Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-835/09 (D. M.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-835/09
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 835/09, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-Km-07-000025 od 14. jula 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-Km-07-000025 od 14. jula 2008. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio prekid izvršenja kazne zatvora po osporenoj presudi Općinskog suda do donošenja končane odluke Ustavnog suda povodom apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 10. juna 2009. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 835/09 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 20. oktobra 2011. godine da dostavi spis broj 041-0-Km-07-000025.
4. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 18. februara 2010. godine, Općinski sud 3. marta 2010. godine, a Kantonalni sud 18. marta 2010. godine. Općinski sud je 8. novembra 2011. godine dostavio traženi spis.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. oktobra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 041-0-Km-07-000025 od 14. jula 2008. godine tada maloljetni apelant i N. M. proglašeni su krivim što su u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude počinili, i to apelant krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) a N. M. krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 33. KZFBiH, pa su na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi čl. 41, 42, 49, 84. stav 1, 99, 100. i 101. KZFBiH osuđeni i to apelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 godina a N. M. na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina. Presudom je porodica ubijenog H. B. u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, te su apelant i N. M. oslobođeni obaveze naknade troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je, poštujući načelo kontradiktornosti, izveo velik broj dokaza, saslušao velik broj svjedoka, proveo niz vještačenja, te izvršio uvid u veoma obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu, pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno kao i u njihovoj uzajamnoj vezi na nesumnjiv način utvrdio da je apelant 26. novembra 2007. godine sa N. M. i poznanicima D. N. i H. A., nakon što su se dogovorili da iz Sarajeva odu u Zenicu i opljačkaju neku prodavnicu i nakon što im se niti jedna od prodavnica nije učinila podobnom za pljačku, angažirao taksistu H. B. da ih vozilom «Škoda Oktavia» odveze u Sarajevo, pa kada su krenuli rekao je taksisti da skrene u mjesto Dubrave, što je ovaj i učinio, da bi zatim s ciljem da ga usmrti i da nakon toga pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist prisvajanjem vozila izvadio pištolj i iz neposredne blizine ispalio jedan hitac u predjelu glave nanijevši mu ranu uslijed koje je H. B. na licu mjesta podlegao. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je N. M. skupa sa apelantom, samoinicijativno bez apelantovog traženja, iz vozila iznio leš H. B. koji su sakrili u grm pored puta, a zatim su se svi skupa sa navedenim vozilom dovezli u naselje Rajlovac pored Sarajeva gdje su na sporednom putu apelant i N. M. skinuli i izbacili iz vozila autopresvlake i ličnu dokumentaciju H. B. i još neke sitnije stvari, a sve u namjeri prikrivanja tragova izvršenja krivičnog djela, što je potvrdio i svjedok D. N. Općinski sud je istakao da je to potvrđeno iskazima i nalazima vještaka Branke Marjanović i Harisa Babića. Također, prema iskazu svjedoka D. N., u Rajlovcu se N. M. zamijenio sa apelantom za mjesto i preuzeo vožnju automobila sve do Ilidže a i kasnije se vozio u navedenom vozilu sa apelantom i A. H. što je N. M. svojim iskazom i sam potvrdio. Navedeno je utvrđeno, kako je dalje naveo sud, i uvidom u zapisnik o izvršenom uviđaju PU Sarajevo od 6. decembra 2007. godine kada su prilikom pregleda lica mjesta pronađeni predmeti koji potiču iz vozila vlasništvo H. B. a nakon što je policija obaviještena da su pronađene stvari u ul. Rajlovačka do broja 37. Također je utvrđeno da je vještakinja Elvira Karahasanović pronašla biološki trag identificiran kao dio hirurške rukavce što ukazuje na izvjesnost da su se počinioci krivičnog djela bavili i uklanjanjem tragova otisaka u vozilu korištenjem hirurške rukavice.
9. Dalje, navedeno je da je, između ostalih, izvršeno i DNA vještačenje, te da je na osnovu tog vještačenja utvrđeno da se tragovi DNA pronađeni na omotaču sjemenki pistacija koji su pronađeni u vozilu H. B. i za koje je nesporno utvrđeno da ih je jeo apelant u toku vožnje a prije ubistva, kao i tragovi pronađeni na volanu tog vozila, 99,99999% poklapaju sa uzorkom DNA apelanta, a što je, kako je navedeno u nalazu vještaka, najveći mogući postotak podudaranja DNA uzoraka, dok je na odjeći koja je pripadala N. M. pronađen trag DNA, tj. krvi koji se podudarao sa krvi ubijenog H. B. Navedeno je i da je prilikom apelantovog hapšenja izvršen njegov pretres, te da je na osnovu iskaza policajaca koji su tome prisustvovali utvrđeno da je u džepu jakne koju je nosio apelant pronađen preklopni ključ od automobila marke «Škoda» ali da je usljed pogrešnog provođenja procedure pretresanja dopušteno da apelant skine jaknu i preda je svom ocu (koji je inače zatvorski čuvar, tj. zaposlenik Kazneno-popravnog zavoda Sarajevo, u koji je apelant priveden, i koji je nakon navedenog događaja suspendiran), nakon čega se gubi svaki trag spornom ključu. Sud je, dalje, u toku postupka izvršio i vještačenje uračunljivost apelanta i N. M. pa je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka poimenično navedenog u presudi utvrdio da su obojica u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjeno uračunljivi, ali ne do stepena bitno, pri čemu je na njihovu smanjenu uračunljivost prvenstveno utjecala starosna dob, a što je vještak posebno detaljno obrazložio a sud u cijelosti prihvatio. U pogledu vinosti u vrijeme izvršenja djela, sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem i da je bio svjestan da će preduzimanjem radnje izvršenja nastupiti zakonom zabranjena posljedica a koja je stvarno i nastupila.
10. Na kraju, Općinski sud je, odlučujući o kazni koju će izreći apelantu i N. M., od olakšavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da su u vrijeme izvršenja djela obojica bila maloljetna i smanjeno uračunljiva, ali ne do stepena bitno, dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio da su obojica i ranije činili krivična djela, što je posebno intenzivirano u toku 2007. godine, zbog kojih su određeni sudski postupci završeni ili još traju, odnosno da je apelant već osumnjičen odnosno procesuiran za počinjena krivična djela-laka tjelesna povreda, razbojništvo, razbojnička krađa i nasilničko ponašanje, a sve detaljno precizirano u presudi, a N. M. između ostalog i za ubistvo u pokušaju. Ocjenjujući navedeno, kao i iskazanu sklonost i upornost u izvršenju krivičnih djela, sud je, uvažavajući ciljeve specijalne i generalne prevencije, krivičnu politiku, stepen krivične odgovornosti, pobude zbog kojih je djelo izvršeno, okolnost da i apelant i N. M. ne potječu iz problematičnih porodica već, naprotiv, da su imali normalne uvjete života i roditeljsku ljubav i pažnju, kao i okolnosti pod kojim je djelo počinjeno - bez ikakvog konkretnog povoda u ponašanju oštećenog H. B., jedinog hranioca porodice, ponašanje u toku suđenja u kojem ni apelant ni N. M. nisu pokazali ni stvarno kajanje ni svijest o težini djela, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a N. M. na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i N. M., Kantonalni sud je Presudom broj 004-0- Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu, a djelomično uvažio žalbu N. M. i prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela tako da je njegove radnje za koje je prvostepenom presudom osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina pravno okvalificirao kao krivično djelo pomoći počiniocu nakon izvršenja krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZFBiH. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je održao sjednicu vijeća na kojoj je razmotrio žalbe apelanta i N. M., te da je utvrdio da je prvostepeni sud nakon održanih glavnih pretresa i analize i ocjene svih izvedenih dokaza, svakog pojedinačno i svih u međusobnoj vezi, i to kako dokaza optužbe ,tako i dokaza odbrane, našao da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi bića krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom 31. KZFBiH za koje je apelant i proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je u toku postupka imao dva branioca i to jednog po službenoj dužnosti i jednog izabranog, te da je prvostepeni sud u takvoj situaciji trebao razriješiti branioca po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je u vezi s tim istakao da iz spisa proizlazi da je apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti rješenjem prvostepenog suda od 25. decembra 2007. godine, da bi nakon toga apelantov otac 4. januara 2008. godine dao punomoć i izabranom braniocu Fahriji Karkinu i to kao «glavnom branitelju» u konkretnom postupku. Navedeno je i da su oba branioca radila u toku postupka i to u apelantovu korist i da među njima nije bilo nikakve kolizije niti je apelant ikada tražio razrješenje branioca po službenoj dužnosti a bez kojeg zahtjeva sud nije ni mogao postupati na taj način. Dalje je obrazloženo da iz spisa proizlazi da je branilac po službenoj dužnosti prisustvovao na osam glavnih pretresa a glavni-izabrani branilac na samo četiri, te da su o njegovoj opravdanoj odsutnosti upoznati svi učesnici u postupku kao i da su apelant i njegov otac dali saglasnost da njegovu odbranu na ta četiri pretresa vodi branilac po službenoj dužnosti. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava, već da je činjenica da je imao dva branioca koji su radili u dogovoru samo pojačala njegovu odbranu u smislu odredaba Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je odbio ove žalbene navode kao neosnovane.
13. Kantonalni sud je u vezi sa apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na ispitivanje svjedoka D. N., koje je obavilo Tužilaštvo, istakao da je svjedok D. N. u svojoj izjavi prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja izjavio da je dobrovoljno otišao u Tužilaštvo i dobrovoljno dao svoju izjavu, te opisao vrijeme, način i mjesto izvršenja krivičnog djela, kao i cijeli događaj koji se desio 26. novembra 2007. godine. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je apelant saslušavan u toku glavnog pretresa u svojstvu svjedoka, da je polagao zakletvu kao i svjedok D. N. i saizvršilac N. M. ali da je, prema stavovima sudske prakse, sud dužan da po službenoj dužnosti pazi da li se radi o svjedoku koji se ne može zaklinjati, odnosno dati izjavu u toku krivičnog postupka. U slučaju pogrešne ocjene suda da se radi o svjedoku koji se ne može zakleti ili dati izjavu, to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra kao da zakletva nije ni položena odnosno data izjava. Sam iskaz svjedoka, kako je dalje pojasnio sud, zbog toga nije izgubio svojstvo dokaza i njegova valjanost se ocjenjuje kao i u odnosu na sve druge dokaze uključujući i iskaz drugih svjedoka. Dakle, kako je obrazložio Kantonalni sud, iskaz kao iskaz se ocjenjuje pojedinačno i u vezi sa drugim iskazima koji su izvedeni u toku glavnog pretresa, kao i da navedeno ne vodi ukidanju presude iz razloga na koje je ukazivano u žalbi, budući da činjenično stanje nije utvrđeno samo na osnovu iskaza tog svjedoka nego i na osnovu drugih brojnih i u osporenoj presudi preciziranih dokaza. Također je navedeno da činjenica da navedenih svjedok D. N. nije bio naveden u popisu svjedoka optužbe ne vodi povredama krivičnog postupka iz razloga što iz obrazloženja presude, koje je sastavni dio presude, jasno proizlazi da je na pretresu kao dokaz naveden i taj svjedok koji je i ispitan na pretresu, zbog čega taj sud smatra da su ovi žalbeni navodi samo pokušaj odbrane da se skrene pažnja suda u drugom pravcu a ne u pravcu utvrđivanja materijalne istine.
14. Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i apelantov žalbeni navod vezan za pronalazak ključeva od automobila koji je pripadao H. B. i u odnosu na DNK analizu jer, kako je u žalbi navedeno, nije bilo saglasnosti policajaca o pronalasku ključa i jer je DNK apelantov uzorak preuzet iz drugog krivičnog predmeta. Ovo stoga jer je, kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da su ključevi pronađeni, te da iz DNK analize nesporno proizlazi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je dirigirao kretanje ubijenog taksiste od Zenice do Dubrava, nakon izvršenog ubistva preuzeo upravljanje automobilom prema Sarajevu, izvadio leš iz automobila i sakrio ga pored puta, skinuo i sakrio odjeću i lične dokumente. Navedeno je i da su bez značaja za konkretan slučaj navodi iz žalbe da Tužilaštvo nije podiglo optužnicu i protiv preostale dvojice maloljetnika A. H. i D. N. jer je to stvar Tužilaštva a ne suda. Obrazloženo je da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi vezani za izrečenu krivičnopravnu sankciju budući da je taj sud mišljenja da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se samo izrečenom kaznom može postići svrha generalne i specijalne prevencije a uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, način izvršenja i činjenicu da niti apelant niti N. M. nisu pokazali kajanje zbog izvršenog djela. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem se odnosila na apelanta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant navodi da je, prije svega, imao dva branioca, jednog po službenoj dužnosti kojeg je sud trebao razriješiti odmah nakon što je on dao punomoć drugom-braniocu po izboru, a posebno jer su oni bili u koliziji i jer je to u suprotnosti sa odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije. Navodi i da je počinjena povreda procesnih odredbi i kada je dopušteno tužiocu da predlaže i izvodi suočenje jer je članom 377. ZKPFBiH, između ostalog, propisano da sudija sam određuje način izvođenja pojedinih radnji iz čega nedvojbeno proizlazi da samo sudija može pozivati i saslušavati svjedoke a ne i tužilac. Apelant, također, navodi da je nezakonito pribavljen dokaz DNK uzorka koji je uzet iz drugog predmeta koji se tiče apelanta, te da su sve te radnje preduzimane bez odgovarajuće naredbe i da odbrana za preuzimanje DNK uzorka iz drugog predmeta nije bila upoznata sve do primitka optužnog akta kao i da njegovom braniocu nije bio omogućen uvid u sve dokumente iz spisa.
16. Apelant tvrdi i da prvostepeni sud uzima kao utvrđenu činjenicu da je navodno pronađen ključ od automobila «Škoda» i da je ubačen u džep jakne koji je preuzeo apelantov otac a što ne odgovara iskazima saslušanih policajaca, kao i da je nedvojbeno da policajci nisu imali naredbu za apelantovo pretresanje niti su ispoštovali proceduru jer nisu sastavili zapisnik o pretresu i izdali potvrdu o oduzetim predmetima. Smatra i da nije dokazano da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer se dokazi svjedoka poklapaju samo u dijelu da je apelant navodno pucao u H. B. ali se ne poklapaju ni u čemu drugom. Prema apelantovom mišljenju, o tome svjedoči izvod iz motelske knjige iz koje je vidljivo da apelant nije prespavao u motelu koji se spominje u iskazima, zbog čega smatra da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da mu je načinjena nesaglediva šteta izrečenom kaznom zatvora u trajanju od deset godina.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana i da je treba odbiti. Navedeno je i da apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode o kojima se taj sud već izjasnio u svojoj presudi, te da niti jedna radnja u toku postupka koji je vođen protiv apelanta nije preduzeta bez njegove saglasnosti, saglasnosti apelantovog oca ili branioca, zbog čega smatra da apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu.
18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani. Između ostalog, navedeno da je apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti i to Fuad Karamehić, nakon čega je apelant tražio da taj branilac bude razriješen dužnosti i da mu zbog lošeg imovinskog stanja bude postavljena nova braniteljica po službenoj dužnosti Senada Mirojević, koju je apelant sam izabrao sa liste advokata, kao i da je nakon toga apelantov otac dao punomoć i advokatu Fahriji Karkinu kao glavnom braniocu zbog čega taj sud smatra da je time apelantova odbrana samo bila pojačana a ne ugrožena.
19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo u suštini sadržajno identičan odgovor kakav su dostavili Kantonalni i Općinski sud, te istaklo da su svi navodi iz apelacije neosnovani zbog čega predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 54. stav 2.
(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati više branitelja, ali samo jedan od njih će imati status glavnog branitelja o čemu će se osumnjičeni, odnosno optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branitelja. Član 59.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice. (4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branitelja, ili branitelja ne angažuju osobe iz člana 53. stav 3. ovog zakona, branitelja će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branitelja do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku.
(5) Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog u interesu pravde.
(6) U slučaju postavljanja branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud.
Član 63.
Razrješenje postavljenog branitelja (1) Umjesto postavljenog branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi može sam uzeti drugog branitelja. U tom slučaju razriješit će se postavljeni branitelj.
(2) Branitelj može tražiti da bude razriješen samo na način predviđen zakonom.
(3) O razrješenju branitelja u slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana odlučuje u toku istrage sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a u toku glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće. Protiv ove odluke nije dopuštena žalba.
Član 78. stav 2. tačke a) i c) Pretresanje bez naredbe (2) Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka:
a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,
b) prilikom lišenja slobode, Član 296. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 364.
Obavezna odbrana (1) Maloljetnik mora imati branitelja od početka pripremnog postupka.
Član 377.
Osobe koje prisustvuju radnjama u pripremnom postupku (1) Sudija za maloljetnike sam određuje način izvođenja pojedinih radnji držeći se odredaba ovog zakona u onoj mjeri koja osigurava prava maloljetnika na odbranu, prava oštećenog i prikupljanje dokaza potrebnih za odlučivanje.
(2) Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tužitelj i branitelj. Ispitivanje maloljetne osobe, kad je to potrebno, obavit će se uz pomoć pedagoga ili druge stručne osobe. Sudija za maloljetnike može odobriti da radnjama u pripremnom postupku bude prisutan predstavnik organa starateljstva i roditelj, odnosno staratelj maloljetnika. Kad su navedene osobe prisutne tim radnjama mogu stavljati prijedloge i upućivati pitanja osobi koja se ispituje, odnosno saslušava.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde.
28. U pogledu primjene člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo razbojništva, koje je propisano zakonom i za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje identični žalbenim navodima koje je u svojoj presudi razmotrio Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi odnose na bitne povrede procesnog prava jer je, kako apelant smatra, sud trebao razriješiti branioca po službenoj dužnosti čim je apelant dao punomoć izabranom braniocu, pogotovo jer su ta dva branioca u toku postupka bila u koliziji, kao i iz razloga što je dopušteno tužiocu da ispituje svjedoke budući da apelant smatra da je navedeno u isključivoj nadležnosti sudije za maloljetnike. Dalje, apelant smatra da se presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima (jer nisu postojale naredbe za DNA vještačenje i pretresanje apelanta i jer je DNA uzorak preuzet bez njegovog znanja iz drugog predmeta, da su se maloljetni svjedoci zakleli prije davanja izjave) i povredi principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zbog nedostatka odlučnih činjenica u obrazloženju presude.
30. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je prvostepeni sud morao razriješiti branioca po službenoj dužnosti onog trenutka kada je (njegov otac) dao punomoć izabranom braniocu te da zbog toga nije imao osigurano pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije pogotovo jer su ta dva branioca bila u koliziji u toku postupka.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda koji je taj sud izrazio u svojoj presudi donesenoj u predmetu Kamasinski protiv Austrije (vidi Evropski sud, aplikacija broj 9783/82, presuda od 19. decembra 1989. godine) prema kojem «u svakom slučaju, imenovanje advokata odbrane samo po sebi ne rješava pitanje poštivanja zahtjeva člana 6, stav 3.c (čl. 6-3-c). Kako je Sud kazao u presudi Artico od 13. maja 1980, Konvencija za cilj ima da garantira ne prava koja su teoretska i iluzorna već prava koja su praktična i djelotvorna […]. [S]amo imenovanje ne osigurava djelotvornu pomoć, jer advokat imenovan u smislu besplatne pravne pomoći može umrijeti, teško se razboljeti, ili duži vremenski period biti spriječen da vrši svoje dužnosti. Ako budu obaviještene o takvoj situaciji, vlasti ga moraju ili zamijeniti, ili tražiti da ispunjava obaveze. (Serija A, br. 37, str. 16, stav 33). Ipak, država se ne može smatrati odgovornom za svaki nedostatak u radu advokata imenovanog u smislu besplatne pravne pomoći (ibid., str. 18, stav 36). Iz nezavisnosti pravne struke od države proizlazi da je vođenje odbrane, u suštini, pitanje između branjenika i njegovog advokata, bilo da je advokat imenovan po shemi besplatne pravne pomoći ili je plaćen privatnim sredstvima (...) a nadležne domaće vlasti su po članu 6. stav 3. tačka
c) obaveze intervenirati samo ako bude očigledno ili im na drugi način bude skrenuta pažnja na to da pravni zastupnik ne pruža efektivno zastupanje.» Istovjetan stav zauzeo je Evropski sud i u presudi u predmetu Prežec protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 48185/07, presuda od 15. oktobra 2009. godine).
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je članom 63. stav 1. ZKPFBiH propisano da će u slučaju kada optuženi umjesto postavljenog branioca imenuje branioca po izboru, branilac po službenoj dužnosti biti razriješen. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu prvo postavljen advokat Fuad Karamehić kao branilac po službenoj dužnosti. Nakon toga, apelant je tražio da sud razriješi navedenog advokata i da mu zbog lošeg imovinskog stanja dodijeli drugog branioca po službenoj dužnosti kojeg je sam izabrao sa liste advokata (advokatica Senada Mirojević) što je sud i učinio postavivši rješenjem za branioca po službenoj dužnosti, nakon čega je apelantov otac 4. januara 2008. godine opunomoćio i advokata Fahriju Karkina da zastupa apelanta, navodeći u punomoći da će taj advokat nastupati kao «glavni branilac». S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz navedenih činjenica predmeta proizlazi da prvostepeni sud nakon što je apelantov otac opunomoćio branioca po izboru-kao glavnog branioca, nije razriješio braniteljicu postavljenu po službenoj dužnosti, što i sam sud ne spori. Međutim, Ustavni sud zapaža da, i pored navedenog propusta prvostepenog suda, iz spisa predmeta proizlazi da su braniteljica postavljena po službenoj dužnosti i izabrani branilac-u ulozi glavnog branioca, sve radnje apelantove odbrane preduzimali koordinirano u smislu da je braniteljica po službenoj dužnosti prisustvovala svim raspravama, za razliku od glavnog branioca koji je prisustvovao na samo polovini od osam održanih rasprava i da su sve radnje braniteljice po službenoj dužnosti preduzete uz saglasnost glavnog branioca i apelanta (koji je, štaviše, i sam opunomoćio navedenu braniteljicu da ga zastupa). U prilog navedenom govori i činjenica da iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 29. aprila 2008. godine proizlazi da su braniteljica po službenoj dužnosti i apelant tražili da se odgodi predviđeno ispitivanje svjedoka D. N. a zbog neprisustvovanja glavnog branioca tom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u situaciji kakva je konkretna ničim nije bila onemogućena ili ugrožena apelantova odbrana, već naprotiv, da je samo pojačana sudjelovanjem dvoje branilaca, kako je u drugostepenoj presudi obrazložio i Kantonalni sud. Odbrana je predlagala i izvodila dokaze u apelantovu korist u zakonom propisanoj proceduri a činjenica da odbrana nije rezultirala oslobađajućom presudom za apelanta ne ukazuje na onemogućavanje ili nepravilnosti u odbrani zbog toga što su apelanta istovremeno zastupali i braniteljica po službenoj dužnosti i izabrani branilac u ulozi glavnog branioca. Dovodeći u kontekst navedeno sa citiranim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tač. c) Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da je osuđen na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza odnosno da je uzorak DNK preuzet iz drugog predmeta; da nisu postojale naredbe za vještačenje i pretresanje prilikom privođenja i da su maloljetni svjedoci prije davanja iskaza položili zakletvu zbog čega smatra da osporene presude treba ukinuti. Dalje, apelant navodi da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu-izjavama policajaca da je kod njega prilikom privođenja pronađen preklopni ključ od vozila koje je pripadalo ubijenom taksisti a koje su u međusobnoj koliziji i jer policajci nisu potpisali i sastavili zapisnik u skladu sa zakonom.
35. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u kontekstu prava na pravično suđenje od izuzetno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud vrlo često zaključuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan element pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično jer je to, uglavnom, pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica ali i da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije već zavisi od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A- 140, stav 49). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom i da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu jer je to isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Također, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu, te da sud kada ima sumnju mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud u vezi sa navodima o preuzimanju uzorka DNK iz drugog predmeta primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da su od apelanta uzeti uzorak DNK i krvi na osnovu naredbi za vještačenje krvnih i DNK uzoraka za potrebe konkretnog predmeta koje je izdao Općinski sud 21. decembra 2007. godine i 25. decembra 2007. godine pod brojem 041-0- Km-07-000025 a da nisu preuzeti iz drugog predmeta, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
37. Ustavni sud zapaža da iz veoma obimnog spisa predmeta proizlazi da je apelant pregledan prilikom lišenja slobode odnosno privođenja u skladu sa obaveznom standardnom procedurom pregleda osoba lišenih slobode i u skladu sa odredbama člana 78 stav 2. ZKPFBiH kojima je propisana mogućnost pretresanja osobe bez zatražene i izdate sudske naredbe za pretres, zbog čega Ustavni sud smatra da se ne radi o postupanju protivnom zakonu i proceduri. Također, Ustavni sud zapaža da u spisu postoji zabilješka da je zapisnik o pregledu apelanta koji nije bio potpisan i na koji se apelant poziva kao na nezakonit dokaz koji je korišten u postupku protiv njega odlukom zaduženog sudije, a nakon što je informiran o obavljenom pretresu, izuzet iz dokaznog materijala, zapečaćen i određeno da se do kraja postupka neće koristiti kao dokaz. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
38. Osim toga, iz spisa predmeta i osporenih presuda vidljivo je da su dvojica od četvorice ispitanih policajaca koji su prisustvovali apelantovom pregledu bili saglasni u tvrdnji da je ključ od automobila koji je pripadao ubijenom taksisti pronađen u apelantovoj jakni ali da mu se gubi svaki trag nakon što je apelantov otac (koji je bio pritvorski čuvar) odnio apelantovu jaknu i koji je nakon toga suspendiran sa radnog mjesta, dok druga dvojica policajaca nisu mogla potvrditi da je ključ bio u jakni jer su izlazili iz kancelarije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u osporenoj presudi argumentirano obrazložio da je, shodno slobodnom sudijskom uvjerenju, mišljenja da je sporni ključ pronađen ali da zbog proceduralnih grešaka policijskih službenika nije mogao biti uvršten u dokazni materijal kao jedan od ključnih dokaza a takvo obrazloženje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i da (eventualno) postojanje i pronalazak spornog ključa, kako je već rečeno, ne predstavlja dokaz na kojem je prvostepena presuda zasnovana već da je apelantova krivica utvrđena na osnovu iskaza svjedoka i brojnih drugih materijalnih dokaza detaljno navedenih i opisanih u presudi Općinskog suda. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
39. Također, Ustavni sud u vezi sa činjenicom da su neki od maloljetnih svjedoka položili zakletvu prije davanja iskaza, a što shodno odredbama člana 103. ZKPFBiH nije dopušteno, podsjeća na, kako je u svojoj presudi obrazložio i Kantonalni sud, stav sudske prakse da takva okolnost ne vodi neispravnosti donesene presude niti utječe na validnost iskaza već se smatra kao da zakletva nije ni položena, pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
40. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je prekršena odredba člana 377. ZKPBiH jer je dopušteno tužiocu da ispituje svjedoke i predlaže unakrsno ispitivanje i suočenje za šta je ovlašten samo sud, budući da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da u pripremnim radnjama u postupku koji se vodi protiv maloljetnika a kojima rukovodi sudija mogu prisustvovati tužilac, branilac, roditelji i staralac i kada su prisutni oni imaju pravo stavljati prijedloge i postavljati pitanja osobama koje se ispituju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se navedena zakonska odredba ne odnosi na proceduru vezanu za glavni pretres već samo na pripremni postupak kao i da iz same osporene prvostepene presude proizlazi da je rješenja o unakrsnom ispitivanju svjedoka i suočenju, koji se i vrše samo na glavnom pretresu, donosio sudija koji je vodio postupak ocijenivši da je potrebno da se navedene radnje provedu a sve shodno zakonskim odredbama kojim je propisano da se odredbe ZKP koje se odnose na tok glavnog pretresa primjenjuju i na postupak prema maloljetnicima.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali obrazloženja koja su u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije i da pri tom niti jedna od bitnih činjenica u postupku nije ostala nerazjašnjena u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer su sudovi zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti zasnovali na osnovu velikog broja dokaza provedenih u postupku vršeći tom prilikom svestranu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza u međusobnoj vezi. Zbog toga, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u slučaju kada je apelanta uz branioca po službenoj dužnosti branio i izabrani branilac u svojstvu «glavnog branioca» i kada nije bilo kolizije u postupcima tih branilaca odnosno kada su obrazloženja presuda redovnih sudova u skladu sa standardima Evropske konvencije jer niti jedna krucijalna činjenica u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije ostala nerazjašnjena u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo i kada je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da su dokazi protiv njega pribavljeni na nezakonit način.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić