Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2500/09 (R.T.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2500/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2500/09, rješavajući apelaciju R.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R.T., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015- 0-Gž-06-000 341 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-04-000065 od 3. jula 2006. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R.T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zemuna - Beograd, Republika Srbija, podnijela je 5. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 341 od 11. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-04-000065 od 3. jula 2006. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te suprotne strane u postupku Radovana Miletića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Ustavni sud je odgovor na apelaciju primio od Vrhovnog suda 14. oktobra 2009. godine, Osnovnog suda 22. oktobra 2009. godine, te Radovana Miletića 26. oktobra 2009. godine. Okružni sud nije Ustavnom sudu dostavio svoj odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su apelantici dostavljeni 22. januara 2010. godine.

5. Ustavni sud je 8. aprila 2010. godine primio apelantičin podnesak kao odgovor na dostavljene odgovore Vrhovnog suda, Osnovnog suda i Radovana Miletića.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 4. marta 2002. godine pokrenula tužbom pred Osnovnim sudom parnični postupak (spis predmeta raniji broj P. 73/02 - novi broj P. 65/04) protiv Radovana Miletića radi naknade štete zbog klevete. Tužbeni zahtjev apelantica je zasnovala na odredbi člana 5. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01), navodeći da je tuženi Radovan Miletić sastavio Podnesak broj 3694/2000 od 18. septembra 2000. godine, koji je dostavljen Osnovnom sudu 3. novembra 2000. godine (u prilogu odgovora na tužbu) u drugom parničnom postupku (spis predmeta raniji broj P. 73/00 - novi broj P. 93/00) koji je vođen po apelantičinoj tužbi protiv MDP ŠIK „Maglić“ – ZDP „Inžinjering“ Foča, radi raskida ugovora i isplate novčanog iznosa. Također, apelantica je u tužbi istakla da je Radovan Miletić u svojstvu svjedoka iznio klevete protiv nje i u krivičnom postupku broj K. 127/00 koji je vođen pred Osnovnim sudom, koje je ponovio naknadno u spojenom krivičnom postupku pod brojem K.106/01. Tuženi Radovan Miletić je 14. maja 2002. godine podnio protutužbu protiv apelantice radi naknade štete zbog klevete.

8. Presudom Osnovnog suda br. 094-0-P-04-000065 od 3. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi Radovan Miletić proglasi krivim za nastalu štetu nanesenu njenom ugledu u skladu s članom 5. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, te da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja Podneska broj 3694/2000 Osnovnom sudu pa do isplate, u roku od 15 dana od dana prijema presude. Također, presudom je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev da joj tuženi naknadi štetu izazvanu troškovima krivičnoga postupka u iznosu od 700,00 KM sa zateznom kamatom od dana nastanka tih troškova u roku od 15 dana od dana prijema presude. Dalje, presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženog-protutužitelja Radovana Miletića kojim je tražio da se odbije apelantičina tužba, a apelantica proglasi krivom po njegovoj protutužbi, kao i da se apelantica obaveže da tuženom-protutužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom kamatom. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zasebno i u međusobnoj vezi u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je Podnesak broj 3694/2000 od 18. septembra 2000. godine potpisao tuženi i da li sadržaj navedenog podneska predstavlja klevetu za apelanticu, kao i da li sadržina apelantičine tužbe predstavlja klevetu za tuženog. Dalje je navedeno da je sud utvrdio da u navedenom podnesku na strani broj 2. u drugom stavu stoji: očito je da bi se ovaj nalog mogao realizovati učinjeno niz radnji za koje se osnovano može sumnjati da su krivična djela u cilju pribavljanja značajne materijalne koristi. To je utoliko sumnjivije što je tužiteljica (apelantica) radila kao glavni operativac za plaćanje u Republičkom komitetu, pa joj je moglo biti poznato da je sve u vezi sa ovim nalogom urađeno protivzakonito. Uz to za rad na takvom radnom mjestu, zbog operativnosti uvijek su joj na raspolaganju bili bjanko potpisani nalozi, pa je mogla popuniti i jedan i za svoj račun, kao i da podnesak punomoćnika apelantice upućuje na takav zaključak. Sud je dalje naveo da je parnični postupak po apelantičinoj tužbi protiv tuženog MDP ŠIK sa p.o. Foča ZDP inžinjering vođen kod tog Suda pod brojem P. 73/00 (kasnije pod brojem P. 99/03, zbog ukidanja ranije odluke, radi naknade štete), pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-394/05 od 16. novembra 2005. godine, kojom je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da joj isplati iznos od 1.500.000,00 DIN, odnosno 115.385,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. decembra 1991. godine. Isto tako je nesporno, kako je naveo sud, da je pravosnažnim Rješenjem tog suda broj K: 71/02 od 13. februara 2003. godine obustavljen krivični postupak protiv apelantice koji je vođen po optužnom prijedlogu OJT Foča, zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. Krivičnog zakona RS-a, zbog odustajanja javnog tužioca od krivičnog gonjenja, te da nije održan glavni pretres po navedenom optužnom prijedlogu, već je tužiočevo odustajanje od krivičnog gonjenja uslijedilo prije zakazivanja glavnog pretresa po navedenom optužnom prijedlogu. S tim u vezi, sud je naveo da je apelantica, nema sumnje, zbog navoda iznesenih u postupku i podizanja optužnog prijedloga imala neugodnosti, ali njena čast, ugled i dostojanstvo nisu na taj način povrijeđeni i nema osnova za obeštećenje, pa stoga nije trebalo ni utvrđivati visinu štete. Po mišljenju suda, konstatacije koje je tuženi Radovan Miletić istakao u spornom Podnesku broj 3694/2000 nisu date nigdje u javnost, već je taj podnesak bio dostupan samo parničnim strankama tog suda koje su postupale u navedenom spisu, kao i vijeću Okružnog suda prilikom donošenja odluke po apelantičinoj žalbi.

10. Isto tako, sud je naveo da ni optužni prijedlog nije dostavljen nikome, već se nalazi u sudskom spisu, niti je po njemu zakazan glavni pretres jer je tužilac odustao od krivičnog gonjenja prije zakazivanja glavnog pretresa. Apelantica, kako je istakao sud, nije ničim dokazala da je zbog napisanog podneska tuženog i podignutog optužnog prijedloga pretrpjela štetu nanesenu svom ugledu, tim prije što sadržina navedenog podneska nije bila dostupna trećim licima, niti je vođen krivični postupak po optužnom prijedlogu, a imajući pri tom u vidu mjesto apelantičinog stalnog boravka. U pogledu protutužbe Radovana Miletića sud je istakao da je u njoj navedeno da je apelantica u tužbi podnesenoj tom sudu, pod brojem P. 73/02, iznijela niz neistinitih tvrdnji koje škode njegovoj časti i ugledu i vrijeđaju ga. S tim u vezi sud je zaključio da čitanjem sadržaja navedene tužbe od 4. marta 2002. godine ne postoje bilo kakve uvrede iznesene na račun tuženog, već samo tvrdnje da je tuženi u spornom podnesku iznio niz neistina na apelantičin račun, o čemu je već bilo govoreno. Svi dokazi, prema mišljenju suda, koje je tuženi-protutužitelj izveo na glavnoj raspravi su upravo dokazi koje su stranke iznijele u postupku koji je pravosnažno okončan presudom Okružnog suda (raniji broj spisa predmeta P. 73/00, novi broj P. 93/00) i relevantni su samo za taj postupak, kao i da je tuženi-protutužitelj očigledno nezadovoljan ishodom navedenog postupka uporno u ovom postupku pokušavao da dokaže da je Okružni sud pogriješio preinačavajući presudu Osnovnog suda kojom je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

11. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 341 od 11. aprila 2007. godine odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda Osnovnog suda od 3. jula 2006. godine potvrđena.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je sporni podnesak Osnovnom sudu dostavljen 3. novembra 2000. godine u parnični spis broj P. 73/00, te da je navedeni podnesak uputio MDP ŠIK „Maglić“, ZDP „Inžinjering“ Foča kao tuženi u tom sporu, koji je pokrenula apelantica radi raskida ugovora i naknade štete. Dalje je navedeno da na kraju spornog podneska ispod riječi tuženih stoji nečitak potpis, bez označenja imena i prezimena s pečatom ŠIK „Maglić“ Foča. Tokom postupka, kako je istakao Okružni sud, apelantica nije ni tvrdila da je sporni podnesak potpisao tuženi Radovan Miletić, koji je ranije u preduzeću „Maglić“ bio zaposlen i obavljao dužnost direktora ekonomskog sektora, ali da je apelantica tvrdila da je upravo on sastavio sporni podnesak. Na drugoj strani, tuženi je smatrao da je upravo apelantičina tužba sadržavala neistine koje su naškodile njegovoj časti i ugledu. Drugostepeni sud je konstatovao da je materijalni propis na osnovu kojeg treba da se razriješi ova parnica Zakon o zaštiti od klevete koji se primjenjuje za sve tužbe za naknadu štete ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog bez obzira na vrstu tužbe (član 4. stav 1. Zakona), kao i da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača, ili je u svojstvu pravnog lica koje na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje (član 5. stav 1. Zakona). Lice iz člana 5. stav 1. Zakona je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili zbog nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje (član 5. stav 2. Zakona). Međutim, drugostepeni sud je istakao da su u članu 6. tog Zakona propisani izuzeci od odgovornosti, te da je ovom odredbom propisano da se neće odgovarati za klevetu, između ostalog, ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno da iznosi ili pronosi izražavanje, ili iznosi ili pronosi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka (tačka b. član 6. Zakona). S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su izražavanja, za koja i apelantica i tuženi smatraju da su povrijedila njihov ugled ili da su njima oklevetani u smislu Zakona o zaštiti od klevete, iznesena u sudskom postupku, pa je stoga i zahtjev iz tužbe i zahtjev iz protutužbe trebalo odbiti, pozivajući se na odredbu člana 6. tačka b. navedenog Zakona. Smisao i cilj izuzetka od odgovornosti propisanog članom 6. tačka b. navedenog Zakona u slučaju izražavanja iznesenog u sudskom postupku je, prema mišljenju Okružnog suda, u tome što je sudski postupak spor u kome, načelno, stranke ne mogu biti ograničene ničim da bi iznijele činjenice i izvele dokaze kojima te činjenice utvrđuju. U tom smislu, Okružni sud je naveo da su stranke u parničnom postupku ograničene samo u smislu da ne mogu da vrijeđaju suprotnu stranku (prema članu 407. ZPP: „druge učesnike u postupku“) iznošenjem nečeg vezanog za ličnost, suprotno uobičajenim normama pristojnog ponašanja, npr. naglašavajući neki tjelesni nedostatak suprotne stranke i slično, te da ovo procjenjuje sud u svakom konkretnom slučaju i ovlašten je da opomene stranku, udalji je iz sudnice ili novčano kazni (član 407. st. 1. i 2. ZPP).

13. Okružni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju treba istaći, s obzirom na obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja (član 231. ZPP), da se u prvostepenoj presudi pogrešno navodi da je među strankama sporno da li je Podnesak broj 3694/00 od 18. septembra 2000. godine potpisao tuženi. Tačno je, prema mišljenju drugostepenog suda, da apelantica nije tokom postupka tvrdila da je tuženi potpisao sporni podnesak, nego da ga je potpisao Mladen Ninković koji je u vrijeme pisanja podneska bio generalni direktor MDP ŠIK „Maglić“ Foča, a da je tuženi napisao sporni podnesak. Iz ove apelantičine tvrdnje, kako je naveo Okružni sud, nesumnjivo je da je ona tokom ovog postupka smatrala da je tuženi autor ovog podneska u smislu člana 3. tačka g. Zakona o zaštiti od klevete. Prema ovoj odredbi „autor“ je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje. Međutim, drugostepeni sud je naveo da je sporni podnesak sudu u parničnom sporu uputila tužena strana, preduzeće „Maglić“, te da ga je, kako i sama apelantica tvrdi, potpisao Mladen Ninković, generalni direktor preduzeća „Maglić“. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da u sudskom postupku, kao i inače, preduzeće zastupa direktor ili lice koje on ovlasti, kako je propisano odredbom člana 34. stav 2. Zakona o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 3/95 i 3/97), koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja spornog podneska. Direktor je, kao zastupnik preduzeća, mogao u okviru svojih ovlaštenja dati drugom licu pismenu punomoć za zastupanje preduzeća (član 37), ali u spisu predmeta ne postoji dokaz da je generalni direktor preduzeća „Maglić“ ovlastio tuženog Radovana Miletića da zastupa preduzeće u navedenom sporu. Dakle, prema mišljenju drugostepenog suda, apelantica nije dokazala da je tuženi „autor“ spornog podneska, a bila je to dužna učiniti prema odredbi člana 123. stav 1. ZPP-a. U pogledu apelantičinog drugog žalbenog navoda, kao i žalbenog navoda tuženog, da su sporni podnesak odnosno apelantičina tužba po svom sadržaju predstavljali povredu ugleda, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasne razloge koji su kao takvi u potpunosti prihvatljivi i po ocjeni tog suda. Međutim, ti razlozi nisu od značaja, jer je tužbe valjalo odbiti, kao što je već navedeno, primjenom odredbe člana 6. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete. Prema iznesenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, ali je propustio da se pozove na odredbu člana 6. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete koja je predstavljala pravni osnov za odbijanje i zahtjeva iz tužbe i zahtjeva iz protutužbe. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 11. aprila 2007. godine.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja revizije proizlazi da apelantica konkretno ne ukazuje na bilo koju povredu odredaba parničnog postupka koja je bila učinjena u postupku pred drugostepenim sudom u smislu odredaba člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a, već da, naprotiv, iz sadržaja revizije proizlazi da ona, u suštini, ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, a to nije mogući revizijski razlog prema izričitim odredbama člana 240. stav 2. toga Zakona. Nesporna je činjenica, kako je revizijski sud naveo, da je tuženi Radovan Miletić pravnoj službi toga preduzeća u rukopisu dao podatke, koje je potom rukovodilac te službe Zlata Krsmanović koristila za sačinjavanje spornog podneska kojeg je potpisao direktor tog preduzeća. Već iz tog razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može se prihvatiti apelantičina tvrdnja da je tuženi odgovoran za klevetu. Naime, kako je istakao revizijski sud, radi se o sudskom postupku u kojem je Radovan Miletić, očigledno dobro upućen u sporni pravni odnos, dao podatke tuženoj strani u tom predmetu, pa s tim u vezi valja imati u vidu odredbe člana 219. tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) - da su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojim pobijaju navode i dokaze protivnika. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je na tuženom preduzeću u tom sporu bio izbor da li će te podatke, dobijene od Radovana Miletića, koristiti i kako će ih formulisati, pa se već iz tog razloga ne može osnovano tvrditi da je tuženi Radovan Miletić „efikasno kontrolisao sadržaj toga izražavanja“ u smislu odredaba člana 5. stav 1. Zakona od zaštiti od klevete, a u takvoj situaciji nema ni njegove odgovornosti u smislu stava 2. toga člana. U tom pogledu, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan stav drugostepenog suda da se radi o sudskom postupku u smislu odredaba člana 6. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete, te da osporavanje apelantičinog tužbenog zahtjeva nije bilo u protivnosti s odredbama stava 2. toga člana.

16. Dakle, prema stavu Vrhovnog suda ne radi se o tome da je tuženi Radovan Miletić iznosio ili pronosio izražavanje u smislu odredaba člana 3. tačka g) navedenog Zakona u svojstvu „autora“, već o davanju podataka u sporu koji je, s obzirom na njegovu vrijednost, bio od velikog značaja za tuženo preduzeće. Davanje tih podataka, po nalazu Vrhovnog suda, nije bilo s namjerom da se nanese šteta apelantičinom ugledu, već da se ospori njen tužbeni zahtjev i time spriječi šteta za navedeno preduzeće. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao i na neosnovanost apelantičinog pozivanja na Presudu Okružnog suda broj Gž-394/05 od 16. novembra 2005. godine, jer je ona Presudom tog (revizijskog) suda broj 118-0-Rev-06-000 092 od 21. marta 2008. godine, uvažavanjem revizije tuženog preduzeća, preinačena tako što je odbijena apelantičina žalba protiv prvostepene presude u toj pravnoj stvari, kojom je odbijen kao neosnovan njen tuženi zahtjev za isplatu 115.385,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. decembra 1991. godine do isplate. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da smatra da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao i da pobijana presuda nema nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude na osnovu člana 248. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku, po njenoj tužbi radi naknade štete zbog klevete, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelantica je, također, istakla da su osporene odluke rezultat pristranosti sudova i da ne sadrže adekvatna obrazloženja.

18. Dalje, apelantica je navela da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, ukazujući posebno na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, te ističući da je njena „tužba podnesena 5. marta 2002. godine i da se po njoj nije ništa preduzimalo četiri i pol godine“.

19. Pored navedenih prava, apelantica je tražila od Ustavnog suda da, zbog postupanja tuženog Radovana Miletića, utvrdi povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud je naveo da ostaje u cjelini kod razloga osporene revizijske presude od 24. juna 2009. godine, ističući da tom presudom niti jedno od apelantičinih ustavnih prava nije povrijeđeno, pa tako ni ona na koja ona predmetnom apelacijom ukazuje.

21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije potpuno neosnovani, te da su izneseni u prvostepenom postupku, a ponovljeni u žalbi i reviziji, tako da su cijenjeni u toku cijelog postupka. U tom smislu Osnovni sud je konstatovao da apelacija ne sadrži niti jedan novi navod, pa je predloženo da se odbije kao neosnovana jer ne postoje kršenja prava na koja je apelantica ukazala.

22. Tuženi Radovan Miletić, kao suprotna strana u predmetnom postupku, je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelantica zloupotrijebila pravo na traženje sudske zaštite, te da se ni u kojem slučaju ne može govoriti da je apelantici ugrožen ugled.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti dio Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

[...].

Definicije Član 3.

U smislu ovog Zakona:

a) "izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizualni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

b) "javni organ" znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa Zakonom, a obavlja javnu funkciju, i svako pravno lice koje je ili u vlasništvu, ili je kontrolirano od strane jednog od gore navedenih javnih organa;

c) "javni službenik" znači svaka osoba koja je uposlena u javnom organu;

d) "autor" je svaka osoba koja iznosi ili pronosi izražavanje.

Odgovornost za klevetu Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

[...] Izuzeci od odgovornosti Član 6.

(1) U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, [...].

24. U Zakonu u parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 213.

(1) Osim slučajeva posebno predviđenih ovim zakonom, prekid postupka će se odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju [...] Član 219.

Svaka stranka dužna je da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03 i 74/05 – stupio na snagu 1. augusta 2003. godine) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

(1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

(2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

(3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 248.

Revizioni sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 407.

(1) Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.

(2) Ako lice koje učestvuje u postupku ili lice koje kao slušalac prisutan raspravi, vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će ga opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna sud će opomenuto lice udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka, a može ga i udaljiti i kazniti novčanom kaznom.

[...] Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud će opozvati rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu sa odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica pobija navedene presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica je navela povredu prava i iz člana II/3.b), d) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 9. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

33. Povreda prava na pravično suđenje se, prema apelantičinom mišljenju, ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba Zakona o zaštiti od klevete, kao i u činjenici da joj je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

34. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantičine navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to kako zbog dužine trajanja postupka, tako i zbog ostalih aspekata za koje apelantica smatra da su povrijeđeni.

Suđenje u razumnom roku Relevantni principi

35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje od 4. marta 2002. godine i da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno sedam godina i oko četiri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

37. Ustavni sud ne može konstatirati da se radi o naročito složenom postupku, budući da nije uočio da je postupak naknade štete zahtijevao da se utvrdi složeno činjenično stanje, niti da je bilo potrebno da se rješavaju složena pravna pitanja.

38. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno konstatira da se suština apelantičinih navoda, u pogledu dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, tiče činjenice da je po njenoj tužbi iz 2002. godine odlučeno 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra potrebnim da se osvrne na tok prvostepenog postupka, te da sagleda ponašanje kako prvostepenog suda tako i apelantice. Naime, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja apelantičine tužbe, odnosno protutužbe tuženog, pa do donošenja prvostepene presude Osnovni sud održao pet rasprava (14. maja 2002. godine, 19. augusta 2002. godine, 16. decembra 2003. godine, 10. aprila 2006. godine i 3. jula 2006. godine), kao i da je 19. augusta 2002. godine donio rješenje (potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 26. septembra 2002. godine) kojim je predmetni postupak prekinut (u smislu odredbe člana 213. stav 1. tačka 1. ranije važećeg ZPP-a) do okončanja krivičnog postupka u predmetu broj K. 71/02 i vraćanja predmeta broj P.73/00 nakon vještačenja po reviziji kod Vrhovnog suda, kao prethodnog pitanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u još jednom navratu, rješenjem od 4. februara 2005. godine, prekinuo predmetni parnični postupak do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu broj P.73/00, ali da je po žalbi tuženog Okružni sud rješenjem od 22. februara 2006. godine ukinuo pobijano prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 4. februara 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Na drugoj strani, Ustavni sud ističe da je tokom prvostepenog postupka odlučivano u tri navrata o izuzeću sudije, kako po zahtjevu sudija koji su postupali (od 17. jula 2003. godine i 29. marta 2004. godine, koji su odbijeni), tako i po apelantičinom zahtjevu (od 22. aprila 2004. godine, koji je usvojen), te da je tokom prvostepenog postupka dva puta mijenjan postupajući sudija (29. oktobra 2003. godine i 3. januara 2005. godine). Nasuprot navedenim aktivnostima suda, Ustavni sud ukazuje i na propust u postupanju Osnovnog suda kada nije održao rasprave zakazane za 21. april 2003. godine i 26. januar 2004. godine. Nesporna je također, prema mišljenju Ustavnog suda, i činjenica da je apelantica tokom cijelog prvostepenog postupka bila aktivna u korištenju procesnih sredstava koja su joj bila na raspolaganju, kao i da je u više navrata urgirala kod suda da se nastavi postupak (16. septembra 2002. godine, 20. januara 2003. godine i 8. decembra 2005. godine) te predlagala da se održe pripremno ročište i glavna rasprava istog dana (4. februara 2005. godine). Međutim, Ustavni sud smatra da je, i pored određenih propusta, Osnovni sud nesumnjivo preduzimao procesne radnje iz svoje nadležnosti, te da se ni u kojem slučaju ne može govoriti o apsolutnoj neaktivnosti, kako je istakla apelantica u navodima apelacije, kao i da se moraju uzeti u obzir i određene objektivne okolnosti, odnosno procesne situacije (prekid postupka i izmjene postupajućih sudija) koje su doprinijele dužini postupka, zbog kojih je postupak u prvom stepenu trajao skoro četiri godine. U odnosu na period koji se tiče odlučivanja u drugostepenom i trećestepenom postupku, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud donosili osporene odluke u razumnim rokovima. S obzirom na navedeno, odnosno imajući u vidu postupak u cjelini te sve objektivne okolnosti koje su doprinijele njegovoj dužini, Ustavni sud zaključuje da donošenjem meritorne odluke u roku od sedam godina i četiri mjeseca nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. U vezi s ostalim navodima koji se tiču navodnog kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, u vezi s pitanjem da li su sudovi imali osnovu da donesu osporene presude kojima su utvrdili da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete zbog klevete.

40. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 381/04 od 27. oktobra 2004. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05).

41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

42. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku, kojom je u konačnom odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da naknadi štetu, zasnovao na odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se ne može prihvatiti apelantičina tvrdnja da je tuženi odgovoran za klevetu, s obzirom da se radilo o sudskom postupku (stari broj predmeta P. 73/02, novi broj P. 65/04) u kojem je Radovan Miletić dao podatke tuženoj strani u tom predmetu, koja je u smislu procesne dispozicije imala pravo izbora korištenja i načina formulisanja takvih podataka u tom sporu kao dokaznog sredstva. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da se iz tog razloga ne može osnovano tvrditi da je tuženi Radovan Miletić „efikasno kontrolisao sadržaj toga izražavanja“ u smislu odredaba člana 5. stav 1. Zakona od zaštiti od klevete, a u takvoj situaciji nema ni njegove odgovornosti u smislu stava 2. toga člana. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o tome da je tuženi Radovan Miletić iznosio ili pronosio izražavanje u smislu odredaba člana 3. tačka g) navedenog Zakona u svojstvu „autora“, već o davanju podataka u sporu koji je, s obzirom na njegovu vrijednost, bio od velikog značaja za tuženo preduzeće, te da davanje tih podataka nije bilo s namjerom da se nanese šteta apelantičinom ugledu, već da se ospori njen tužbeni zahtjev i time spriječi šteta za navedeno preduzeće. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i logično obrazloženje i primijenio relevantne odredbe materijalnog prava (Zakona o zaštiti od klevete). Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena materijalnog prava ne može smatrati proizvoljnom u konkretnom slučaju. Također, u pogledu apelantičinog navoda da su osporene odluke rezultat pristranosti sudova u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje na svoj raniji stav iz prakse da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u vezi s tim priložiti valjane dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve konkretne dokaze u odnosu na navodnu pristranost sudova, već ovaj svoj prigovor zasniva na tvrdnji da je tuženi Radovan Miletić izvršio lični utjecaj na postupajuće sudije kako bi donijeli osporene odluke u predmetnom parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra ove apelantičine navode paušalnim, naročito imajući u vidu da je Ustavni sud već ukazao da su sudovi donijeli odluke na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, te da se ni iz čega ne može zaključiti da se radi o proizvoljnim odlukama ili o odlukama donesenim pod bilo kakvim utjecajem.

43. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelantica se žali da joj je u predmetnom parničnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te da u apelaciji nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli ukazati na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ostali navodi

45. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, zatim pravo na ličnu sigurnost, te pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz čl. II/3.b), d) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i

9. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su ovi navodi paušalni, te da ih nije moguće dovesti u vezu s predmetnim parničnim postupkom u kojem je odlučivano o pravu na naknadu štete. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija u ovome dijelu, također, neosnovana. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da u parničnom predmetu broj P. 65/04 (stari broj P. 73/02), koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 575 od 24. juna 2009. godine, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kako iz aspekta prava na suđenje u razumnom roku tako i iz ostalih aspekata (utvrđivanje činjeničnog stanja, primjena materijalnog prava, pristranost sudova i kvalitet obrazloženja osporenih presuda), budući da se dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, sagledana u cjelini, ne može smatrati nerazumnom, kao i da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete ne izgleda proizvoljna.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantičini navodi koji se tiču prava na imovinu, prava da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, zatim prava na ličnu sigurnost, te prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.k), b) i

d) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 3, 5. i

9. Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2500/09 (R.T.) | Sudska praksa | Aktio