Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3463/12 (Javno komunalno preduzeće „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3463/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobnra 2012. godine, u predmetu broj AP-3463/12, rješavajući zahtjev Javno komunalnog preduzeća „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Javnog komunalnog preduzeća „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno komunalno preduzeće „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. septembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014895 11 Rev od 26. jula 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja konačne odluke po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 014895 04 Ps od 16. januara 2009. godine apelant je obavezan da u roku od 30 dana vrati Investicijskoj banci Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) pozajmicu u iznosu od 100.000,00 KM, sa kamatom u iznosu od 11.068,11 KM po stopi od 3% godišnje koja je obračunata po amortizacionom planu za period od 10. januara 1999. godine zaključno sa 10. decembrom 2001. godine, u ukupnom iznosu od 111.068,11 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelant obavezan da tužitelju vrati pozajmicu u iznosu od 100.000,00 KM, sa kamatom obračunatom po stopi od 3% godišnje za period od 10. januara 1999. godine do 10. decembra 2001. godine u iznosu od 11.068,11 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 KM, sve u roku od 30 dana.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je nakon zaključenja ugovora o pozajmici od 5. decembra 1996. godine, zaključenog između Ministarstva finansija BiH i apelanta, i prenosa sredstava na račun apelanta, a što među strankama nije ni sporno, 17. jula 2000. godine zaključen Supsidijarni sporazum o preuzimanju obaveza između Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine za dio kreditnih sredstava iz projekta Pomoći u tranziciji (TAC), kao i Ugovor o komisionim poslovima između Federacije BiH i Investicijske banke Federacije BiH. Uvidom u Sporazum od 17. jula 2000. godine utvrđeno je da je Federacija BiH preuzela obavezu da otplati dio duga iz osnova Sporazuma o kreditu za pomoć u tranzicijskom prilagođavanju (TAC) od 11. septembra 1996. godine, koji je Bosne i Hercegovina zaključila sa Internationa Development Association u iznosu od 17.748.692,91 SDR, a Bosna i Hercegovina je ustupila, a Federacija BiH preuzela naplatu plasmana od krajnjih korisnika u ukupnom iznosu od 29.378.278,00 DEM. Ugovorom o komisionim poslovima od 19. oktobra 2001. godine čiji je predmet regulisanje potraživanja Federacije BiH od 30 korisnika kredita i pozajmica uključujući i predmetno potraživanje prema apelantu Federacija BiH je ovlastila tužitelja da preduzima sve zakonske mjere u cilju naplate potraživanja.

5. Istaknuto je da budući da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je vratio davaocu pozajmice primljeni iznos zajedno sa ugovorenim kamatama po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer tužitelj kao komisionar ima pravo da od apelanta kao primaoca pozajmice traži da ispuni svoju obavezu vraćanja primljenog iznosa. Navedeno je da je prvostepeni sud cijenio i navode apelanta koji se odnose na njegovu prepisku sa organima uprave države Bosne i Hercegovine i Federacije BiH u vezi sa otpisom pozajmice, ali je zaključio da isti nisu od značaja za rješavanje predmetne pravne stvari. Kantonalni sud je istakao da je navedeni zaključak prvostepenog suda pravilan iz razloga što bez obzira navođenu prepisku nije došlo do preuzimanja otplate obaveza tuženog od strane Federacije BiH zbog čega nije došlo ni do prestanka njegove obaveze vraćanja predmetnog duga.

6. Istaknuto je da je dokaz koji je apelant predložio kao novi dokaz u žalbi zaključak Vlade Federacije BiH od 27. decembra 2002. godine kojim je Federacija BiH preuzela otplatu obaveza preduzeća „Borac“ d.o.o. Travnik, „Krivaja“ d.d. Zavidovići, „Natron“ Maglaj i „Konjuh“ d.d. Živinice u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM. Budući da navedenim zaključkom nije obuhvaćeno predmetno potraživanje tužitelja prema apelantu po mišljenju Kantonalnog suda isti nije od značaja za rješavanje predmetne pravne stvari.

7. Po mišljenju Kantonalnog suda činjenica da je povjerilac izvršio otplatu duga pojedinim dužnosnicima iz sličnih obligacionih odnosa nema pravnog uticaja na obavezu apelanta, koji je dužan ispuniti svoju obavezu iz ugovora koji je zaključio svojom slobodnom voljom i kojim se obavezao da će cjelokupni iznos pozajmljenih sredstava vratiti u 36 mjesečnih anuiteta po isteku grejs perioda od dvije godine. Budući da je nesporno apelant primio novčana sredstva u iznosu od 100.000 DEM koja su mu data uz kamatnu stopu od 3% godišnje i da ta sredstva nije vratio, a nema dokaza da je obavezu vraćanja preuzelo treće lice ili da je ista prestala na drugi način to je po nalaženju Kantonalnog suda apelant u smislu odredbe člana 17., 124. i 262. u vezi sa članom 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužan vratiti navedena sredstva tužitelju.

8. Istaknuto je da Kantonalni sud nije posebno cijenio navode apelanta o njegovom dovođenju u neravnopravan položaj u odnosu na neke druge korisnike pozajmice jer se u predmetnoj parnici odlučuje o tužbenom zahtjevu kojim se traži ispunjenje ugovora od strane tuženog dok obligaciono-pravni odnos Federacije BiH i drugih lica nije predmet ovog spora. Također, Kantonalni sud nije cijenio ni navode apelanta o namjeni za koju su predmetna sredstva upotrebljena jer ni ti navodi po mišljenju drugostepenog suda ne mogu uticati na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari.

9. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 65 0 Ps 014895 11 Rev od 26. jula 2012. godine odbio.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je presuda drugostepenog suda zakonita. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji ne ističe ništa novo već samo ponavlja prigovore koje je isticao u toku postupka i koje su nižestepeni sudovi pravilno razriješili, te dali jasne, potpune i odgovarajuće razloge koje ne treba ponavljati.

11. Vrhovni sud je naveo da pelant ne navodi koje su to povrede postupka počinjene od strane drugostepenog suda u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa se paušalnim ukazuju prigovori istaknuti u smislu revizijskog razloga iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP.

12. Također po mišljenju Vrhovnog suda nije ostvaren ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je drugostepeni sud na utvrđene činjenice o zaključenom ugovoru o pozajmici pravilno primjenio odredbe važećeg ZOO (čl. 178., 124. i 252. u vezi sa članom 557. ZOO) kada je usvojio tužiteljev zahtjev (kao komisionara) za isplatu glavnog duga sa obračunatim kamatama i troškovima postupka.

13. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje odnosno da nisu utvrdili odlučne činjenice od kojih zavisi pravilna i zakonita odluka u predmetnom slučaju. Ističe da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju Ugovora o pozajmici zanemarujući pri tome činjenicu da je za neke korisnike pozajmice iz istih finansijskih sredstava, koji su obuhvaćeni tabelom iz člana 1. Ugovora o komisionim poslovima od 19. oktobra 2001. godine Federacija BiH preuzela obavezu otplate. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u tome što je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao primjeniti odredbe koje se odnose na preuzimanje duga, odredba člana 446. ZOO kojom je propisano da preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze. Ističe da odluka koja je donesena u korist tužitelja ugrožava imovinu apelanta odnosno dovodi u pitanje njegovo poslovanje jer se radi o javnom preduzeću koje obavlja pogrebnu djelatnost koja je od posebnog društvenog interesa.

14. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant ističe da se radi o preduzeću koje je osnovano od strane Općine Visoko za obavljanje djelatnosti od posebnog društvenog interesa. Ukazao je da apelant osigurava trajno obavljanje komunalnih djelatnosti koje odgovaraju standardom i kvalitetom, te održava komunalne objekte i uređaje koji su u nadležnosti komunalnih preduzeća u stanju njihove funkcionalne sposobnosti. Ističe da je osnivač apelanta, Općina Visoko dužna shodno postojećoj zakonskoj i podzakonskoj regulativi da finansira djelatnosti koje obavlja apelant. Međutim apelant navodi da osnivač ne ispunjava svoje obaveze. Ističe da apelant obavlja i poslove ekshumacija masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava rata 1992.-1995. godine po nalozima pravosudnih organa, te Instituta za nestale osobe BiH. Po mišljenju apelanta izvršenjem osporene presude onemogućio bi se daljni rad apelanta što je nedopustivo imajući u vidu djelatnost kojom se apelant bavi. Smatra da je potrebno izdati privremenu mjeru s obzirom da apelant obavlja poslove od općeg interesa, te da je u konkretnom slučaju žrtva diskriminacije.

15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da da bi izvršenjem osporene presude došlo do otežavanja u radu apelanta koji obavlja poslove od općeg interesa.

18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3463/12 (Javno komunalno preduzeće… | Sudska praksa | Aktio