Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4090/09 (A. H.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4090/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 4090/09, rješavajući apelaciju Asidina Husejnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asidina Husejnovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 K 000108 09 Kž od 27. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 K 000108 07 K od 15. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asidin Husejnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 K 000108 09 Kž od 27. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 K 000108 07 K od 15. aprila 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 K 000108 07 K od 15. aprila 2009. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 150,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je Optužnicom broj Kt-02-242/06 od 28. marta 2007. godine Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo, PK Vlasenica, optužilo apelanta za krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 1. KZRS i Zorana Pavlovića za krivično djelo davanja mita iz člana 352. stav 1. istog zakona, nakon čega se na ročištu za izjašnjenje o krivici apelant izjasnio da nije kriv, dok je Zoran Pavlović priznao krivicu pa je postupak protiv njega razdvojen i dovršen posebno.

3. Navedeno je da je u postupku pred tim sudom, nakon izvedenih dokaza preciziranih u presudi (između ostalih i iskaza Zorana Pavlovića, uvida u ispis iz memorije etilometra za 27. septembar 2006. godine i odluke donesene u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta zbog spornog događaja), utvrđeno da je apelant vršeći dužnost saobraćajnog policajca, 27. septembra 2006. godine u vremenu od 18,00 do 02,00 sati, bio u patroli sa Senaidom Hasanovićem i da je tada vršio kontrolu saobraćaja na mjestu preciziranom u presudi. Utvrđeno je da je tom prilikom apelant zaustavio kombi kojim je upravljao Zoran Pavlović i u kojem je prevozio nekoliko lica (radnici na građevinskom objektu) i primijetivši da je vozač u alkoholiziranom stanju izvršio alkotestiranje uređajem etilometar čiji su podaci pobliže navedeni u presudi. Navedeno je da je iz memorije etilometra izlistan ispis koji je, između ostalog, potvrdio da je uređaj upotrijebljen u 7,33h poslije podne i pokazao 0,97 promila alkohola (a što su potvrdili i svjedoci poimenično navedeni u presudi) zbog čega je apelant Zoranu Pavloviću oduzeo vozačku dozvolu, ali da ništa od navedenog nije evidentirao u službenom patrolnom nalogu. Dalje je utvrđeno da je nakon oduzimanja dozvole Zoran Pavlović ponudio apelantu da «na drugi način riješe problem» i ponudio mu 50,00 KM nakon čega je apelant Zoranu Pavloviću rekao da odveze radnike na odredište i da se vrati po vozačku dozvolu, što je Zoran Pavlović i učinio i nakon povratka dao apelantu 50,00 KM, a apelant mu vratio vozačku dozvolu. Utvrđeno je da je istovremeno kada je apelant zaustavio Zorana Pavlovića, njegov kolega Senaid Hasanović zaustavio Milenka Stanišića koji je također vozio u akloholiziranom stanju i da mu je zbog toga oduzeo vozačku dozvolu jer je Milenko Stanišić odbio alkotestiranje kao i da plati kaznu u iznosu od 105,00 KM, te da je Milenko Stanišić svjedočio svemu što se događalo između apelanta i Zorana Pavlovića.

4. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je nakon toga Milenko Stanišić 26. decembra 2006. godine podnio prijavu protiv apelanta i Senaida Hasanovića navodeći da su njih dvojica prilikom kontrole saobraćaja od učesnika u saobraćaju Zorana Pavlovića uzeli 50,00 KM na ime oprosta prekršaja. Na osnovu navedene prijave proveden je disciplinski postupak protiv apelanta i Senaida Hasanovića u kojem je, između ostalog, apelantu, zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačke 1, 34. i 37. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u Republike Srpske, izrečena mjera prestanka radnog odnosa, dok je Sanaidu Hasanoviću u žalbenom postupku navedena mjera preinačena i izrečena mu disciplinska mjera - novčana kazna u visini od 30% od plaće u trajanju od tri mjeseca. Osnovni sud je naveo da je članom 351. stav 1. KZRS propisano da je krivično djelo primanja mita djelo koje čini službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi da u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kao i da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do osam godina. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da, kako je naveo Osnovni sud, apelantova krivična odgovornost nije dovedena u sumnju niti jednim predloženim i izvedenim dokazom, te kako je utvrđeno da je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Osnovni sud je uz primjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti preciziranih u presudi proglasio apelanta krivim za predmetno krivično djelo i izrekao mu kaznu kao u dispozitivu presude.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 K 000108 09 Kž od 27. oktobra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezani za nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je, kako je naveo Okružni sud, na osnovu provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a što je potvrđeno i ispisom iz etilometra, Izvještajem o patrolnom nalogu, Odlukom disciplinskog organa i službenim zabilješkama Policijske stanice. Obrazloženo je da je navedene dokaze prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio i shodno zakonskim odredbama donio odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Okružni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi vezani za izrečenu krivičnu sankciju jer je taj sud zaključio da je i u tom segmentu donesena pravilna i zakonita odluka jer je prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti vezane za apelanta i koje utječu na vrstu i visinu krivičnopravne sankcije, te mu izrekao uvjetnu osudu. Zbog svega navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen budući da je neupitno da je u spornom periodu kontroliran jedino Milenko Stanišić koji je bio u vidno alkoholiziranom stanju i koji je pokušao da ga podmiti sa 50,00 KM, ali je apelant to odbio, pa mu se to lice osvetilo tako što je podnio prijavu protiv njega. Apelant navodi da je neshvatljiva i nelogična tvrdnja Zorana Pavlovića da mu je on tražio i uzeo novac i to pred svjedocima. Također, on smatra da, suprotno navodima sudova, ispisom iz etilometra nije dokazano da je izvršeno alkotestiranje Zorana Pavlovića i da to nije evidentirano jer iz ispisa proizlazi da je sporno testiranje izvršeno u 7,33 h, a ne u 19,33 h kada je apelant bio na dužnosti. Zbog navedenog, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Pri tom, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove.

11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje zbog čega nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen i da su zbog toga pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe KZRS, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno analizirali sve provedene dokaze, kako iskaze svjedoka, tako i ostale dokaze precizirane u osporenim presudama, i dovodeći u međusobnu vezu svaki pojedinačno ocijenjeni dokaz, nesumnjivo utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela primanja mita. Ustavni sud primjećuje da pri analizi izvedenih dokaza niti jedna bitna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, niti iz činjenica predmeta proizlazi bilo kakva sumnja u apelantovu krivicu, zbog čega Ustavni sud apelantove navode da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da su zbog toga redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo proglasivši ga krivim smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Ustavni sud ukazuje i na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4090/09 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio