Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3896/09 („Caresos“ d.o.o Ljubuški)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3896/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3896/09, rješavajući apelaciju „Caresos“ d.o.o. Ljubuški i Mirjane Lučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Caresos“ d.o.o. Ljubuški i Mirjane Lučić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pžp-09-000 088 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-
Pr-08-000 406 od 10. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Caresos“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Mirjana Lučić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Ljubuškog, koje zastupa Azra Katić i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnijeli su 10. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pžp-09-000 088 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Pr-08-000 406 od 10. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 064-0-Pr-08-000 406 od 10. juna 2009. godine utvrđeno je da su prvoapelant kao pravno lice i drugoapelantica kao odgovorno lice u pravnom licu odgovorni za prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 9/05 i 35/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), zbog toga što nisu obračunali i uplatili PDV za porezne periode kako je pobliže navedeno u dispozitivu rješenja, te im je sud primjenom odredaba člana 67. st. 1. i 2. tačka 3. navedenog Zakona, te člana 11. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrekao novčane kazne u iznosu od po 50.000, 00 KM uz naknadu troškova prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Uprava za indirektno oporezivanje RC Mostar (u daljnjem tekstu: Uprava) podnijela Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 04/5-
2/III-17-d-103-62-4/08 od 15. maja 2008. godine protiv apelanata zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja. Općinski sud je, također, naveo da je na usmenom pretresu prvoapelantova predstavnica, a nakon što je upoznata s tim šta se prvoapelantu stavlja na teret, izjavila da prihvaća odgovornost za počinjeni prekršaj, pa je, s tim u vezi, Općinski sud istakao da, shodno odredbi člana 48. stav 1. Zakona o prekršajima, ovo rješenje u odnosu na prvoapelanta ne mora sadržavati obrazloženje. Općinski sud je obrazložio da je na usmeni pretres koji je zakazan 3. juna 2009. godine u 10.50 sati pristupio prvoapelantov predstavnik, dok drugoapelantica nije pristupila, iako je uredno pozvana, budući da joj je 15. maja 2009. godine dostavljen poziv. S tim u vezi, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 3. stav 8. Zakona o prekršajima, zaključio da je drugoapelantica uredno zaprimila poziv, ali se na usmeni pretres nije odazvala niti je svoj nedolazak opravdala. Stoga, Općinski sud je naveo da je u odnosu na drugoapelanticu donio rješenje zbog propuštanja, kojim je drugoapelantica proglašena odgovornom da je počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret.
4. Općinski sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja visine novčane kazne ocijenio da je prvoapelantova punomoćnica prihvatila odgovornost. Međutim, Općinski sud je istakao da nije prihvatio navode punomoćnika da je obaveza u cijelosti izmirena, budući da sudu nisu prezentirani dokazi u tom pogledu. Stoga, Općinski sud je izrekao apelantima zakonom propisanu novčanu kaznu, smatrajući da će se na taj način ostvariti svrha kažnjavanja. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi člana 199. stav 2. tačka g), a u vezi sa članom 9. Zakona o prekršajima.
5. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i drugoapelantice protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-Pžp-09-000 088 od 10. novembra 2009. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su apelanti u žalbi koju su izjavili putem svog punomoćnika istakli da je prvostepeno rješenje donijeto suprotno iskazanoj odbrani na usmenoj raspravi jer po njihovom mišljenju „odbrana pravne i fizičke osobe nije bila usmjerena na prihvaćanje bezuvjetne odgovornosti, nego je bila dana na način da se utvrđuje način izmirenja obveza i plaćanje istih obveza, te da je posebno bilo istaknuto neiskustvo pravne i fizičke osobe nakon uvođenja PDV-a što je bilo uzrokom utvrđivanja određenih nepravilnosti“. Također, Kantonalni sud je naveo da apelanti smatraju da je prvostepeni sud odlučio suprotno odredbama člana 62. Zakona o prekršajima, te da je članom 11. Zakona o prekršajima jasno propisana novčana kazna, te da se navedeni član ne može bukvalno tumačiti, kako je to, prema mišljenju apelanata, učinio prvostepeni sud kad je kaznio pravnu i odgovornu osobu sa po 50.000,00 KM. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je ispitao rješenje prvostepenog suda u smislu odredbe člana 66. stav 1, a u vezi sa članom 67. Zakona o prekršajima, te utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključio da su prvoapelant i drugoapelantica odgovorni za izvršenje predmetnog prekršaja. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka proizlazi da prvoapelant kao porezni obveznik nije u skladu sa članom 38. stav 2. i članom 39. stav 5. Zakona o PDV-u obračunao i uplatio PDV za porezne periode kako je precizno navedeno u obrazloženju rješenja, u ukupnom iznosu od 101.383,00 KM, te da je na taj način počinio prekršaj kažnjiv po članu 61. stav 1. tačka 3. navedenog Zakona. Također, Kantonalni sud je istakao da je uz navedeni zahtjev dostavljen sudu i zapisnik o kontroli, te da iz spisa proizlazi da apelanti nisu na zapisnik o izvršenoj kontroli ulagali prigovor. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da je iz prvostepenog postupka vidljivo da je prvostepeni sud nakon dostavljenog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sa prilozima zakazao usmenu raspravu na koju su pristupili predstavnik ovlaštenog tijela - podnosioca zahtjeva, kao i punomoćnik apelanata, Azra Katić, advokat iz Čapljine. Kantonalni sud je istakao da je na usmenoj raspravi punomoćnica apelanata „izjavila da prihvata odgovornost“ za počinjeni prekršaj apelanata, te da je tom prilikom punomoćnica izjavila „da je pravna osoba već izmirila dužnu obavezu zbog neplaćenog PDV-a, te da se kritične prilike ubrzo nakon uvođenja PDV-a i neiskustva pravne osobe po tom pitanju napravila kontrola kojom kontrolom su utvrđene određene nepravilnosti što se može pripisati neiskustvu pravne osobe o tom problemu“ te istakla „da je obveza u cijelosti izmirena, te da nakon toga nisu imali nikakvih više problema niti prijava u tom smislu“.
6. Kantonalni sud je, također, ukazao da iz prvostepenog spisa proizlazi da punomoćnica apelanata nije ničim dokazala svoje tvrdnje da su obaveze u cijelosti izmirene. Kantonalni sud je na kraju zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da je u konkretnom slučaju počinjena povreda odredaba člana 11. Zakona o prekršajima iz razloga što je odredbama člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima dopušteno da prilikom određivanja visine kazne sud može uzeti u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti „okrivljenih“, njihovu finansijsku situaciju kao i je li iskazano kajanje „samo u slučaju kad Zakon određuje raspon u visini novčane kazne za određeni prekršaj“, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije u konkretnom slučaju riječ. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 67. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o prekršajima kojim je jasno propisano da će porezni obveznik koji ne obračuna i ne plati PDV u skladu sa članom 20. navedenog zakona biti kažnjen „u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa“.
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanata o povredi navedenih prava svodi se na prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer, prema navodima apelanata, prvostepeni sud „nije dozvolio (drugoapelantici) sudjelovanje u postupku“. Također, apelanti su istakli da prvostepeni sud nije utvrđivao „stepen prekršajne odgovornosti kao i druge okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen, kao ni činjenice koje proističu oko Zakona o PDV-u.“ Osim toga, apelanti smatraju da je na njihovu štetu „donesena odluka o kazni“ budući da su za počinjeni prekršaj kažnjeni maksimalno propisanom novčanom kaznom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, apelanti u navodima apelacije ističu da prvostepeni sud nije dozvolio drugoapelantici da učestvuje u postupku. U tom kontekstu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Općinski sud obrazložio da je drugoapelantica pozvana na pretres pred tim sudom preporučenom pošiljkom koja je predana pošti u Širokom Brijegu, te da je primjenom člana 3. stav 8. Zakona o prekršajima zaključio da je drugoapelantica uredno zaprimila poziv ali da nije pristupila na glavni pretres niti je svoj nadolazak opravdala zbog čega je sud u odnosu na nju donio presudu zbog propuštanja. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe Zakona o prekršajima, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je drugoapelantici uskraćeno pravo na odbranu, osobito imajući u vidu da iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da apelanti ove navode nisu isticali u svojoj žalbi protiv presude Općinskog suda već ih prvi put iznose u postupku pred Ustavnim sudom. Dakle, apelanti nisu omogućili nadležnom Kantonalnom sudu da raspravlja o tom pitanju. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojio stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
13. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio žalbu koju su apelanti izjavili posredstvom svog punomoćnika, te dao razloge zašto žalbeni navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Kantonalni sud je istakao da sud prilikom određivanja visine kazne može uzeti u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti „samo u slučaju kad Zakon određuje raspon u visini novčane kazne za određeni prekršaj, a što u konkretnom predmetu nije slučaj“. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o PDV-u propisano da će porezni obveznik koji ne obračuna i ne plati PDV biti novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa, zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja, iz kojih proizlazi da su apelanti po punomoćniku prihvatili odgovornost za prekršaj, s obzirom na sadržaj navedene odredbe, obrazloženje koje je u tom pogledu dato Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić