Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2662/12 (M. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2662/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-2662/12, rješavajući zahtjev Muhameda Salkanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Muhameda Salkanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Salkanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 12. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na odsluženje kazne zatvora do donošenja konačne odluke po apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000767 10 K od 10. juna 2011. godine apelant i M. R. su kao saizvršioci oglašeni krivim zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a sve u vezi sa članom 23. KZ RS. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. jula 2010. godine do 10. juna 2011. godine. Apelant je oslobođen da naknadi troškove krivičnog postupka koji su pali na teret budžetskih sredstava.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Okružni sud sve izvedene dokaze cijenio savjesno i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti nakon čega je na nesumnjiv i ubjedljiv način utvrdio da su optuženi počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

4. Istaknuto je da je Okružni sud prihvatio prijedlog tužilaštva da proglasi svjedoke pod kodnim imenima „M1“ i „M2“, kao svjedoke pod prijetnjom i da im kao zaštićenim svjedocima u smislu odredbi člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, zaštiti identitet u potpunosti bez otkrivanja u narednih trideset godina. Kako bi omogućio odbranama optuženih da dođu do osnovnih podataka o iskazima koje su ovi svjedoci dali u posebnom postupku sud je omogućio odbranama da se upoznaju sa iskazima ovih svjedoka uz mjere zaštite njihovih ličnih podataka i svih podataka iz kojih bi se moglo zaključiti bilo šta o njihovom identitetu. Po mišljenju Okružnog suda odbrane optuženih su imale mogućnost da ispitaju ove svjedoke najprije unakrsno kao svjedoke tužilašta a zatim i direktno kao svjedoke odbrane, pa su bez osnova prigovori odbrane da nisu imali „jednako oružje“ kao i tužilaštvo kada su u pitanju dokazi do kojih se došlo saslušanjem ovih svjedoka.

5. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli okružni tužilac iz Doboja, branilac optuženog M. R. i apelantov branilac. Odlučujući po žalbama Vrhovni sud je presudom broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca optuženih dok je žalba okružnog tužioca iz Doboja uvažena i presuda Okružnog suda preinačena u odluci o kazni tako što je apelant zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. KZ RS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju se na osnovu člana 44. stav 1. navedenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. jula 2010. godine do 10. juna 2011. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi na način kako to propisuje odredba člana 287. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak o krivici optuženih za djelo za koje se optužnicom terete. Iskaz svjedoka A.B. potvrđuje činjenične tvrdnje optužbe o tome da je po nalogu apelanta (koji mu je rođak) jedan dio opojne droge heroin (u obliku cigle, težine oko jedan kilogram) predao D.D., a ostale čuvao kod sebe (pet paketa istog oblika i iste pojedinačne težine, koji su oduzeti od njega, ukupne količine od 5.210 grama). Vrhovni sud je ukazao i na potvrde o privremenom oduzimanju predmeta-opojne droge, iskaze svjedoka V.G., D.M. A.D., B.B. S.H. i A.S., koji potvrđuju da su opojnu drogu kupovali od optuženih. Također je ukazano i na iskaze zaštićenih svjedoka, koji su u okviru posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 226. stav 2. tačka d) ZKP RS, dogovarali kupovinu i preuzimanje opojne droge i potvrdili prisustvo optuženog M.R. (zajedno sa apelantom) na dogovorenom mjestu primopredaje, kada je opojna droga oduzeta od njega, te sadržaj tonskih zapisa telefonskih razgovora, pribavljenih tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 226. stav 2. tačka a) ZKP RS. Dalje je ukazano i na realizovanu komunikaciju između optuženih (datum, vrijeme, pretplatnički broj mobilnog telefona). Sve navedeno po ocjeni Vrhovnog suda predstavlja pouzdanu i valjanu osnovu za zaključak da su optuženi počinili radnje na način opisan u izreci prvostepene presude.

7. Po mišljenju Vrhovnog suda sve dokaze prvostepeni sud je pravilno cijenio pa su bez osnova argumenti branilaca optuženih i tvrdnja da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazima zaštićenih svjedoka, kao i argumenti kojima se osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude.

8. U pogledu odluke o kazni Vrhovni sud je našao da je osnovana žalba tužioca koja ide u prilog tvrdnji da prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud nije dovoljno cijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da se radilo o većoj količini opojne droge, heroin.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da je apelantova odbrana ukazivala da žalba Okružnog tužilaštva ne sadrži sve elemente u skladu sa ZKP RS i predložila da se usljed toga žalba Okružnog tužilaštva odbaci kao neuredna. Navodi da je osuđen na osnovu iskaza anonimnog svjedoka, svjedoka koji su sklopili nagodbe. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primjenili odredbe materijalnog i procesnog prava odbijajući izvesti ili pokloniti vjeru dokazima koji bi doveli u sumnju krivnju apelanta. Također smatra da je u konkretnom slučaju bio nadležan Sud BiH jer se trebalo suditi za krivično djelo iz člana 195. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. U pogledu privremene mjere apelant navodi da je jedini izdržavalac svoje porodice čiji bi opstanak njegovim odlaskom na izdržavanje kazne bio apsolutno egzistencijalno ugrožen. Apelantova porodica apsolutno ne bi imala sredstava za osnovno izdržavanje. Prema tome smatra da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne nastupila nenadoknadiva šteta za njegovu porodicu koja bi dovela u pitanje opstanak porodice i školovanje apelantove djece.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

13. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2662/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio