Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/09 (D. K.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4116/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 4116/09, rješavajući apelaciju Danice Kačavenda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Kačavenda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 404 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-002 139 od 30. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-971/05 od 23. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Kačavenda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjen tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 404 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002 139 od 30. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tesktu. Osnovni sud) broj P-971/05 od 23. jula 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-971/05 od 23. jula 2007. godine, koja je porvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 139 od 30. januara 2008. godine, djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tužena Republika Srpska, Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantici na ime sticanja bez osnova (više isplaćene kupoprodajne cijene po ugovoru o prodaji poslovnog prostora od 29. aprila 2004. godine, ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem Ov-10-836/04 od 20. jula 2004. godine) isplati iznos od 15.736,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. jula 2004. godine do isplate i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva, kao i zahtjev da se tužena obaveže da joj po osnovu sticanja bez osnova (isplaćene zakupnine za skladišni prostor po ugovoru o zakupu broj 8/01-07-693/98 od 1. juna 1998. godine i aneksu ovog ugovora) isplati 11.048,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. aprila 2001. godine) je odbijen.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka Osnovni sud utvrdio da je apelantica, na osnovu ugovora o zakupu broj 8/01-07-693/98 od 1. juna 1998. godine, zaključenog sa tuženom kao zakupodavcem, držala u zakupu, sve do 2004. godine, poslovni prostor koji se nalazi u Banjaluci, ul. Bana Milosavljevića broj 26, površine 15, 40 mi skladišni prostor (podrumske prostorije ispod poslovnog prostora) površine 21,35 m , da je bivše Ministarstvo odbrane Republike Srpske 20. februara 2004. godine uputilo apelantici ponudu za zaključenje ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora za cijenu od 46.783,14 KM, te da je prije dostavljanja ponude apelantici, Zavod za izgradnju Banjaluke 19. novembra 2003. godine procijenio tržišnu vrijednost predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 46.783,14 KM. Zatim je utvrđeno da je apelantica podneskom od 20. aprila 2004. godine obavijestila tuženu da prihvata ponuđenu cijenu za prodaju predmetnog poslovnog prostora, da je apelantica zaključno sa 9. julom 2004. godine uplatila tuženoj iznos od 46.783,14 KM, te da su parnične stranke nakon toga, kod Osnovnog suda pod brojem Ov-10-
836/04 od 20. jula 2004. godine ovjerile svoje potpise na ugovoru o prodaji poslovnog prostora od 29. aprila 2004. godine. Predmetom ovog ugovora je poslovni prostor u ul. Bana Milosavljevića broj 26, a ugovorena kupoprodajna cijena od 46.783,14 KM. Nadalje, tužena je podneskom od 11. novembra 2004. godine odgovorila apelantici na njen zahtjev da joj se omogući kupovina zajedničke podrumske prostorije koja se nalazila uz kupljeni poslovni prostor i koja je korištena kao skladišni prostor za vrijeme trajanja zakupa poslovnog prostora i tim podneskom je obavijestila apelanticu da ona (tužena) nije vlasnik navedene podrumske prostorije, te da nema pravo da je prodaje. Apelantica je nakon toga, 12. jula 2005. godine, podnijela predmetnu tužbu Osnovnom sudu tražeći da joj tužena po osnovu sticanja bez osnova isplati 29.889,71 KM, od čega iznos od 18.841,38 KM na ime više uplaćene kupoprodajne cijene za poslovni prostor (jer da je iznosom od 46.783,14 KM platila i skladišni prostor shodno ponudi od 20. februara 2004. godine), te iznos od 11.048,33 KM na ime uplaćene zakupnine za skladišni prostor u periodu od 1998. godine do 2004. godine (jer da tuženi nije vlasnik navedene podrumske prostorije). Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, Mirka Dončića, utvrđeno je da je tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora u vrijeme njegove prodaje iznosila 31.046,40 KM.
4. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio, a Okružni sud potvrdio, da je osnovan apelanticin zahtjev po osnovu sticanja bez osnova do iznosa od 15.736,74 KM, jer je shodno ponudi od 20. februara 2004. godine cijena poslovnog prostora sa skladišnim prostorom bila 46.783,14 KM, a kako je ugovorom o prodaji poslovnog prostora od 29. aprila 2004. godine (ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem Ov-10-836/04 od 20. jula 2004. godine) apelantica kupila samo poslovni prostor, Osnovni sud je uvažavajući procjenu tržišne vrijednosti predmetnog poslovnog prostora po vještaku Mirku Dončiću u iznosu od 31.046,40 KM, zaključio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu je apelanticin tužbeni zahtjev, nalazeći da je apelantica držala skladišni prostor po osnovu ugovora o zakupu, a za taj obligacionopravni odnos nije bitno što tužena nije bila vlasnik predmetnog skladišnog prostora.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 404 od 29. septembra 2009. godine uvažena je revizija tužene i Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 139 od 30. januara 2008. godine je preinačena u dijelu kojim je potvrđen dosuđujući dio prvostepene presude tako što je žalba tužene usvojena, Presuda Osnovnog suda broj P-971/05 od 23. jula 2007. godine preinačena u dosuđujućem dijelu, te je tužbeni izahtjev apelantice odbijen. Istom presudom je utvrđeno da je apelantica dužna naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 KM.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbama člana 26. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93,3/96 i 39/04, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, odredbama člana 454. stav 1 ZOO je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar. Vrhovni sud je dalje naveo da kod činjenice da su parnične stranke zaključile ugovor o prodaji poslovnog prostora od 29. aprila 2004. godine, predmetom kog ugovora je poslovni prostor u Banjaluci u ul. Bana Milosavljevića broj 26, površine 15, 40 mza kupoprodajnu cijenu od 46.783,14 KM. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda neosnovan zahtjev apelantice da se tužena obaveže da joj na ime sticanja bez osnova, više isplaćene kupoprodajne cijene po navedenom ugovoru, isplati iznos od 18.841,38 KM, jer da se kupoprodajna cijena, a shodno ponudi tužene od 20. februara 2004. godine u iznosu od 46. 783,14 KM, odnosila na poslovni prostor u površini od 15,40 mi skladišni prostor u površini od 21,35 m .
7. Vrhovni sud je istakao da navedeno stanovište nije dovedeno u pitanje činjenicom da iz ponude tužene od 20. februara 2004.godine, a koju je apelantica prihvatila 20. aprila 2004. godine, proizlazi da je predmet prodaje poslovni prostor u Banjaluci, ul. Bana Milosavljevića broj 26, površine 15,40 m , a da je prodajna cijena poslovnog i skladišnog prostora 46.783,14 KM, jer su sve eventualne nejasnoće u ponudi, a u pogledu predmeta prodaje i kupoprodajne cijene, otklonjene zaključivanjem ugovora o prodaji poslovnog prostora od 29. aprila 2004. godine, ovjerenog kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem Ov-10836/4 20. jula 2004. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da u prilog činjenici da su se parnične stranke saglasile da je predmet prodaje poslovni prostor u ul. Bana Milosavljevića broj 26, površine 15, 40 mza kupoprodajnu cijenu od 46.783,14 KM, je i sadržina podneska tužene od 11. novembra 2004. godine kojim je odgovorila apelantici na njen zahtjev, koji je uputila tuženoj nakon što je zaključen ugovor o prodaji od 29. aprila 2004. godine, da joj se omogući kupovina zajedničke podrumske prostorije koja se nalazila uz kupljeni poslovni prostor i koja je korištena kao skladišni prostor za vrijeme trajanja zakupa poslovnog prostora.
8. Konačno, Vrhovni sud je istakao da, kada se ima u vidu da je ugovor o zakupu obligaciono-pravni ugovor i da se njime ne prenosi pravo vlasništva već da se u smislu odrede člana 567. stav 1. ZOO njime zasnivaju prava i obaveze samo između ugovornih strana, onda su pravilne odluke nižestepenih sudova kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da po osnovu sticanja bez osnova, isplati apelantici 11.048,33 KM na ime uplaćene zakupnine za korištenje skladišnog prostora u periodu od 1998. do 2004. godine, jer da tužena nije bila vlasnik tog skldišnog prostora.
9. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) odbio apelanticinu reviziju, a primjenom člana 250. stav 1. usvojio reviziju tužene, te odlučio kao u izreci presude
10. Apelantica se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz član. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze u konkretnom predmetu. Po njenom mišljenju, sudovi su iz provedenih dokaza trebali zaključiti da je tužena, odnosno Komisija za izgradnju Banjaluke, kupoprodajnu cijenu utvrdila suprotno Pravilniku o načinu utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina iz 1994. godine i parametrima propisanim tim pravilnikom, te usvojiti njen tužbeni zahtjev. Takođe, u odnosu na dio tužbnog zahtjeva koji se odnosio na ugovor o zakupu skladišnog prostora i zakupninu, apelantica ističe da s obzirom da tužena nije bila vlasnik tog prostora, nije imala ni pravo njegovog korištenja, niti bilo koje drugo pravo na tom prostoru iz kojeg bi mogla izvući ovlaštenje za davanje u zakup i naplaćivanje zakupnine, pa su sudovi morali zaključiti da je ubiranje koristi u konkretnom slučaju predstavljalo sticanje bez osnova. Stoga, po apelanticinom mišljenju, zaključak sudova da je tuženoj pripadalo pravo korištenja tzv. skladišnog prostora (podrumskog prostora) i da se iz takvog ovlaštenja crpi ovlašćenje za zaključenje ugovora o zakupu i sticanje koristi, nije pravilan i na zakonu zasnovan
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana
6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić