Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/09 („Bosna film“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1553/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1553/09, rješavajući apelaciju „Bosna film“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija “Bosna filma” d.d. Sarajevo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-

001344 od 19. februara 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija “Bosna filma” d.d. Sarajevopodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001344 od 19. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000155 od 19. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-848/03 od 29. decembra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

„Bosna film“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Mehmed Ceribašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001344 od 19. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000155 od 19. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-

848/03 od 29. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, koga zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 11, 16. i 28. septembra i 5. oktobra 2009. godine.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 9. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je protiv tuženog 14. maja 2002. godine Kantonalnom sudu podnio tužbu za naknadu štete. U tužbi je naveo da su Ugovorom o pripremi, produkciji, postprodukciji, promociji i distribuciji filma „Sarajevo“, zaključenog 2. augusta 1999. godine između tuženog, označenog kao sufinansijer, i apelanta, označenog kao „izvršna produkcija“, ugovorena međusobna prava i obaveze sa precizno utvrđenim rokovima u pripremi, finansiranju, te produkciji i distribuciji navedenog filma. Dalje je naveo da, budući da do realizacije navedenog projekta-snimanja filma nije došlo, apelantu je nastala enormno visoka šteta izražena u izmakloj koristi ili dobiti i stvarna i obična šteta koja se svakim danom sve više uvećeva.

6. Kantonalni sud je u predmetnom postupku, koji se vodio pod brojem P-14/02, zakazao četiri ročišta kojima je pristupio apelant. Apelant i tuženi su se saglasili da se ročište zakazano za 19. decembar 2002. godine odgodi na neodređeno vrijeme.

7. Kantonalni sud je opozvao rješenje suda kojim je zakazana rasprava za 18. novembar 2003. godine. Istaknuto je da će pripremno ročište biti zakazano naknadno nakon što se konstituira Općinski sud, u smislu člana 18. a u vezi sa članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Kantona Sarajevo. Apelantovom opunomoćeniku je naloženo da u roku od 30 dana uredi tužbu.

8. Kantonalni sud je 15. decembra 2003. godine dostavio predmetni spis Općinskom sudu na nadležni postupak, u skladu sa članom 18. a u vezi sa čl. 11. i 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 12/03).

9. Općinski sud je u predmetnom postupku koji se vodio pod brojem Ps-848/03 zakazao tri ročišta kojima je apelant pristupio.

10. Rješenjem Općinskog suda broj SU-VIII-66/04 od 10. decembra 2004. godine odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće sudije u predmetnom postupku. Konstatirano je da protiv navedenog rješenja nije dopuštena posebna žalba. U obrazloženju rješenja se navodi da je podneskom od 9. novembra 2004. godine apelant zatražio izuzeće uređujućeg sudije. U navedenom zahtjevu je naveo da je isti sudija već donio presudu u predmetu broj Ps 68/03 u kojem se pojavljuju iste stranke po osnovu istog ugovora. Stoga, smatra da će i u predmetnom slučaju navedeni sudija izvesti iste zaključke, odnosno odbiti njegov zahtjev, zbog čega traži njegovo izuzeće. Istaknuto je da je prije donošenja rješenja o izuzeću izvršen uvid u predmet Općinskog suda broj Ps-848/03 i u izjašnjenje uređujućeg sudije, te je utvrđeno da je, nakon što je predmetni spis dostavljen na postupanje Općinskom sudu, navedeni sudija u tom predmetu zakazao pripremno ročište za 22. decembar 2004. godine, nakon čega je apelant zatražio njegovo izuzeće podneskom od 9. novembra 2004. godine. Dakle, utvrđeno je da je zakazivanje ročišta sve od radnji koje je preduzeo navedeni sudija u tom predmetu. Na osnovu navedenog, utvrđeno je da ne postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost uređujućeg sudije.

11. Općinski sud je Presudom broj Ps-848/03 od 29. decembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime izmakle koristi ili dobiti i stvarno pretrpljene štete naknadi iznos od 3.016.897,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 18.100,00 KM, a sve u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

12. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi na osnovu izvedenih dokaza da je apelant pretrpio ni običnu štetu, ni izgubljenu dobit. Prilikom uvida i ocjene datog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke nije se moglo zaključiti da je apelant pretrpio običnu štetu ili izgubljenu dobit, jer je vještak, između ostalog, u svom nalazu konstatirao da nema dokaza da je apelant uložio svoja novčana sredstva, pa se ne može govoriti o izgubljenoj dobiti. Vještak je konstatirao da ukupne neisplaćene apelantove obaveze za proizvodnju filma „Sarajevo“ iznose 1.576.898,33 KM, te je u svom mišljenju raščlanio da strukturu tog iznosa čini osnov povrata kredita, iznos povrata za koproducente sufinansijere, obaveze nastale u periodu od 1. septembra 1999. godine, te ostale obaveze gdje je istaknuta i cifra, naknada za prikupljena novčana sredstva. Sve to, prema ocjeni Općinskog suda, ne utječe na obavezu, odnosno odgovornost tuženog da snosi spomenuti iznos novčane obaveze.

13. Prilikom donošenja odluke Općinski sud je imao u vidu član 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem su date suštinske definicije obične štete i izmakle koristi. Istaknuto je da apelant potražuje i jednu i drugu vrstu štete. Međutim, u činjeničnom osnovu tužbe napominje da je tuženi sufinansijer, a u dokaznom postupku nije dokazan koji obim neispunjene obaveze tuženi nije izvršio u odnosu na ugovoreni posao snimanja filma.

14. Istaknuto je da je odredbom člana 262. ZOO propisana ugovorna odgovornost ili, tačnije, odgovornost za štetu koja nastaje povodom dužnosti ispunjenja obaveze od tuženog. Navedena odredba počiva na pretpostavljenoj krivici dužnika-tuženog. Imajući navedeno u vidu, istaknuto je da je apelantova dužnost u predmetnoj pravnoj stvari da dokaže da je nastala šteta i da šteta potječe od povrede obaveze od dužnika-tuženog u smislu neizvršavanja obaveza. Apelant treba da dokaže da je pretrpio štetu i uzročnu vezu između pretrpljene štete i povrede obaveze od dužnika-tuženog.

15. Navedeno je da se pretpostavka krivice odnosi samo na običnu nepažnju, u navedenoj odredbi zakona, ali ne i na namjeru, krajnju nepažnju ili prevaru. Niti jedan dokaz na spomenutu okolnost apelant nije predložio, niti izveo, niti je dokazao relevantne činjenice koje bi bile nužne za usvajanje tužbenog zahtjeva za primjenu odgovarajuće odredbe zakona.

16. U odnosu na štetu po osnovu izgubljene dobiti istaknuto je da se pod izgubljenom dobiti smatra samo ona dobit za koju je izvjesno da bi apelant, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, ostvario da je tuženi svoju obavezu ispunio kako treba, tako da se naknada za ovaj vid štete ne može utvrditi na apstraktan način polazeći od aproksimativnih navoda o izgubljenoj dobiti. Navedenu činjenicu vještak je rasvijetlio tako što je u svom nalazu konstatirao da apelant nije ulagao svoja sredstva u ugovoreni posao, nego da je posao počivao na sredstvima drugih, pa ne može potraživati izgubljenu dobit. Istaknuto je da je Općinski sud tu konstataciju vještaka prihvatio kao relevantnu, uvažavajući je i ocjenjujući je kao doprinos uz ostale činjenice kojima apelant nije dokazao tužbeni zahtjev niti u dijelu potraživanja obične štete, a niti u dijelu potraživanja izgubljene dobiti.

17. Protiv prvostepene presude apelant je 26. januara 2006. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 009-0-Pž-06-000155 od 19. aprila 2007. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

18. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da prvostepeni sud nije bio dužan u obrazloženju presude navesti postupak i razloge u vezi sa podnesenim zahtjevom za izuzeće sudije. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), postupio prilikom podnošenja ovog zahtjeva, tj. spis je dostavio na odlučivanje predsjedniku suda i nakon što je predsjednik suda odbio ovaj zahtjev, nastavio je postupak po navedenoj tužbi.

19. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepena presuda donesena u skladu sa pravilnom primjenom odredbe člana 126. ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da apelant tokom postupka nije pružio dokaze kako o osnovanosti, tako ni o visini tužbenog zahtjeva za naknadu stvarno pretrpljene štete i izmakle dobiti. Da bi apelant mogao zahtijevati navedeni vid naknade štete, prema mišljenju suda, apelant je bio dužan sačekati odluku po izjavljenim pravnim lijekovima protiv Presude broj PS 68/03 u kom postupku je i odlučeno o odgovornosti parničnih stranaka za neispunjenje spornog ugovora. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nije osnovan prigovor litispendencije istaknut u prvostepenom postupku, ali je po predmetnom tužbenom zahtjevu trebalo rješavati tek nakon što se odluči o izjavljenim pravim lijekovima protiv Presude koja je donesena pod brojem PS 68/03.

20. Protiv drugostepene presude apelant je 20. juna 2007. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-001344 od 19. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu.

21. U obrazloženju revizione presude se navodi da među strankama nije sporno da do realizacije projekta iz ugovora, do snimanja filma, nije došlo. Istaknuto je da apelantov zahtjev za naknadu štete u ukupnom traženom iznosu od 3.016.894,00 KM nižestepeni sudovi odbijaju zbog toga što apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu koju traži, niti je dokazao da je pretrpio štetu u iznosu koji traži. Istaknuto je da u reviziji apelant ponavlja da je tuženi odgovoran za štetu koju trpi. Pristaje da mu tuženi naknadi i samo običnu štetu u ukupnom iznosu od 1.720.992,00 KM u koji ulaze prikupljena ili pozajmljena sredstva na ime projekta u visini od 1.565.000,00 KM, naknada za usluge u iznosu od 93.900,00 KM i troškovi nastali prije nego što je rasformirana filmska ekipa od 62.992,00 KM.

22. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nema osnova za primjenu odredbe člana 262. stav 2. ZOO, imajući u vidu činjenicu da je tuženi u predmetnom ugovoru sufinansijer sa ostalim navedenim sufinansijerima, a da u postupku nije utvrđeno da su ostali osigurali preostali iznos do ugovorene visine za realizaciju projekta, a posebno da apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu koju traži, kao i da krivicom tuženog nije došlo do ispunjenja ugovora. Zbog toga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, pozivajući se na odredbu člana 126. ZPP, odbili apelantov tužbeni zahtjev.

23. Apelantovi navodi da je po žalbama u predmetnom sporu i u predmetu istih stranaka koji je vođen pod brojem Pž-283/04 odlučivalo isto drugostepeno vijeće nije okolnost koja dovodi u sumnju nepristrasnost sudija, niti postoje pretpostavke za izuzeće sudije iz člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je postupak trajao neopravdano dugo i da je održavanje ročišta često odgađano zbog čega smatra da postupak nije okončan u razumnom roku. Ističe da je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, što je, prema njegovom mišljenju, neosnovano i neopravdano. Apelant navodi da je neispunjenjem predmetnog ugovora doveden u bezizlaznu situaciju, da je ostao bez očekivane dobiti, te da je pretrpio nenadoknadivu štetu i da je firma dovedena pod stečaj.

b) Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. U odgovoru Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

28. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

29. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je apelantu tokom cijelog postupka bilo omogućeno pravično suđenje, da je imao mogućnost da podnese tužbu, da iznese sve činjenice tokom postupka, izvede sve predložene dokaze, da ga je zastupalo stručno lice-advokat, da je mogao ulagati pravni lijek a što je apelant koristio u punom kapacitetu. Apelant u toku postupka nije uspio dokazati osnovanost potraživanja, tj. da je tuženi odgovoran za štetu koju traži, niti je dokazao da je pretrpio štetu u iznosu koji traži.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

31. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

32. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 262. stav 2. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-

Rev-07-07-001344 od 19. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kao i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

a) Razuman rok

39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza razumnosti trajanja postupka 40. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 14. maja 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu, te da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 19. februara 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno šest godina i devet mjeseci. 41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade štete. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj predmet se može smatrati relativno složenim s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je bilo potrebno utvrditi, rasvijetliti i dati odgovore na njih.

42. U odnosu na apelantov doprinos, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio dužini predmetnog postupka.

43. U vezi sa doprinosom redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se od momenta podnošenja tužbe, odnosno od 14. maja 2002. godine, pa do 15. decembra 2003. godine predmetni spis nalazio u Kantonalnom sudu, budući da je taj sud bio nadležan za privredne sporove. Nakon toga predmetni spis je, u smislu relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, dostavljen Općinskom sudu na nadležni postupak. Dakle, predmetni spis se do momenta dostavljanja Općinskom sudu nalazio pred Kantonalnim sudom u periodu od godinu dana i sedam mjeseci. U tom periodu Kantonalni sud je od momenta podnošenja tužbe preduzimao procesne radnje u relativno kratkim vremenskim periodima. Općinski sud je, nakon što mu je dostavljen spis od Kantonalnog suda 15. decembra 2003. godine, prvo ročište zakazao tek 22. decembra 2004. godine. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud u periodu od godinu dana nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, značajno doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka. Kasnije je Općinski sud do donošenja prvostepene presude preduzimao radnje u relativno kratkim vremenskim periodima. Dalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud po žalbi rješavao u relativno kratkom vremenskom periodu. U odnosu na Vrhovni sud, Ustavni sud smatra da je apelant reviziju podnio 20. juna 2007. godine, te da je Vrhovni sud po reviziji riješio 19. februara 2009. godine, dakle, nakon jedne godine i sedam mjeseci, što se može smatrati relativno razumnim vremenskim periodom. Prema tome, Ustavni sud ne može zaključiti da su Kantonalni i Vrhovni sud svojim postupcima utjecali na ukupnu dužinu postupka, jer su u razumnim rokovima rješavali o žalbi, odnosno reviziji. 44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini predmetnog postupka u značajnoj mjeri doprinio Općinski sud svojom neaktivnošću u periodu od jedne godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje u vezi s tim. 45. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 46. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatraju da apelant nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu koju je apelant tražio tužbom, niti je dokazao da je pretrpio štetu u iznosu koji je tražio. Naime, apelant nije dokazao svoj tužbeni zahtjev niti u dijelu obične štete, niti u dijelu potraživanja izgubljene dobiti. Pri tome u predmetnom postupku redovni sudovi su primijenili odredbe člana 262. stav 2. ZOO, kao i relevantne odredbe ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu, u suštini, iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u parničnom postupku, koji je trajao ukupno šest godina i devet mjeseci, Općinski sud bio potpuno neaktivan u periodu od jedne godine, čime je u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka. Pri tome za takvu neaktivnost Općinski sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

50. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje. 51. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/09 („Bosna film“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio