Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3129/12 (Š. V. iz Banja Luke i N. V. iz Sitneši)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3129/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3129/12, rješavajući zahtjev Špire Vujića i Nedeljka Vujića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Špire Vujića i Nedeljka Vujićaza donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Špiro Vujić iz Banja Luke i Nedeljko Vujić iz Sitneši, Općina Srbac (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 27. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071790 1 Rev od 23. maja 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 071790 11 Gž od 31. marta 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 071790 06 P od 18. oktobra 2010. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabrani svako postupanje Osnovnog suda po pravosnažnoj presudi tog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 071790 06 P od 18. oktobra 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže „Metal“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da im preda u posjed stvari precizirane u presudi a čega se tuženi može osloboditi isplatom apelantima novčanih iznosa preciziranih u presudi sa zakonskom kamatom u iznosima također preciziranim u presudi uz naknadu troškova postupka. Presudom su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 3.375,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata kojim su apelanti tražili da im tuženi vrati robu preciziranu u izreci presude jer su je, navodno kupili od tuženog i platili je paragon blokom odnosno virmanskim nalogom preciziranim u presudi, proveo dokaze navedene u presudi i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je prilikom popisa robe kod tuženog održanog 31.decembra 1992. godine u popisnim listama konstatirano postojanje robe u Diskontu 3 koja je u listama prezentirana kao „tuđa roba“. Navedeno je da sud u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak da li su apelanti kupili odnosno platili navedenu robu jer se iz prezentiranih dokaza - računa vidi plaćanje u iznosu do 1.500.000,00 YU dinara u korist tuženog koje su izvršili apelanti ali nije vidljivo na koju se robu uplata odnosi jer ti podaci u računu i nisu navedeni. Navedeno je i da vještaci ekonomske i finansijske struke također u svojim nalazima i mišljenjima navode da nije u finansijskoj evidenciji bilo moguće naći dokaz da su apelanti platili spornu robu.
3. Osnovni sud je obrazložio da je članom 454. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96-u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar koja je predmet prodaje preda kupcu dok se kupac obavezuje da plati cijenu za navedenu robu, a da je članom 124. istog zakona propisano da kad jedna strana iz nekog dvostranog ugovora ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje takve obaveze. Navedeno je da bi u konkretnom slučaju apelanti shodno navedenim odredbama ZOO bili ovlašteni da traže ispunjenje ugovorne obaveze tuženog koja se sastoji u predaji robe koju su kupili ali samo pod uvjetom da su apelanti platili kupoprodajnu cijenu za navedenu robu. Međutim, kako apelanti, prema obrazloženju Osnovnog suda, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku u toku postupka nisu dokazali da su ispunili svoju obavezu prema tuženom, to Osnovni sud nije mogao obavezati tuženog na predaju spornih stvari. Zbog navedenog, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
4. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 071790 11 Gž od 31. marta 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je također odbije i zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.500,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku te naveo da tako utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda u cjelosti prihvata i taj sud budući da navodima žalbe ničim nije dovedeno u sumnju. Okružni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav da apelanti nisu dokazali da je sporna roba čiju predaju su tražili odnosno isplatu čije protuvrijednosti traže, i plaćena, jer je, šta više, i sam prvoapelant prilikom saslušanja istakao da je kao i svi drugi, s vremena na vrijeme kupovao po nešto u diskontu pa da je tako u Diskontu 3 kupio i spornu robu ali tu robu nije odvezao nego ju je odmah odlagao na drugo mjesto u istom diskontu i plaćao ju je kad je mogao ta kako je bio poslovođa tog diskonta „dao je sam sebi pravo da kupljenu robu odmah ne odveze“. U vezi sa navedenim Okružni sud je istakao da je prvoapelant morao znati da se kupljena roba ne može zadržavati u prodajnom objektu pogotovo u situaciji kada se približavao godišnji popis robe a naročito u periodu velike inflacije kada su nivelacije cijene bile skoro svakodnevne i još je pri tom bio poslovođa tog prodajnog objekata. Istaknuto je da zbog navedenog i nije bilo moguće samo na osnovu računa na kojem je naveden uplaćeni iznos bez preciziranja na koju se robu odnosi, utvrditi da li je to sporna roba i da li je plaćana, te da je zbog toga pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio tuženi zahtjev apelanata. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
5. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 071790 1 Rev od 23. maja 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prvoapelant bio poslovođa kod tuženog u Diskontu 3 i da su 31. decembra 1992. godine prilikom redovnog godišnjeg popisa robe u tom diskontu sporne stvari popisane u popisne liste kao „tuđa roba“ i da se, prema nalazima finansijskog i ekonomskog vještaka na osnovu predočene dokumentacije ne može utvrditi da su apelanti platili kupoprodajnu cijenu spornih stvari zbog čega je, primjenom odredbi čl. 124. i
454. ZOO i odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Vrhovni sud je naveo da je za vlasničku tužbu aktivno legitimisan vlasnik stvari a pasivno posjednik stvari pa da su zbog toga apelanti, da bi uspjeli u ovoj parnici, morali dokazati da su vlasnici spornih stvari čiju su predaju tražili i da se iste takve (zamjenjive) stvari nalaze u posjedu tuženog (član 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima). Nadalje je navedeno da je odredbama člana 34. istog zakona propisano da se pravo svojine na pokretnim stvarima na osnovu pravnog posla (u ovom slučaju po osnovu ugovora o prodaji) stiče predajom stvari u posjed sticaocu na jedan od načina propisanih st. 2, 3. i 6. tog člana a da predaja stvari u posjed proizvodi pravno dejstvo ako je izvršena na temelju valjanog pravnog posla.
6. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelanti nisu dokazali da su platiti cijenu spornih stvari čiju predaju traže i da ovakvo utvrđenje sudova ne dovode u sumnju ni navodi koji su isticani u toku postupka a koji su ponovljeni i u reviziji. Vrhovni sud je obrazložio da apelanti u toku postupka nisu predočili perforirana dijelove računa tj. odreske računa iz kojih bi se moglo utvrditi koja je roba plaćena i za koje je prvoapelant tvrdio da je zadržao za sebe jer je naveo „da je to njegova lična dokumentacija“, a što je prema navodima vještaka onemogućilo da se utvrdi da li je sporna roba stvarno i plaćena tuženom.
7. Zbog navedenog, Vrhovni sud je istako da iz svega proizlazi da, suprotno navodima revizije, apelanti nisu dokazali da su tuženom kao prodavcu platili spornu robu zbog čega je, kako je obrazložio Vrhovni sud, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti nemaju valjan pravni osnov za predaju u posjed spornih stvari. Ovo stoga, jer je, kako je naveo Vrhovni sud, odredbama člana 475. ZOO propisano da prodavac nije dužan predati stvari ako mu kupac ne isplati cijenu istovremeno ili nije spreman da to istovremeno učini. Istaknuto je da od uticaja na donesene odluke nije ni revizioni navod da je tuženi na kraju godine imao iskazan „višak“ a ne „manjak“ novčanih sredstva a sve obzirom utvrđene činjenice u konkretnom predmetu. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je revizija apelanata neosnovana.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim presuda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da su prilikom popisivanja robe 1992. godine popisivačima naglasili da je roba koja je označena kao „tuđa roba“ njihova i da su računima koje su predočili sudu nesporno dokazali da su robu i platiti zbog čega nije bilo razloga da se ne udovolji njihovom tužbenom zahtjevu. Zbog navedenog apelanti traže i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje svako postupanje Osnovnog suda po pravosnažnoj presudi tog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelanti uopće ne obrazlažu razloge za donošenje privremene mjere, nego da samo traže da se Osnovnom sudu zabrani svako postupanja po pravosnažnoj presudi tog suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je navedenom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanata ali da su apelanti obavezani na plaćanje troškova postupka tuženom u iznosu od 3.375,00 KM.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
14. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma apelacije, apelanti ne nude nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić