Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3959/09 (D. V.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Radni odnos
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3959/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3959/09, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000742 od 1. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-85/05 od 19. februara 2008.
godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj RS-3/2004-G od 18. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 12. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000742 od 1. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-85/05 od 19. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-3/2004-G od 18. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-3/2004-G od 18. oktobra 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz Ugovora o radu koji je prvotuženi «Srpski demokratski forum» Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) apelantu najavio 5. februara 2003. godine, a realizirao 3. marta 2003. godine, te da se naloži prvotuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na odgovarajuće poslove. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se prvotuženi i drugotuženi Drenko Gaćeša (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da apelantu solidarno naknade štetu na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka rada u iznosu od 600 USD sa zakonskom zateznom kamatom od 1. marta 2003. godine pa do isplate, kao i da se tuženi obavežu da apelantu na ime penzijskog i invalidskog osiguranja isplate odgovarajuće doprinose u skladu sa zakonom.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi ukazao da je u razdoblju od 19. oktobra 2000. godine do 1. marta 2003. godine radio kod prvotuženog i da mu je radni odnos nezakonito prestao 3. marta 2003. godine. Za drugotuženog je istakao da je solidarno odgovoran sa prvotuženim kao njegov predsjednik i donosilac nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa.
4. Osnovni sud je tokom postupka proveo materijalne dokaze i saslušao svjedoke bliže označene u presudi. Uvidom u Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj F-1-213/03 od 16. septembra 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 16. oktobra 2003. godine, utvrđeno je da je iz jedinstvenog registra udruženja građana brisano (ranije) Udruženje građana «Srpski demokratski forum». Uvidom u Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj F-l-254/03 od 22. oktobra 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 1. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je u jedinstveni registar Udruženja građana upisano Udruženje građana «Srpski demokratski forum» iz Banje Luke, ulica Bana Lazarevića broj 17 – prvotuženi, sa svojstvom pravnog lica i pravom djelovanja na području Republike Srpske, u kojemu su lica ovlaštena za zastupanje Momčilo Nožinić, predsjednik udruženja, i Ilija Tadić, sekretar udruženja. Uvidom u Statut prvotuženog, Osnovni sud je utvrdio da ni jednom odredbom statuta nije predviđeno da novo udruženje preuzima imovinu, prava i obaveze, niti zaposlenike ranijeg udruženja, odnosno nije određeno da je novo udruženje pravni sljednik brisanog udruženja.
5. Osnovni sud je utvrdio i da je drugotuženi bio predsjednik ranijeg udruženja od osnivanja 1998. godine do 2003. godine, da je s apelantom zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme i to za period od 1. marta 2002. godine do 20. februara 2003. godine, i da je apelant za taj period bio prijavljen u Fondu PIO i primao je plaću putem žiroračuna u iznosu od 600 USD dolara ili protuvrijednosti u KM.
6. Uvidom u apelantovu radnu knjižicu i Ugovor o radu na određeno vrijeme broj Rg- 170/98 zaključen između apelanta i prvotuženog, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kod prvotuženog bio u radnom odnosu u trajanju od jedne godine, od 1. marta 2002. godine do 28. februara 2003. godine. U odgovoru na apelantove navode da navedeni ugovor nije potpisao i da je nelogičan broj i datum ugovora, Osnovni sud je ukazao da apelant nije priložio dokaze kojima bi potvrdio te svoje tvrdnje, kao i da nije logično da apelant u tužbi tvrdi da je nezakonit otkaz Ugovora o radu, a istovremeno tvrdi da ugovor nije zaključen.
7. Na temelju navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je prestalo postojanje udruženja koje je angažiralo apelanta, da novo udruženje – prvotuženi, nije pravni sljednik brisanog udruženja i nije preuzeo imovinu prava i obaveze, kao ni radnike ranijeg udruženja, odnosno, da novo udruženje nema nikakvih obaveza prema tužitelju, jer se ne radi o istom pravnom licu niti pravnom sljedniku. Novo udruženje ima druga lica ovlaštena za zastupanje i nove članove organa udruženja, a moglo je uzeti isti naziv, jer u vrijeme upisa nije bilo registrirano udruženje sa takvim nazivom, budući da je ranije udruženje već bilo brisano. Iz tih razloga prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu.
8. Osnovni sud je ukazao da je drugotuženi u ranijem udruženju vršio funkciju predsjednika tog udruženja i samo u toj funkciji je mogao poduzimati pravne radnje u ime i za račun udruženja kao pravnog lica. S obzirom na to da je u ovom postupku tužba protiv njega podnesena kao protiv fizičkog lica, ni on, također, nije pasivno legitimiran, niti bi mogao odgovarati svojom ličnom imovinom za obaveze ugašenog pravnog lica čiji je bio predsjednik. Na temelju svega navedenog, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
9. Presudom Okružnog suda broj Ž-85/05 od 19. februara 2008. godine apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda broj RS-3/2004-G od 18. oktobra 2004. godine je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je tokom postupka utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je udruženje u kojemu je apelant bio zaposlen prestalo postojati i da novo udruženje nije pravni sljednik brisanog udruženja. Utvrđeno je da Statutom drugotuženog koji je registriran kod nadležnog suda 22. oktobra 2003. godine nije predviđeno da novo udruženje preuzima imovinu, prava i obaveze, niti zaposlenike ranijeg udruženja, te da je apelant radio kod ranijeg Udruženja «Srpski demokratski forum» koje je brisano iz registra.
11. Vezano za apelantove navode da nije potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme i da se radi o falsifikatu, Okružni sud je ukazao da apelant tu tvrdnju nije dokazao. Ako ugovor o radu na određeno vrijeme nije zaključen odnosno ako nije postojao, onda, prema obrazloženju Okružnog suda, apelant nije mogao tužbenim zahtjevom tražiti da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu, jer se ne može otkazati nešto što ne postoji. S obzirom na to da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio da se presudom utvrdi da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, nego zakonitost otkaza ugovora o radu, Okružni sud je ukazao da je radni odnos prestao istekom roka na koji je zasnovan, pa je, u smislu člana 16. stav 2. Zakona o radu, pogrešno postavljen tužbeni zahtjev da je radni odnos prestao otkazom ugovora. Konačno, Okružni sud je ukazao da, s obzirom da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tom nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, apelantovim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-00072 od 1. oktobra 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Ž-85/05 od 19. februara 2008. godine.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz rezultata dokaznog postupka jasno slijedi da je prvotuženi novoformirano udruženje građana koje nije u pravnoj vezi s ranijim, istoimenim udruženjem. Vrhovni sud je ukazao da je Osnovni sud detaljno obrazložio svoj stav da prvotuženi nije pravni sljednik ranijeg udruženja pozivajući se na sadržaj rješenja o registraciji, osnivački akt, imena i prezimena osnivača kao i nosilaca funkcija kod prvotuženog. Vrhovni sud je istakao da se iz provedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je prvotuženi pravni sljednik ranijeg udruženja.
14. U pogledu pasivne legitimacije drugotuženog, Vrhovni sud je ukazao da je među strankama nesporno da je on obavljao funkciju predsjednika ranijeg udruženja. Ta funkcija ima izvorište u statutu koji je obavezni akt udruženja, u smislu odredbe člana 11. stav 2. Zakona o udruživanju građana («Službeni list SRBiH» br. 5/90 i 21/90), koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja tog udruženja. Istim je zakonom propisano da se u registar unosi ime i prezime lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje. Iz navedenog proizlazi da je drugotuženi bio lice ovlašteno za zastupanje i predstavljanje društva, odnosno da nije postupao u svojstvu fizičkog lica. Istaknuto je da za preuzete radnje u ime i za račun udruženja i nastale pravne posljedice ne odgovara drugotuženi, nego udruženje, pa slijedi da nema osnova odgovornosti drugotuženog za štetu, odnosno da drugotuženi kao fizičko lice nije pasivno legitimiran u ovom sporu.
15. Na temelju navedenog, s obzirom na pravilna utvrđenja Okružnog i Osnovnog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženog, Vrhovni sud je zaključio da su revizioni navodi o neautentičnosti ugovora i postojanju radnog odnosa počevši od 19. oktobra 2000. godine neosnovani. U odnosu na apelantove revizione navode o teretu dokazivanja u radnim sporovima, odnosno o tome da je u skladu s odredbom člana 115. Zakona o radu poslodavac dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, Vrhovni sud je ukazao da navedena odredba u konkretnom postupku nije primjenjiva, s obzirom na to da je utvrđen nedostatak pasivne legitimacije kod prvotuženog.
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da su redovni sudovi tokom postupka pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i da su na njega proizvoljno i pogrešno primijenili pozitivne propise. Ukazao je da je netačan zaključak sudova da u slučaju da ako tužitelj nije potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme broj Rg-170/98 tada nije mogao niti tražiti utvrđenje njegove nezakonitosti. Apelant tvrdi da je navedeni ugovor falsifikat, kao i činjenicu da tužbom navedeni ugovor nije ni osporio.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Tokom postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno je da prvotuženi i drugotuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnom sporu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić