Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3971/09 (B. L.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3971/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3971/09, rješavajući apelaciju Brane Lukača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Lukača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 535 od 26. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brane Lukač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 535 od 26. augusta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-278/02 od 13. jula 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Nedeljka-Neda Zelić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dvosoban stan u ulici Vojvode Stepe Stepanovića broj 99, lijevo krilo objekta Aneks 2 (G), bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je dio stambeno-porodične kuće, preciznije označene u izreci presude, te da stan oslobodi od lica i stvari, kao i da plati troškove postupka sa zateznom kamatom, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je, dalje, obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je rješenjem od 27. juna 2005. godine Fabrici hidrauličnih uređaja i garažno servisne opreme „Univerzal“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fabrika) priznato svojstvo umješača na strani tužene, s obzirom na to da je Fabrika imala pravni interes da stupi u ovu parnicu i to na strani tužene, jer je Fabrika davalac predmetnog stana na korištenje tuženoj. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je 5. novembra 1999. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Fabrike kao prodavca i Borislava Mrđe i Zorana Nikića kao kupaca. Tim ugovorom Fabrika je prodala a prethodno navedeni kupci kupili sa po 1/2 dijela nekretninu - stambenu zgradu sa sadržajem jednog stana, bliže označenu u tom ugovoru, pod uslovom da Borislav Mrđa i Zoran Nikić za Fabriku sagrade na postojećem objektu predmetni stan do 31. decembra 2000. godine i predaju ga Fabrici na korištenje. Općinski sud je naveo da je Fabrika zatim donijela Rješenje broj 1094 od 30. decembra 1999. godine kojim je dodijelila predmetni stan tuženoj na korištenje. Dalje je navedeno da su 13. novembra 2000. godine Borislav Mrđa i Fabrika zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora, kojim ugovorom se obavezao Borislav Mrđa kao investitor da za potrebe Fabrike kao udružioca sredstava izgradi predmetni stan u predmetnom stambeno-poslovnom objektu, najkasnije do 31. novembra 2000. godine. Prethodno navedenim ugovorom Borislav Mrđa je prenio pravo svojine i pravo posjeda sa 1/3 dijela na Fabriku na predmetnim nekretninama - kućište, kuća i zgrada i dvorište, a Fabrika je prenijela sva svoja potraživanja prema Zoranu Nikiću na Borislava Mrđu. Općinski sud je istaknuo da su Borislav Mrđa i Zoran Nikić 21. novembra 2000. godine predali ključeve predmetnog stana Fabrici, čime su prestale sve njihove obaveze prema Fabrici, te eventualnim zahtjevima trećih lica. Dalje je navedeno da je 30. jula 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina i fizičkoj diobi tih nekretnina između Borislava Mrđe kao prodavca i apelanta kao kupca, ovjeren u Osnovnom sudu 4. oktobra 2001. godine pod brojem OV-

8282/01, kojim je Borislav Mrđa prodao, a apelant kupio sa 1/3 dijela nekretnina od 1/2 predmetnih nekretnina (1/6 dijela). Dalje je navedeno da su Borislav Mrđa i apelant ovim ugovorom izvršili i fizičku diobu nekretnina, predmetnog stambenog-poslovnog objekta, na način što je apelantu kao suvlasniku sa 1/3 dijela pripao fizički opredijeljeni dio stambeno-poslovnog objekta lijevo krilo objekta sa oznakom Aneks 2, bliže precizirano u obrazloženju presude. Osnovni sud je naveo da se apelant uknjižio kao vlasnik i posjednik predmetne zgrade i dvorišta.

4. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik individualno određene stvari. Osnovni sud je naveo da je apelant tražio predaju u posjed predmetnog stana a tokom postupka sudu nije dokazao da je vlasnik te individualno određene stvari, odnosno, da je vlasnik stana čiju predaju u posjed zahtijeva. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz zk. izvatka broj 11139 k.o. Banjaluka proizlazi da je apelant vlasnik prizemne stambene zgrade sa sadržajem jednog stana bez naznake o kakvom se stanu radi, a iz p.l. proizlazi da je apelant posjednik kuće i zgrade i dvorišta u ukupnoj površini od 132 m², a ne predmetnog stana. Osnovni sud je na kraju istaknuo da je prilikom odlučivanja imao u vidu sve izvedene dokaze, prigovore i navode stranaka, ali ih nije posebno obrazložio, jer nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1566/05 od 26. decembra 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna, ali ne zbog razloga koje je dao prvostepeni sud. Okružni sud je smatrao da se ne može prihvatiti kao valjan zaključak prvostepenog suda da je apelantov zahtjev neosnovan zato što nije dokazao da je vlasnik individualno određene stvari, čiji povraćaj u posjed traži. Okružni sud je zaključio da je predmetni stan individualno određen, te da bi se on tražio u posjed ne mora biti i uknjižen u nadležnim javnim knjigama iz razloga što bi apelantu pripadalo pravo da traži povraćaj stvari i čiji je vanknjižni vlasnik, ukoliko bi se navedena stvar mogla identifikovati i raspoznati, kao što je slučaj sa predmetnim stanom. Okružni sud je zaključio, na osnovu svih materijalnih dokaza koji se nalaze u prvostepenom spisu, da je Borislav Mrđa na apelanta prenio više prava po osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina i o fizičkoj diobi tih nekretnina nego što je i sam imao u momentu zaključivanja tog ugovora. Okružni sud je naveo da iz svih dokaza koje je proveo prvostepeni sud nesporno proizlazi da je Fabrika kupoprodajnim ugovorom prenijela na Borislava Mrđu predmetnu nekretninu bez plaćanja kupoprodajne cijene u iznosu od 71.000 KM, već da na ime te cijene izgradi predmetni stan, koji bi po vrijednosti odgovarao iznosu od 71.000 KM. Okružni sud je naveo da je takav ugovor između Fabrike i Borislava Mrđe i realizovan na način što je predmetni stan izgrađen i predat Fabrici, koja ga je dodijelila tuženoj u kojem ona i danas živi. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da Borislav Mrđa nije mogao u kasnijem periodu raspolagati predmetnim stanom zato što on nije bio njegovo vlasništvo, niti je mogao spornim ugovorom prenijeti na apelanta više prava nego što je u datom momentu i sam imao. Okružni sud je smatrao da se neosnovano žalbom ukazuje da je apelant bio savjestan kupac iz razloga što je apelantu moralo biti poznato da predmetni stan nije svojina Borislava Mrđe, što proizlazi iz svih materijalnih dokaza u prvostepenom spisu, koje je apelant kao savjestan kupac morao imati u vidu. Okružni sud je istaknuo da ako apelant iste dokaze nije mogao pribaviti ili pak nije ni bio svjestan da postoje, da se postavlja pitanje kako je apelant mogao biti savjestan kad mu je od prvog dana kupovine spornih nekretnina bilo poznato da u predmetnom stanu živi tužena. Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom ističe da je apelant stekao pravo svojine na predmetnom stanu po osnovu ugovora o kupoprodaji, a nakon čega je izvršena i fizička dioba tih nekretnina iz navedenog razloga, te da se ne može prihvatiti da apelant ima jači pravni osnov u odnosu na tuženu, u smislu odredbe člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 535 od 26. augusta 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u okviru prvostepenog suda, drugačije ocijenio izvedene dokaze za koje je dao razloge drugačije od onih koje je dao prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke. Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da iz ugovora o prodaji i fizičkoj diobi nekretnina od 3. jula 2001. godine, u dijelu kojim su ugovorne stranke izvršile fizičku diobu stambeno-poslovnog objekta, proizlazi da se predmetni stan nalazio u lijevom krilu objekta Aneksa 2 (G), koji je po tom ugovoru pripadao u svojini Borislavu Mrđi, a ne apelantu. Vrhovni sud je smatrao da su stoga pravilno odlučili redovni sudovi kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer on pravo svojine na predmetnom stanu nije stekao na posredan-derivativan način (po osnovu ugovora od 3. jula 2001. godine). Vrhovni sud je naveo da apelant nema prava tražiti od tužene predaju u posjed predmetnog stana, kojoj je Fabrika rješenjem od 30. decembra 1999. godine dodijelila na korištenje, s obzirom na to da je Fabrika zaključila sa Borislavom Mrđom ugovor o udruživanju sredstava kojim se Borislav Mrđa obavezao da će nakon izgradnje predmetnog stana predati stan Fabrici, što je i učinjeno. Vrhovni sud je naveo da se ostali apelantovi revizioni navodi odnose na pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim presudama, što nije revizioni razlog, u smislu odredbe člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmetni stan stekao na osnovu gradnje i uloženih sredstava, te da je dobio upotrebnu dozvolu Odjeljenja za prostorno uređenje, Administrativna služba Grada Banjaluke, broj 03-361-296/08 od 28. maja 2008. godine, u kojoj je navedeno da je apelant vlasnik predmetne zgrade u kojoj se nalazi i predmetni stan. Apelant tvrdi da je stekao predmetni stan na legalan način i da je upisan u zemljišne knjige, a da predmetni stan ne može da koristi zbog odluka redovnih sudova. Apelant traži da se poništi presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i dom koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zbog kojeg je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3971/09 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio