Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/09 (V. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3983/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3983/09, rješavajući apelaciju Vlade Segića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vlade Segića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-23/09 od 22. oktobra 2009. godine, Gž-95/08 od 8. aprila 2009. godine i P-201/08 od 30. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Segić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Đorđe Pravuljac, advokat iz Novog Grada, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-23/09 od 22. oktobra 2009. godine, Gž-95/08 od 8. aprila 2009. godine i presude Suda BiH broj P-201/08 od 30. septembra 2008. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-201/08 od 30. septembra 2008. godine djelimično je uvažen apelantov tužbeni zahtjev, poništeno je Rješenje Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 34-2448-700 od 25. marta 2005. godine i obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima; da tužena apelantu, za period od 1. januara 2005. godine do 31. maja 2008. godine, isplati na ime plate, toplog obroka i regresa za godišnji odmor iznose bliže označene u navedenoj presudi, kao i da Fondu PIO uplati doprinose u iznosu označenom u navedenoj presudi.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon uvida u materijalne dokaze i saslušanja svjedoka označenih u presudi, utvrdio da je tužena donijela Rješenje broj 01-34- 2448-700/05 od 25. marta 2005. godine kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od 1. januara 2005. godine do 30. juna 2005. godine. Istim rješenjem utvrđeno je da će, ukoliko za vrijeme raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, apelantu radni odnos prestati uz otkazni rok od 15 dana i to 15. jula 2005. godine. Utvrđeno je i da je apelant navedeno rješenje primio 29. marta 2005. godine i da je mu je radni odnos prestao 15. jula 2005. godine.

4. Dalje, utvrđeno je da se, prema članu 30 stav 2 tačka III Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja) na apelanta ne primjenjuju odredbe člana 50 Zakona o državnim službenicima kojima se reguliše prestanak radnog odnosa, nego da ta prava apelant ostvaruje na način i u rokovima propisanim u članu 83 u vezi sa članom 1 stav 2 tačka b Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu u institucijama BiH). Sud BiH je utvrdio da je osporeno rješenje tužene broj 01-34-2448-700/05 od 25. marta 2005. godine doneseno u postupku restrukturiranja tužene sprovedenom prema odredbama člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja. Utvrđeno je i da je apelant sudjelovao u dva interna oglasa tužene u postupku restrukturiranja sprovedenih prema odredbama Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika tužene. U članu 32 navedenog pravilnika propisan je daljnji radnopravni status učesnika oglasa koji nije raspoređen na rad kod tužene. Ukazano je da su navedeni propisi lex specialis u konkretnom sporu zbog čega se zakonitost osporenog rješenja tužene ocjenjuje primjenom tih propisa, te da nisu osnovani apelantovi navodi da su se u konkretnom predmetu trebale primijeniti odredbe Zakona o radu u institucijama BiH koje predstavljaju opšti propis.

5. Utvrđeno je i da je osporeno rješenje tužene doneseno nakon okončanog izbora kandidata po dva interna konkursa na kojima je sudjelovao i apelant, kao i da je apelant izjavio prigovor na izabrane kandidate, koji je odbijen Rješenjem tužene broj 34-6756-1/04 od 8. februara 2005. godine. Presudom Suda BiH broj P-78/05 od 25. septembra 2006. godine poništeno je Rješenje tužene broj 34-6756-1/04 od 8. februara 2005. godine, čime je osporeno rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje bez pravnog osnova. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za poništenje Rješenja broj 01-34-2448-

700/05 od 25. marta 2005. godine, zbog čega mu je udovoljeno.

6. Sud BiH je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da ga vrati na rad. Ukazano je da je tužena preuzela apelanta kao zaposlenika bivše entitetske carinske uprave, i da je apelant prema članu 30 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja stekao prava državnog službenika u ograničenom obimu. Istaknuto je da su prema stavu 2 navedene odredbe preuzeti zaposlenici izuzeti od primjene odredbe člana 15 stav 1 tačke A i B Zakona o radu u institucijama BiH kojima se propisuje pravo na stalni radni odnos i pravo na platu po odredbama tog zakona. U stavu 4 navedene odredbe buduće zaposlenje kod tužene vezano je za okončanje postupka restrukturiranja. Apelant je preuzet na rad kod tužene 1. januara 2004. godine do 1. januara 2005. godine kada je okončan postupak restrukturiranja i kada je apelantu prestao status preuzetog zaposlenika. Nakon okončanog postupka restrukturiranja radnopravni status kod tužene može se ostvariti isključivo zapošljavanjem putem internih ili javnih oglasa, zbog čega apelantov zahtjev za vraćanje na rad nema pravnog osnova. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati platu, regres i naknadu toplog obroka, te doprinose u Fond PIO za period od 1. januara 2005. godine do 31. maja 2008. godine. Sud BiH je ukazao da apelantu, s obzirom na to da u navedenom periodu nije obavljao faktički rad kod tužene, ne pripada pravo na potraživanje navedenih naknada.

7. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-95/08 od 8. aprila 2009. godine odbijene su žalbe koje su tužena i apelant podnijeli protiv Presude Suda BiH broj P-201/08 od 30. septembra 2008. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo jasne, potpune i pravilne razloge, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih i procesnih propisa. Ukazano je da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o tome kako nije pravilna odluka prvostepenog suda da odbije dio njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu uplati doprinose, isplati regres i topli obrok i plate za period od 1. januara 2005. godine do 30. juna 2005. godine. Naime, utvrđeno je da apelant nije ni zasnovao radni odnos s tuženom, nego je kao raniji zaposlenik bivše Carinske službe Republike Srpske postao zaposlenik države do donošenja konačne odluke o njegovom statusu i budućem zaposlenju kod tužene nakon sprovedenog postupka organizacionog restrukturiranja. Ukazano je da poništenje osporenog rješenja tužene ne predstavlja automatski i odluku o prijemu apelanta na neko od radnih mjesta na koje je apelant podnio prijavu po internom oglasu.

9. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da apelantovi navodi da je prvostepena presuda neizvršiva jer sem dispozicije ne sadrži i sankciju nisu osnovani zato što se apelantu prava iz radnog odnosa mogu uspostaviti samo ukoliko apelant, u eventualno ponovljenom postupku i zakonito sprovedenoj proceduri, bude izabran. Navedeno je da sud nema ovlašćenja da utvrdi koji kandidat treba biti izabran, s obzirom na to da sud ispituje samo zakonitost odluke o izboru kandidata prijavljenih na oglas za zasnivanje radnog odnosa u radnim sporovima, i zato spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije. S obzirom na to da apelant nije po internom oglasu tužene zasnovao radni odnos, neosnovan je njegov tužbeni zahtjev za plaćanje naknade ličnog dohotka i ostalih naknada vezanih isključivo za radni odnos.

10. Presudom revizionog vijeća Suda BiH broj Rev-23/09 od 22. oktobra 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-95/08 od 8. aprila 2009. godine.

11. U obrazloženju presude reviziono vijeće Suda BiH je navelo da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je drugostepeno vijeće nepravilno primijenilo materijalno pravo, s obzirom na to da je utvrđeno da su na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja primijenjeni odgovarajući zakonski propisi. Ukazano je da je drugostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se, prema odredbi člana 30 stav 2 tačka III Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, na apelanta ne može primijeniti odredba člana 50 Zakona o državnim službenicima kojom je regulisan prestanak radnog odnosa, nego da apelant zaštitu prava iz radnog odnosa može ostvariti na način i u rokovima propisanim u odredbi člana 83 u vezi sa članom 1 stav 2 tačka b) Zakona o radu u institucijama BiH. Vrhovni sud je ukazao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili da je apelant preuzet kod tužene kao zaposlenik bivše Carinske uprave Republike Srpske i prema odredbi člana 30 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja stekao je prava državnog službenika u ograničenom obimu. Ukazano je i da je u članu 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano izuzimanje od primjene odredbe člana 15 stav 1 tačke A i B Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, te u stavu 4 istog člana buduće zaposlenje vezano za okončanje postupka restrukturiranja, koji je za apelanta završen na način da nije ostvario pravo na zaposlenje putem internih ili javnih konkursa. S obzirom na postojanje Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja i Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, reviziono vijeće je ukazalo da su to lex specialis propisi koji se primjenjuju na rješavanje pitanja daljnjeg ravnopravnog statusa učesnika oglasa koji nije raspoređen na rad kod tužene i koji samim svojim postojanjem imaju funkciju da derogiraju odredbe opšteg propisa, pa tako i Zakona o radu u institucijama BiH.

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira osporene odluke i naglašava da je u konkretnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je prvostepena presuda apsolutno neizvršiva jer nemaju nikakvog dejstva, one su same sebi cilj, one su samo dispozicija bez ikakve sankcije, pa tužena iako je donijela niz nezakonitih akata na štetu tužioca, nema nikakvih štetnih posljedica. Takođe, apelant tvrdi da je prvostepeni sud nepravilno postupio kad je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da se u konkretnom postupku trebaju primijeniti odredbe Zakona o radu u institucijama BiH i ukazao da bi se primjenom odredbi navedenog zakona konkretna pravna stvar riješila na način kako je i tražio tužbenim zahtjevom.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja i dali razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu Zakona o radu u institucijama BiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/09 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio