Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3895/09 («Oming-inženjering» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3895/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3895/09, rješavajući apelaciju „Oming-inženjeringa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Oming-inženjeringa“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014183 09 Rev od 15. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Oming-inženjering“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014183 09 Rev od 15. septembra 2009. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta i protivtužbenom zahtjevu „Reprografika“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj PS-1080/03 CMS 014183 od 19. januara 2007. godine i Dopunskom presudom broj 09 65 Ps 014183 03 Ps od 7. marta 2008. godine (kojom je dopunjena presuda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate) djelimično usvojio i tužbeni i protivtužbeni zahtjev, tako da je stavom 1. tačkama od 1. do 6. izreke, između ostalog, utvrđeno da postoji dospjelo potraživanje apelanta prema tuženoj u iznosu od 235.576,61 KM, da postoji dospjelo potraživanje tužene prema apelantu u iznosu od 221.828,12 KM, te da se vrši prebijanje uzajamnih potraživanja tužene prema apelantu, tako da je usvojen tužbeni zahtjev na iznos od 235.576,61 KM, a protivtužbeni zahtjev na iznos od 221.829,12 KM. Istom presudom tužena je obavezana da po osnovu prebijanja potraživanja apelantu isplati iznos od 13.746,00 KM, zajedno sa kamatama, a apelant je obavezan da tuženoj preda u posjed poslovni prostor, lociran u naselju Hrasno II, u ul. Azize Šaćirbegović broj 12 (tačka 6. izreke) a apelant je obavezan da tuženoj isplati iznos od 2.145,00 KM na ime neisplaćene zakupnine za poslovni prostor površine10 m² i iznos od 3.524,29 KM za korištenje telefona kao i da tuženom isplaćuje mjesečne iznose na ime cijene zakupnine od po 2.311,00 KM, počevši od donošenja presude do predaje poslovnog prostora u posjed tuženoj. U preostalom dijelu tužbeni i protivtužbeni zahtjevi su odbijeni kao neosnovani, a zbog istovjetnosti uspjeha u parnici odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, te ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da su parnične stranke djelimično dokazale, kako osnov, tako i visinu tužbenog, odnosno protivtuženog zahtjeva. Općinski sud je, između ostalog, naveo da osnov protivtužbenog zahtjeva proizlazi iz ugovora o zakupu poslovnog prostora koji su parnične stranke zaključile 1. aprila 1997. godine, ugovora o izvođenju radova od 10. jula 1996. godine, kao i drugih provedenih dokaza koji su identificirani i izvedeni na ročištu za glavnu raspravu. U obrazloženju je pojašnjeno da je sud prilikom odlučivanja o visini protivtužbenog zahtjeva uzeo kao relevantnu činjenicu trajanje zakupa od 1. jula 1998. godine pa do danas, što nije bilo sporno jer je apelant priznao da od 10. jula 1997. godine drži i posjeduje ključ od poslovnog prostora, što znači da od tog datuma drži i poslovni prostor tužene. Navedeno je da za odluku suda nije relevantno da li apelant prostor koristi ili ne, jer za apelantovu neaktivnost i propuštanje da koristi prostor za koji mu je dat ključ, tužena kao vlasnik prostora ne može biti odgovorna. Prvostepeni sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istaknuo apelant, jer u konkretnom slučaju tužena protivtužbenim zahtjevom potražuje stečeno bez osnova, gdje je zastarni rok pet godina, u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 009-0-Pž-07-000392 od 21. augusta 2008. godine kojom je žalbe djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio, tako da je utvrđeno da postoji dospjelo potraživanje tužene prema apelantu u iznosu od 127.105,00 KM, te je protivtužbeni zahtjev usvojen na iznos od 127.105,00 KM i tužena obavezana da po osnovu prebijanja uzajamnih potraživanja apelantu isplati iznos od 108.470,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.346,89 KM, istovremeno odbijajući protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužena tražila da joj apelant isplati iznos od 2.145,00 KM na ime neplaćene zakupnine za poslovni prostor od 10 m² i iznos od 3.524,29 KM za korištenje telefona i isplaćuje mjesečno iznos na ime zakupnine od po 2.311,00 KM od donošenja presude, pa do predaje poslovnog prostora u posjed, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je usvojen prigovor zastare koji je istaknuo apelant za potraživanja na ime zakupnine koju je tužena tražila protivtužbenim zahtjevom podnesenim 19. jula 2005. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio, pozivajući se na odredbu člana 375. ZOO-a, da tuženoj pripada pravo na potraživanje zakupnine za period od 19. jula 2002. godine do 3. februara 2007. godine, kada je apelant predao navedeni prostor tuženoj, što iznosi 127.105,00 KM, a da su potraživanja prije tog dana obuhvaćena zastarom. Kantonalni sud je i istog razloga ocijenio osnovanim i prigovor zastare u vezi sa potraživanjem tužene na ime neplaćene zakupnine za poslovni prostor od 10 m² i iznos od 3.524,29 KM za neplaćene telefonske račune.

4. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 014183 09 Rev od 15. septembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu djelimično uvažio, a žalbu tužene u cijelosti uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu prvom tačka 6. izreke na način da je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa od 2.145,00 KM i iznosa od 3.524,29 KM, uz istovremeno obavezivanja apelanta da tuženoj isplaćuje mjesečne iznose od po 2.311,00 KM počevši od 14. jula 2006. godine, pa do predaje poslovnog prostora u posjed, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je u obrazloženju najprije sumirao relevantna činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih je proizašlo da su apelant kao izvođač i tužena kao naručilac 10. jula 1996. godine zaključili pismeni ugovor o izvođenju radova (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojim se apelant obavezao da izvrši adaptaciju poslovnih prostorija tužene u objektu O-6, u naselju Hrasno II, ukupne površine 606 m², koje su devastirane tokom ratnih djelovanja. Navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja dalje proizlazi da su odredbom člana 6. spornog ugovora parnične stranke ugovorile da će tužena izvršiti plaćanje izvedenih radova apelantu na jedan od načina i to (prvi način) da ustupi apelantu u zakup dio poslovnih prostorija koji se vodi kao prostor broj 1, površine od 144,42 m², po cijeni od 16 DM po 1 m² ili (drugi način) da u postupku privatizacije osigura apelantu pravo preče kupovine tog poslovnog prostora od 144,42 m² (koji čini sastavni dio poslovnih prostorija ukupne površine od 606 m²). Zatim je navedeno da, prema odredbi člana 8. spornog ugovora, ukoliko se apelant opredijeli za prvu varijantu načina plaćanja izvedenih radova, početak trajanja zakupnog odnosa počinje teći od dana primopredaje adaptiranih poslovnih prostorija (poslovni prostor broj 1, površine 144,42 m²), a da su odredbom člana 9. spornog ugovora parnične stranke ugovorile da će zakupninu za poslovni prostor apelant namirivati iz novčanih sredstava koja je uložio u adaptaciju. Dalje je navedeno da je odredbom člana 11. ugovoreno da se zakupni odnos na poslovnom prostoru broj 1 zaključuje na period od 10 godina, odnosno onoliko vremena koliko apelant bude mogao plaćati iz sredstava koja je uložio za adaptaciju. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant nakon izvedenih radova 1. jula 1998. godine stupio u posjed poslovnog prostora broj 1, u kome se nalazio i u vrijeme zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, da vrijednost izvedenih radova prema utvrđenom nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iznosi 235.575,61 KM, da ugovorena mjesečna zakupnina za poslovni prostor broj 1, prema parametrima iz odredbe člana 6. spornog ugovora, iznosi 2.311,00 KM, tako da ukupna zakupnina za period od 1. jula 1998. godine do 13. jula 2006. godine iznosi 221.829,12 KM.

5. Imajući u vidu iznesena činjenična utvrđenja, Vrhovni sud je stanovišta da je drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, odredbu člana 6. spornog ugovora tumačio kao klasičan ugovor o zakupu i shodno tome ocijenio osnovanim apelantov istaknuti prigovor zastare potraživanja zakupnine za period do 19. jula 2002. godine, budući da se taj period nalazio izvan trogodišnjeg zastarnog roka, računajući od dana podnošenja protivtužbe. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena osnovano u reviziji ukazuje da je navedeni pravni zaključak drugostepenog suda zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je pojasnio da sporni ugovor predstavlja ugovor o djelu sa elementima ugovora o građenju (član 600. u vezi sa članom 630. stav

1. ZOO-a), te se pozvao na odredbu člana 46. ZOO-a, kojom je propisano da se ugovorna obaveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, pri čemu ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom člana 307. stav 1. ZOO-a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo, a prema odredbi člana 623. stav 1. ZOO-a naknada se određuje ugovorom, ako nije određena tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom. Dakle, naknada se u pravilu određuje u novcu, ali se ona može sastojati i u nekoj drugoj imovinskoj vrijednosti, pod uvjetom da odgovara vrijednosti posla. U obrazloženju je navedeno da je ustupanje poslovnog prostora broj 1 u posjed i korištenje apelantu zapravo način ispunjenja obaveze tužene da isplati naknadu za izvedene radove, pa s obzirom na to, niti je apelant imao obavezu da plaća zakupninu, niti je tužena imala obavezu da zahtijeva plaćanje zakupnine i na taj način otkloni utjecaj zastare potraživanja, pa se shodno navedenom, zahtjev tužene, bez obzira na to što je stavljen u formi protivtužbe, po svojoj suštini i sadržaju navoda tužene mora shvatiti kao prigovor ispunjenja obaveze. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ustupanjem na korištenje poslovnog prostora broj 1 (uračunavanje zakupnina do 13. jula 2006. godine) i obavezivanjem da apelantu isplati iznos od 13.746,00 KM izmirena je ugovorna obaveza tužene na ime izvršenih radova, a apelant je istovremeno obavezan da tuženoj preda u posjed poslovni prostor površine 606 m², koji apelant koristi bez pravnog osnova. Navedeno je da je shodno tome apelant dužan isplatiti naknadu za korištenje poslovnog prostora i to od 14. jula 2006. godine pa do vraćanja poslovnog prostora u posjed tuženoj, u mjesečnim iznosima od po 2.311,00 KM, kako je to tužena i zahtijevala protivtužbenim zahtjevom, jer apelant tokom postupka nije tvrdio niti dokazivao da je uobičajena zakupnina za navedeni poslovni prostor niža od navedenog iznosa. Vrhovni sud je na kraju naveo da je drugostepeni sud uvažavajući apelantov žalbeni prigovor pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan apelantov prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu potraživanja na ime zakupnine za poslovni prostor površine 10 m² i na ime troškova za korištenje telefona. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su parnične stranke zaključile 1. aprila 1997. godine poseban ugovor o zakupu poslovnog prostora površine 10 m², koji je prestao da važi 1. jula 1998. godine kada je apelant stupio u posjed adaptiranog poslovnog prostora broj 1 površine 144,42 m², te da je temeljem tog ugovora apelant ostao dužan tuženoj na ime neplaćene zakupnine iznos od 2.145,00 KM, te na ime troškova korištenja telefona iznos od 3.524,29 KM, a da je zahtjev za isplatu navedenih novčanih potraživanja tužena istakla tek 17. jula 2005. godine. Vrhovni sud je na temelju svega navedenog odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant iscrpno opisuje tok postupka i suštinski ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelant ističe da je Vrhovni sud svoju odluku temeljio isključivo na odredbi člana 623. stav 1. ZOO-a, te ukazuje da je izostala pravilna ocjena dokaza. Apelant smatra da Vrhovni sud nije razmatrao sve njegove dokaze, te da mu stoga nije bilo osigurano pravično suđenje, u skladu sa zakonom, odnosno, prema apelantovoj ocjeni, bio mu je onemogućen suštinski pristup sudu čime je narušen princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Apelant smatra da je Vrhovni sud nedopušteno preinačio drugostepenu odluku, pozivajući se pogrešno na odredbu člana 250. stav 1. ZPP jer se, ukoliko je ustanovio da je došlo do povrede u primjeni materijalnog prava, trebao pozvati zapravo na stav 2. istog člana. Osim toga, apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda nepotpuna jer se u obrazloženju „ne navode svi potrebni razlozi“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ističe da, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog sud kad je uvažavajući reviziju tužene preinačio drugostepenu presudu pozivajući se na odredbu člana 250. stav 1. ZPP, ocijenivši da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je u obrazloženju svoje presude jasno i argumentirano pojasnio. Navedenom odredbom je propisano da će revizijski sud ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju protumačio odredbe spornog ugovora, pojasnio da on zapravo predstavlja ugovor o djelu sa elementima ugovora o građenju, te u vezi s tim pojasnio suštinu ugovorne obaveze, u smislu odredbe člana 46. ZOO-a, te, u smislu odredbe člana 307. stav 1. ZOO-a, pojasnio u čemu se sastoji ispunjenje obaveze, pozivajući se i na odredbu člana 623. stav 1. ZOO-a kojom je precizirano da se naknada određuje ugovorom, ako nije određena nekom drugom tarifom ili nekim drugim obaveznim aktom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno tretirao odredbu člana 6. spornog ugovora kao odredbu iz ugovora o zakupu zbog čega je pogrešno uvažio prigovor zastare na ime isplate zakupnine za poslovni prostor površine 144,42 m², jer je protivtužbeni zahtjev tužene trebalo ocijeniti kao prigovor ispunjenja obaveze. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantovo pozivanje da mu je suštinski bio onemogućen pristup sudu čime je narušen princip ravnopravnosti strana u postupku Ustavni sud smatra neutemeljenim, jer u tom smislu nije dostavljen niti jedan dokaz, a niti iz obrazloženja osporenih presuda tako što proizlazi. Upravo suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na temelju činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova sa jednakom pažnjom ocijenio sve prigovore parničnih stranaka istaknute u žalbama, što potvrđuje i činjenica da je uvažen apelantov prigovor u odnosu na zastaru potraživanja na ime zakupnine za poslovni prostor površine 10 m² i troškova na ime korištenja telefona, pa je u tom dijelu i preinačena drugostepena presuda u apelantovu korist. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ni za ostale navode nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3895/09 («Oming-inženjering» d.o.o… | Sudska praksa | Aktio