Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3485/09 (D. P.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3485/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3485/09, rješavajući apelaciju Dragana Predojevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 30. listopada 2012. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragana Predojevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001384 od 21. srpnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 680 od 10.

lipnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-357/05 od 27. veljače 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Predojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nebojša Milanović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 6. studenog 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001384 od 21. srpnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0- Gž-08-000 680 od 10. lipnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-357/05 od 27. veljače 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena) 26, 27. i 28. svibnja 2010. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su 2. lipnja, 31. svibnja, 2. i 8. lipnja 2010. godine, dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. lipnja 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-357/05 od 27. veljače 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknade, u visini navedenoj u izreci presude, i to za nematerijalnu štetu na ime pretrpljenog duševnog bola, za materijalnu štete zbog povrede prava preče kupnje, za porušene objekte, troškove zakupnine sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu tužena izvrši povrat pokretnih stvari ili isplati njihovu protuvrijednost u iznosu navedenom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu troškova postupka.

7. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoke B.M. i J.Z., da je izvršio uvid u rješenje od 26. lipnja 2003. godine, posjedovni list, apelantov zahtjev upućen tuženoj od 18. rujna 2003. godine, obavijest organa tužene od 26. travnja 2004. godine, opomene pred tužbu, ugovor o zakupu, te da je saslušao apelanta kao parničnu stranku. Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant prije rata živio sa svojom obitelji u Sanskom Mostu i koristio stan u naselju Redak u zgradi koja je porušena u svibnju 1992. godine, te da je apelantu priznato pravo na povrat stana ako se zgrada obnovi. Međutim, sporno je to što apelant smatra da mu po osnovu stanarskog prava pripada prvenstveno pravo gradnje na građevinskom zemljištu na kojem se nalazila porušena zgrada u kojoj se nalazio stan, da je tužena odgovorna i da mu duguje naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete. Međutim, tužena smatra da ne postoji njena odgovornost za štetu, jer je nastupila zastara, a osim toga da nije niti pasivno legitimirana u predmetnoj stvari. Općinski sud je istakao da je utemeljen prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije. Naime, odredbama članka 180. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da za štetu nastalu smrću, tjelesnom ozljedom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akata nasilja i terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu. U konkretnom slučaju, tužena nije odgovorna za štetu zato što njeni organi nisu bili u stanju spriječiti rat, na koji zaključak upućuje i Presuda Vrhovnog suda broj Rev 706/04 od 12. siječnja 2006. godine iz koje slijedi da općina ne može odgovarati za štetu na stambenom objektu srušenom usljed ratnih dejstava. Osim toga, Općinski sud je naveo da tužena ne može odgovarati niti prema odredbama članka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer apelant nije dokazao da je tužena niti prije, niti poslije stupanja na snagu ovog zakona, njegove nekretnine stavila pod svoju upravu. Uostalom apelant sam navodi da je njegova nekretnina srušena tijekom rata. Općinski sud je istakao da je utemeljen i prigovor zastare koji je istakla tužena, jer sukladno članku 376. ZOO potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu kao i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ova potraživanja zastarijevaju za pet godina od kada je šteta nastala. Kako je apelant izjavio da je sporni objekat srušen u svibnju 1992. godine, da je on za rušenje saznao neposredno nakon rušenja, i kako je apelant podnio tužbu 9. studenog 2005. godine, to je utemeljen prigovor zastare. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama članka 28. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da prvenstveno pravo radi građenja ima raniji vlasnik, odnosno njegov pravni slijednik i pod uvjetima propisanim zakonom, može ostvariti na jednoj građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju može po zakonu imati pravo vlasništva. Međutim, apelant nije dokazao da je on raniji vlasnik građevinske parcele, a time niti da mu pripada prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi gradnje. Zatim, u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za objekte koji su dodijeljeni trećoj osobi prilikom dodjele gradskog građevinskog zemljišta, Općinski sud je istakao da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio ovaj dio tužbenog zahtjeva. U odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva na ime zakupnine, budući da je prinuđen stanovati kao podstanar, Općinski sud je istakao da je neutemeljen imajući u vidu utvrđeni nedostatak pasivne legitimacije tužene, te činjenicu da apelant niti ovaj dio tužbenog zahtjeva nije potkrijepio relevantnim dokazima. U odnosu na naknadu štete na ime uništenih pokretnih stvari, Općinski sud je istakao da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva zastario, jer se radi o pokretnim stvarima koje su uništene 1992. godine, što je apelant znao u vrijeme podnošenja tužbe.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-08- 000 680 od 10. lipnja 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima tako što je umjesto dosuđenog iznosa od 2.037,00 KM, dosudio iznos od 1.944,31 KM koji je apelant dužan platiti tuženoj, dok je u preostalom dijelu tog zahtjeva apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Istom presudom odlučeno je da se u preostalom dijelu apelantova žalba odbija kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđuje. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ne postoji odgovornost tužene u smislu odredaba članka 180. ZOO, budući da organi tužene nisu mogli spriječiti rat, niti da postoji odgovornost tužene u smislu članka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer apelant nije dokazao da je postao vlasnik stana i da je stan otkupio. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda u svezi primjene članka 376. ZOO, budući da je zgrada srušena u svibnju 1992. godine za koju činjenicu je apelant saznao neposredno nakon rušenja, a tužbu je podnio 9. studenog 2005. godine, tako da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u svezi naknade štete na ime povrede prava preče kupnje, jer sukladno odredbama članka 27. Zakona o građevinskom zemljištu, prvenstveno pravo korištenja ima samo raniji vlasnik zgrade odnosno njegov pravni slijednik i pod uvjetima propisanim zakonom i može ga ostvariti na jednoj građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju po zakonu može imati pravo vlasništva. Međutim, apelant nije dokazao da je on raniji vlasnik građevinske parcele, tako da mu ne pripada prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja. Apelant je bio nositelj stanarskog prava na porušenom stanu koji nije obnovljen, tako da mu pripada pravo na dodjelu drugog stana u smislu Zakona o stambenim odnosima, a ne po osnovu prvenstvenog prava korištenja. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da apelantu ne pripada niti naknada za porušene objekte (šupa i garaža) zato što nije dokazao da je imao pravo suvlasništva ili suposjeda na tim objektima, niti da su objekti dodijeljeni trećoj osobi ili da su porušeni, a niti njihovu vrijednost. Apelant nije dokazao niti pravo na naknadu na ime pokretnih stvari. Vezano za apelantov tužbeni zahtjev na ime zakupnine, Kantonalni sud je istakao da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti niti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojim bi apelantu, kao raseljenoj osobi, pripadalo pravo na alternativni smještaj, jer mu je stan u ratu srušen, budući da je i sam apelant u iskazu naveo da se nije obraćao nadležnom organu radi osiguranja alternativnog smještaja.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08- 001384 od 21. srpnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjske odluke pravilne iz sljedećih razloga. Apelant naknadu štete temelji na odgovornosti tužene zbog rušenja zgrade u kojoj se nalazio apelantov stan u svibnju 1992. godine. Nižestupanjski sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev uz pravilno obrazloženje da tužena nije obvezna na naknadu štete, jer ne postoji pravni osnov niti propis na temelju kojeg bi tužena bila odgovorna za štetu koja je nastala apelantu zbog nemogućnosti vraćanja stana u posjed na kojem je imao stanarsko pravo. Naime, zgrada u kojoj se nalazio apelantov stan srušena je tijekom rata tako da se radi o ratnoj šteti, a ratna šteta je u smislu čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela i saveznika navedenih skupina i tijela ukoliko je posredno ili neposredno nastala u periodu od 3. svibnja 1991. godine do prestanka ratnog stanja 22. prosinca 1995. godine. Tužena ne može odgovarati po općim propisima o naknadi štete, odnosno prema odredbama ZOO po principu subjektivne odgovornosti (članak 154. stavak 1. ZOO), jer je nesporno da su štetu počinile nepoznate osobe. Također nema odgovornosti tužene niti po principu objektivne odgovornosti (članak 154. stavak 3. i članak 172. ZOO, odnosno članak 308. Zakona o državnoj upravi), tj. za nezakonit ili nepravilan rad njenih organa, jer njeni organi niti su mogli, a niti su bili dužni spriječiti ovakvu štetu bez obzira smatra li se ona ratnom štetom ili ne. Nadalje, nije moguće primijeniti niti odredbe članka 180. ZOO, jer se ne radi o šteti nastaloj nakon završetka ratnih dejstava aktima nasilja i terora koji bi se mogao podvesti pod elemente kaznenog djela terorizma iz članka 146. tada važećeg Kaznenog zakona, u kojem slučaju bi za štetu apelantu bila odgovorna država, čiji organi su bili dužni spriječiti takvu štetu.

10. Vrhovni sud je dalje naveo da kako je zgrada srušena u svibnju 1992. godine, a apelant je imao saznanja da je zgrada srušena neposredno nakon rušenja, a tužbu je podnio 9. studenog 2005. godine i u slučaju da postoji odgovornost tužene njegovo potraživanje bi bilo zastarjelo u smislu članka 376. st. 1. i 2. ZOO. Također tužena nije odgovorna niti zbog dodjele zemljišta drugoj osobi, jer je upravljanje i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem regulirano odredbama čl. 44l do 49. Zakona o građevinskom zemljištu, a apelant nije dokazao da je tužena protupravno raspolagala zemljištem. Osim toga, apelant nije dokazao da je on raniji vlasnik dodijeljenog zemljišta i da ima pravo prvenstva korištenja zemljišta radi građenja, što propisuju odredbe članka

27. Zakona o građevinskom zemljištu, pa tako niti da je tužena postupala diskriminacijski prilikom dodjele građevinskog zemljišta radi izgradnje građevine. Osim toga, apelant nije dokazao utemeljenost potraživanja za objekte, tako da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku. Također, neutemeljen je apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu zakupnine, jer je apelant kao nositelj stanarskog prava na porušenom stanu bio ovlašten za podnošenje zahtjeva za povrat stana u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, po kojim odluku donosi organ uprave i koja odluka, sukladno Uputstvu o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, sadrži pored rješenja, kojim se potvrđuje da je podnositelj zahtjeva bio nositelj stanarskog prava na stanu u porušenoj zgradi i rješenje kojim se potvrđuje da podnositelj zahtjeva ima pravo na povrat stana ukoliko je obnovljen. Rješenje tužene od 26. lipnja 2003. godine sadrži odredbe iz Uputstva. Budući da zgrada, pa tako niti stan nisu obnovljeni, izvršenje rješenja tužene nije moguće. Obavijest organa tužene od 26. travnja 2004. godine koja je dostavljena apelantu povodom njegovog zahtjeva za naknadu štete, upućuje na pokušaj sporazumnog rješenja apelantovog zahtjeva zbog toga što nije moguće izvršiti rješenje o povratu stana i ne može se smatrati priznanjem duga kojim se prekida tijek zastare.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da su redoviti sudovi trebali u širem kontekstu raspraviti njegov zahtjev vezano za primjenu materijalnog prava, odnosno da su njegov zahtjev trebali raspraviti i sa stanovišta Europske konvencije. Naime, tužena krši apelantova imovinska prava i svjesno ga obmanjuje da će on nekada ostvariti pravo na povrat imovine. Tužena je obvezna da pomogne građanima da dođu do svoje imovine, međutim ona čini sve da onemogući apelantu ovo njegovo pravo. U prilog navedenom, apelant je ukazao na Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/96/17 od 5. studenog 1997. godine. Apelant ističe tužena je dala zemljište na kojem se nalazila zgrada u kojoj je bio stan na kojem je on imao stanarsko pravo, njegovom prvom susjedu koji je bio u istoj situaciji kao on, odnosno koji je također imao stan u toj zgradi. Dakle, tužena se umiješala u apelantovo pravo na imovinu, na neproporcionalan način, na apelanta je stavljen prekomjeran teret, ali ne u javnom interesu nego u interesu pojedinca. Apelant ističe da je prekršen princip jednakog postupanja, jer očito da razlika u postupanju prema njemu i njegovom susjedu nema cilja koji se može razumno opravdati. Apelant navodi da je on kao Srbin zbog ratnih dejstava morao napustiti Sanski Most, njegov susjed je Bošnjak koji je također zbog ratnih dejstava morao napustiti Sanski Most, ali se vratio nakon rata u kojem sada Bošnjaci čine skoro 100% većinu. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što presuda Vrhovnog suda nije odgovorila na njegove navode u svezi pozivanja na Europsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena, budući da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

13. Kantonalni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

14. Općinski sud je naveo da je postupak proveden sukladno odredbama ZPP-a, a da su prilikom odlučivanja primijenjene odredbe ZOO.

15. Tužena je predložila da se apelacija odbaci ili odbije, jer su potpuno netočni apelantovi navodi da mu je tužena uskratila pravo na imovinu. Apelantovi navodi da se radi o diskriminaciji na nacionalnoj osnovi su potpuno netočni, neutemeljeni i paušalni. Apelantu je omogućeno „fer suđenje“, a nije mu onemogućeno da sudjeluje u sudskom postupku u cilju zaštite njegovih prava.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Članak 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

[...].

Odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzrokuje njegov organ Članak 172.

(1)Pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećim osobama u vršenju ili u svezi sa vršenjem svojih funkcija.

[...].

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Članak 180.

(1)Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

[...].

Potraživanje naknade štete Članak 376 .

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...].

17. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“, broj 25/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 27.

Raniji vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na koju po zakonu može imati pravo vlasništva.

Članak 44.

Općinsko vijeće dodjeljuje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje građevina uz pravičnu naknadu.

18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Članak 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi: [...] Postupanje po zahtjevima za razrušene i oštećene stanove

36. Upravni organ za stambena pitanja je nadležan da prima zahtjeve za stanove koji su razrušeni ili oštećeni.

37. Odluka po zahtjevu iz prethodne tačke sadrži:

i) rješenje kojim se potvrđuje da je podnositelj zahtjeva bio nositelj stanarskog prava na stanu u razrušenoj zgradi;

ii) rješenje kojim se potvrđuje da podnositelj zahtjeva ima pravo na povrat stana ukoliko je obnovljen.

[...].

VI. Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-rev-08-001384 od 21. rujna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. rujna 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. studenog 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant osporava presude redovitih sudova tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.

Članak 6. stavak 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

25. Prije svega Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete, naknadu za porušene objekte i zakupninu, te povrat pokretnih stvari ili isplatu njihove protuvrijednosti tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Sukladno navedenom, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak

1. Europske konvencije.

26. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno zato što Vrhovni sud nije obrazložio presudu.

27. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.

28. Ustavni sud ne može naći da je obrazloženje redovitih sudova proizvoljno iz sljedećih razloga. Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazio u zgradi koja je srušena tijekom rata, te da je zemljište na kojem je zgrada bila izgrađena dodijeljeno trećoj osobi. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio naknadu nematerijalne štete, naknadu nematerijalne štete, naknadu za porušene objekte i zakupninu, te povrat pokretnih stvari ili njihovu protuvrijednost u novcu. Redoviti sudovi u cijelosti su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da nema odgovornosti tužene za štetu niti u smislu članka 154. ZOO, niti u smislu članka 172. ZOO, jer organi tužene niti su mogli, a niti su bili dužni spriječiti ovakvu štetu bez obzira smatra li se ona ratnom štetom ili ne, te da nije moguće primijeniti niti odredbe članka 180. ZOO, jer se ne radi o šteti nastaloj nakon završetka ratnih dejstava. Također, utemeljen je i prigovor zastare potraživanja, jer kako je zgrada srušena u svibnju 1992. godine, a apelant je za rušenje saznao neposredno nakon rušenja, a tužbu je podnio 9. studenog 2005. godine i u slučaju da postoji odgovornost tužene njegovo potraživanje bi bilo zastarjelo u smislu članka 376. st. 1. i 2. ZOO. Tužena nije odgovorna niti zbog dodjele zemljišta drugoj osobi, jer je upravljanje i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem regulirano odredbama č. 44 do 49. Zakona o građevinskom zemljištu, a apelant nije dokazao da je tužena protupravno raspolagala zemljištem. Također, neutemeljen je apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu zakupnine, jer je apelant kao nositelj stanarskog prava na porušenom stanu bio ovlašten za podnošenje zahtjeva za povrat stana po kojem odluku donosi organ uprave i koja odluka sukladno Uputstvu o primjeni Zakona o prestanku primjene sadrži pored rješenja kojim se potvrđuje da je podnositelj zahtjeva bio nositelj stanarskog prava na stanu u porušenoj zgradi i rješenje kojim se potvrđuje da podnositelj zahtjeva ima pravo na povrat stana ukoliko je obnovljen. Ustavni sud nalazi, upravo suprotno apelantovim navodima, da su obrazloženja redovitih sudova jasna i argumentirana. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, neutemeljeni.

Pravo na imovinu

29. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navode o povredi prava na imovinu zasniva na činjenici da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev i da su zemljište dodijeli njegovom susjedu, odnosno „tužena se umiješala u apelantovo pravo na imovinu, na neproporcionalan način, na apelanta je stavljen prekomjeran teret, ali ne u javnom interesu nego u interesu pojedinca“. Međutim, Ustavni sud je u okviru navoda o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ocijenio obrazloženje redovitih sudova argumentiranim da ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva nije utemeljen, jer apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je tužena protupravno raspolagala građevinskim zemljištem.

30. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je apelantovo pozivanje na odluku Doma broj CH/96/17 od 5. studenog 1997. godine potpuno neutemeljeno. Naime, u predmetnoj odluci Dom je konstatirao „zbog suštinski istih razloga koje je naveo u svezi sa člankom 8. Konvencije, da je neuspjeh vlasti da poduzmu neophodne mjere da bi sproveli sudsku naredbu, koju je dobio podnositelj prijave, podrazumijevao neuspjeh da djelotvorno osigura njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Stoga postoji povreda njegovih prava prema članku 1. Protokola broj 1 na Konvenciju“. „Po mišljenju Doma, obveza da se djelotvorno osigura poštivanje doma za neku osobu znači da mora postojati djelotvorna mašinerija za njegovu zaštitu od nezakonitog uplitanja kakvo je pretrpio podnositelj prijave. Naročito mora postojati djelotvorna mašinerija za ponovno uspostavljanje posjeda u skladu s naredbama suda. U sadašnjem predmetu je podnositelj prijave nezakonito udaljen od svoje kuće više od dvije godine. Policija nije pružala pomoć službenicima suda u stalnim pokušajima, koji su počeli 18. prosinca 1995. godine, da sprovedu naredbu suda za deložaciju nezakonitog stanara i tolerirala je stalno sprečavanje službenika da izvrše svoju obavezu.“ Dakle, nedvojbeno je da se radi o potpuno različitim situacijama i pravno i činjenično.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

Pravo na nediskriminaciju

32. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Evropske konvencije, jer „očito da razlika u postupanju prema njemu i njegovom susjedu nema cilja koji se može razumno opravdati“. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je on u predmetnom postupku diskriminiran. Uostalom, apelant navodi „očito da razlika u postupanju prema njemu i njegovom susjedu nema cilja koji se može razumno opravdati“, a predmetni postupak se odnosio na potraživanje radi naknade štete u kojem je apelant tužio tuženu i tražio naknadu štete zbog dodjele zemljišta trećoj osobi. Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim.

VIII. Zaključak

33. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Također nema povrede prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je on u predmetnom postupku diskriminiran.

34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3485/09 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio