Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3996/09 («Petrol» AD iz Banjaluke)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3996/09
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3996/09, rješavajući apelaciju «Petrola» AD Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija «Petrola» AD Banjaluka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 316 od 29. septembra 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija «Petrola» AD Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 316 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 PS 000351 07 Pž od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 11 71 PS 000351 06 PS od 10. avgusta 2007.
godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1. «Petrol» AD (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupaju Stojanka i Aleksandar Sajić, advokati iz Banjaluke, podnio je 16. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 316 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 PS 000351 07 PŽ od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 PS 000351 06 PS od 10. avgusta 2007. godine. Sem toga, apelant je ukazao na prekomjernu dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i «Eurogasa» DOO Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), učesnika u postupku, zatraženo je 1. jula 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. jula 2010. godine a tuženi 21. jula 2010. godine. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantovim punomoćnicima 17. septembra 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 23. aprila 1993. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi ispunjenja ugovora. U podnesenoj tužbi apelant je bio označen pod nazivom «Energopetrol « d.o.o. Banjaluka. Tužba je zavedena pod poslovni broj PS-192/93. Apelant je u tužbi naveo da je sa tuženim u decembru 1990. godine zaključio Ugovor o zajedničkom ulaganju i komercijalnoj eksploataciji benzinske pumpe (u daljnjem tekstu: Ugovor) a u decembru 1991. godine i aneks tog Ugovora, zbog čega je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženi obaveže da mu plati 20% od iznosa ukupno ostvarene marže na promet robe nabavljene od trećih lica, i to od primjene ugovora do donošenja prvostepene presude u iznosu koji utvrdi sud.
7. Tuženi je u pismenom odgovoru na tužbu koji je sudu dostavio u novembru 1993. godine osporio apelantovu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, istakavši da je Ugovor, čije je ispunjenje apelant u tužbi zatražio, zaključio sa «Energopetrolom» iz Sarajeva u čijem je sastavu apelant bio, ali ne kao samostalno pravno lice, zbog čega nije jedini pravni sljednik «Energopetrola» Sarajevo. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženi je ponovio i u podnesku od februara 1994. godine i od oktobra 2001. godine.
8. Na raspravi iz februara 2003. godine Osnovni sud je na apelantov prijedlog dozvolio sprovođenje dokaza posredstvom vještaka finansijske struke.
9. Tuženi je u martu 2003. godine podnio protivtužbu i predložio raskid spornog Ugovora.
10. U oktobru 2004. godine apelant je Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim je uredio tužbu, u skladu sa novim odredbama ZPP, saglasio se sa protivtužbenim zahtjevom tuženog da se predmetni ugovor raskine uz obavezu tuženog da mu vrati korist koju je od ugovora imao. Apelant je predložio izvođenje dokaza za glavno ročište.
11. Osnovni sud je Presudom broj Ps-192/03 od 4. novembra 2005. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 8.011,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. januara 1994. godine. Sem toga, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi vrijednost uloženih sredstava u iznosu od 34.483,82 KM i da mu naknadi štetu u iznosu od 151.297,02 KM uz troškove postupka. Tužbeni zahtjev za raskid Ugovora i Aneks tog Ugovora je odbačen. Protivtužbeni zahtjev za raskid Ugovora je usvojen i apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
12. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, u roku od tri mjeseca donio Rješenje broj 011-0-Pž-06-000 026 od 27. februara 2006. godine, kojim su žalbe usvojene, Presuda Osnovnog suda broj Ps-192/03 od 4. novembra 2005. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud u toku cijelog postupka dužan da po službenoj dužnosti vodi računa o stranačkoj sposobnosti, a u konkretnom slučaju aktivna legitimacija je utvrđena na osnovu izvoda iz sudskog registra. Prema ocjeni Okružnog suda, osnovno pitanje na koje nije dat odgovor u prvostepenoj presudi odnosi se na apelantovo pravno sljedništvo, budući da je od dana osnivanja pretrpio više tranformacija. Sem toga, nije dat odgovor na pitanje da li je «Energopetrol» iz Sarajeva kao matično preduzeće na apelanta prenio svoja potraživanja iz ugovora o poslovnoj saradnji.
13. U ponovnom postupku, apelant je ostao pri navodima tužbe i postavljenom tužbenom zahtjevu, a tuženi je ostao pri istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.
14. Uz pismeni podnesak od 20. februara 2007. godine, apelant je ponudio dokaze na okolnost njegove aktivne legitimacije-izvode iz sudskog registra.
15. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon izvođenja i ocjene dokaza, donio Presudu broj 11 71 Ps 000351 06 Ps od 10. avgusta 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime revalorizovane vrijednosti uloženih osnovnih sredstava i opreme isplati iznos od 42.495,16 KM i na ime izmakle dobiti i štete iznos od 64.925,28 KM uvećano za zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 64.925,28 KM uz naknadu parničnih troškova. Odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio raskid Ugovora iz decembra 1990. godine i Aneks tog Ugovora od decembra 1991. godine. U drugom stavu izreke iste presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio raskid Ugovora i Aneks tog Ugovora i apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 38.947,000 KM.
16. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su u decembru 1990. godine «Energopetrol» iz Sarajeva i tuženi zaključili Ugovor i Aneks tog ugovora i da su na taj način poslovali do 18. avgusta 1992. godine. Među parničnim strankama je sporna aktivna legitimacija. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je prigovor osnovan jer iz izvoda sudskih registara Osnovnog suda Banjaluka, Osnovnog suda Istočno Sarajevo i Osnovnog suda Doboj proizilazi da je apelant registrovan i da je počeo egzistirati kao pravni subjekat 1992. godine, dakle tri godine nakon zaključenog Ugovora koji je predmet spora. Iz navedenog proizilazi da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom već sa «Energopetrolom» iz Sarajeva, pa kao takav nije aktivno legitimisan da postavlja zahtjev za izvršenje obaveze iz Ugovora koji je zaključen između trećih lica. Prema ocjeni Osnovnog suda, akt o apelantovom osnivanju nije donesen u skladu sa zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja tih akata. Prema odredbi člana 187 a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora i Aneksa ugovora, odluku o statusnoj promjeni pravnog subjekta donosi organ upravljanja, a iz sprovedenih dokaza nesporno proizilazi da «Energopetrol» Sarajevo takvu odluku nije donio, te da je odluka na osnovu koje je apelant izvršio upis jednostrana i u suprotnosti je s odredbama Zakona o preduzećima. Apelant, takođe, nije dokazao da je zaključio Ugovor o prenosu prava i potraživanja sa «Energopetrolom» Sarajevo kao matičnim preduzećem, iz čega slijedi zaključak da nije bio u ugovornom odnosu sa tuženim, pa je tužbeni zahtjev djelimično odbijen a dijelimično tužba odbačena.
17. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 000351 07 PŽ od 14. decembra 2007. godine, kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 38.947,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate odbijen kao neosnovan. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i osporena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja tužbe apelant bio novoosnovano pravno lice a ugovor čiji raskid traži je Ugovor zaključen 1990. godine kada je apelant nesporno bio poslovna jedinica u sastavu «Energopetrola» Sarajevo, koja nije imala svojstvo prvnog lica pa tako nije ni mogla biti nosilac prava i obaveza i nije imala stranačku sposobnost. Apelant nije pravni sljednik «Energopetrola», kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, jer odluku o statusnoj promjeni preduzeća, prema odredbama Zakona o preduzećima, može donijeti jedino organ upravljanja matičnog preduzeća «Energopetrol» Sarajevo. U konkretnoj situaciji, apelant je ponudio odluku zbora radnika PJ Banjaluka, što, prema odredbama Zakona o preduzećima, ne može biti pravni osnov za postavljeni tužbeni zahtjev, a sem toga u toku postupka apelant nije ponudio bilo kakav ugovor (pravni osnov) kao dokaz da su na njega prenesena potraživanja «Energopetrola» Sarajevo. Stoga, kako je dalje naveo Okružni sud, odluka prvostepenog suda kojom je uvažen prigovor nedostatka aktivne legitimacije pravilna je i tužbeni zahtjev odbijen, a žalba u tom dijelu odbijena kao neosnovana. Sem toga, neosnovani su žalbeni prigovori koji se tiču odbacivanja tužbe, a razlozi koje je naveo prvostepeni sud kao pravilne je prihvatio i Okružni sud. Međutim, Okružni sud smatra da odluka o troškovima postupka nije pravilna i da apelant nema obavezu tuženom nadoknaditi sve troškove postupka, budući da ni apelant ni tuženi nisu uspjeli u sporu, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena.
18. Vrhovni sud je povodom revizija apelanta i tuženog donio Presudu broj 118-0-Rev- 08-000 316 od 29. septembra 2009. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu a reviziju tuženog odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u okviru drugostepenog i prvostepenog suda, jer apelant nije bio ugovorna strana niti pravni sljednik «Energopetrola» Sarajevo, pa stoga u konkretnom postupku nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U okviru prava na pravično suđenje, apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i stoga proizvoljno primijenili materijalno pravo. Sem toga, postupak nije okončan u razumnom roku zbog ponašanja nadležnih sudskih organa. Apelant je istakao da je neosnovano usvojen prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da je pogrešno utvrđeno da apelant nije pravni sljednik «Energopetrola» Sarajevo, da svoje potraživanje izvodi iz potraživanja preduzeća «Energopetrol» Sarajevo koji nije brisan iz sudskog registra. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud kao i oba nižestepena suda u konkretnom slučaju su zanemarili odlučne činjenice a bavili su se nerelevantnim činjenicama odnosno ocjenom validnosti upisa u sudski registar i apelantovim statusnim promjenama. Smatra da u presudama nema jasnih i razumljivih razloga na kojima su zasnovane. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant je naveo da je od podnošenja tužbe u aprilu 1993. godine pa do uređenja tužbe u oktobru 2004. godine u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku održano ukupno šest ročišta, nakon čega je apelant, zbog neažurnosti suda, izgubio pravni interes za prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, pa ga je preinačio ali je i taj zahtjev odbijen.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao, budući da nije aktivno legitimisan da od tuženog zahtijeva izvršenje obaveze. Sudovi po službenoj dužnosti paze na stvarnu legitimaciju stranaka u sporu (aktivnu i pasivnu) pa kad ustanove da legitimacija ne postoji, tužbeni zahtjev se odbija.
21. Tuženi je istakao da je apelacija neosnovana jer apelant u apelaciji nije tačno prikazao utvrđene činjenice i na osnovu tih činjenica izvedene zaključke sudova u ovom postupku. Tuženi je u pismenom odgovoru na tužbu, odmah nakon podnošenja apelantove tužbe, istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer ugovor koji je bio predmet tužbenog zahtjeva nije zaključio sa apelantom već sa «Energopetrolom» iz Sarajeva. Sem toga, tuženi je kroz cio postupak isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je konačno i usvojen, iz čega proizilazi zaključak da za apelanta nije ni moglo doći do povrede prava na koja se u apelaciji poziva, a pogotovo nije mogao biti lišen imovine jer je od tuženog nije mogao ni potraživati.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 277.
Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
23. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najdocnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 184. stav 1.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 316 od 29. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
29. Prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1993. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 29. septembra 2009. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao tri godine, a uzimajući u obzir stadijum postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao skoro 14 godina. Navedeni period će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi naknade štete i raskida ugovora, u kom je prije svega trebalo utvrditi stranačku sposobnost parničnih stranaka, a zatim osnov i eventualno visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da je tuženi po prijemu tužbe osporio apelantovu aktivnu legitimaciju, trebalo je utvrditi da li je apelant pravni sljednik pravnog lica sa kojim je tuženi zaključio ugovor čije je ispunjenje tužbom zatraženo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u ovoj fazi postupka u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, budući da je Osnovni sud prihvatio njegov prijedlog da se ročište iz juna 1994. godine odloži na neodređeno vrijeme a u tom statusu predmet je bio i u vrijeme zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. U periodu od 1996. godine pa do oktobra 2004. godine, dakle osam godina i 10 mjeseci, apelant nije urgirao zakazivanje predmeta. Tek je u oktobru 2004. godine dostavio pismeni podnesak kojim je u skladu s odredbama novog ZPP precizirao tužbu i opredijelio svoj tužbeni zahtjev. Od 2004. do 2009. godine donesene su četiri presude i jedno rješenje. Naime, prvostepena presuda od 2005. godine ukinuta je rješenjem Okružnog suda od 2006. godine, a u ponovnom postupku su donesene tri presude i to prvostepena u avgustu 2007. godine, drugostepena u decembru iste godine i presuda Vrhovnog suda u septembru 2009. godine.
32. U vezi sa navedenim činjenicama, apelantovom neaktivnošću u dugom vremenskom periodu Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj i pored činjenice što apelanti u određenoj mjeri mogu doprinijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.
33. Primjenjujući ovu praksu na konkretan slučaj, a imajući u vidu i zakonske odredbe koje su bile u primjeni u vrijeme trajanja postupka a iz kojih proizilazi da predsjednik sudskog vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze i da je njegova dužnost da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, Ustavni sud smatra da apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kog je predmetni postupak trajao skoro 14 godina u okviru perioda koji je predmet ocjene Ustavnog suda. Nasuprot tome, ponašanje suda čija je uloga da djelotvorno kontroliše postupak potpuno je izostala, pa se trajanje postupka u ovako dugom vremenskom peiodu u najvećem dijelu može staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu.
34. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji uključuju složenost predmeta, ponašanje nadležnog suda i apelanta, kao i status predmeta 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka koji je tajao skoro 14 godina ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
36. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, naročito u pogledu nedostatka apelantove aktivne legitimacije za podnošenje tužbe radi naknade štete i raskida ugovora. Redovni sudovi su jasno naveli da apelant nije bio ugovorna strana u ugovoru čije je ispunjenje tražio, da nije pravni sljednik «Energopetrola» Sarajevo i da je u sudski registar upisan dvije godine nakon zaključenja ugovora čije je ispunjenje tražio. Ustavni sud napominje da je aktivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva iz tužbe.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava, te da osporena presuda Vrhovnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku jer dužina konkretnog postupka koji je tajao skoro 14 godina ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te kada se dužina trajanja postupka u najvećem dijelu može staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelant žali na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, niti se u odnosu na te navode može naći povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud u svojoj presudi dao detaljno obrazloženje i odgovore na sve apelantove relevantne navode.
41. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić