog toga što je ranije odlučeno o istoj stvari. O navedenim odlukama u ovom postupku apelant nije obavještavao Ustavni sud, odnosno apelant nije osporio te odluke.
11. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 51.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
14. Ustavni sud uočava da je apelant podnio zahtjev 18. januara 2008. godine radi ispravke greške koja je nastala prilikom upisa u katastarski operat, koji je odbačen zaključkom od 17. marta 2008. godine, na koji je apelant izjavio žalbu, koja je rješenjem Republičke uprave odbijena. Presudom Okružnog suda u upravnom sporu od 16. oktobra 2008. godine apelantova tužba je usvojena i poništeno rješenje Republičke uprave, jer organi uprave nisu pravilno ocijenili apelantov zahtjev. U izvršenju presude Okružnog suda Republička uprava je donijela rješenje kojim je poništila zaključak od 17. marta 2008. godine i predmet vratila Područnoj jedinici Bijeljina na ponovni postupak. Područna jedinica donijela je rješenje 27. januara 2009. godine kojim je odbila apelantov zahtjev. Povodom apelantove žalbe, Republička uprava je donijela rješenje kojim je poništila rješenje od 27. januara 2009. godine protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor. Presudom Okružnog suda od 30. septembra 2009. godine apelantova tužba je odbijena. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. septembra 2009. godine, Vrhovni sud je donio Presudu od 2. februara 2011. godine, kojom je zahtjev odbio.
15. Apelant navodi da je osporenom presudom Okružnog suda trebalo riješiti njegov zahtjev meritorno u smislu odredaba člana 51. Zakona o upravnim sporovima, odnosno da se sud trebao ograničiti samo na ispitivanje saglasnosti tog rješenja sa presudom Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine, a ne ispitivati u čemu je njegova nepravilnost. Apelant navodi da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno, jer je izvršenje presude od 16. oktobra 2008. godine donošenje novog na zakonu utemeljenog akta.
16. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 51. Zakona o upravnim sporovima propisuju Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da iz obrazloženja rješenja od 4. novembra 2008. godine proizlazi da je Republička uprava dala istu uputu kao Okružni sud tako da nisu utemeljeni apelantovi navodi koji se odnose na neizvršenje presude (član 51. Zakona o upravnim sporovima). Dakle, očito je da osporeni akt nije donesen u izvršenju presude, nego povodom žalbe na rješenje od 27. januara 2009. godine, kao pravna posljedica rješenja od 4. novembra 2008. godine koje je doneseno u izvršenju presude Okružnog suda od 16. oktobra 2008. godine, tako da apelantovo ukazivanje da sud meritorno riješi zahtjev nije utemeljeno. Dakle, nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 51. Zakona o upravnim sporovima zato što osporeni akt nije donesen u izvršenju presude, nego povodom apelantove žalbe. Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje Vrhovnog suda argumentiranim i logičnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
17. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku i upravnom sporu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali onako kako je apelant smatrao da treba ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić