Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/09 (I. B.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3869/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3869/09, rješavajući apelaciju Ive Begića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 30. listopada 2012. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ive Begića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 331 od 30. listopada 2009.

godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ive Begića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 331 od 30. listopada 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 736 od 30. studenog 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-367 od 17.

travnja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivo Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubije, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, odvjetnici iz Prijedora, podnio je 7. prosinca 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 331 od 30. listopada 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 736 od 30. studenog 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-367 od 17. travnja 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, prvotuženog „AVUS INTERNATIONALE“ Schadensregulierungen, Graz, Austrija (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog M.V. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 28. i 30. lipnja 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud, prvotuženi i drugotuženi su 14. listopada i 8, 6. i 7. srpnja 2010. godine dostavili odgovor na apelaciju. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. listopada 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 3. svibnja 1995. godine podnio tužbeni zahtjev protiv prvotuženog i drugotuženog radi naknade štete nastale u prometnoj nezgodi na vozilu „Mercedes“ (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) koje je vozio apelant. U prometnoj nezgodi sudjelovao je i drugotuženi koji je vozio, također, vozilo „Mercedes“ (u daljnjem tekstu: vozilo koje je vozio drugotuženi). U odgovoru na tužbu prvotuženi je istakao prigovor nedostatka apelantove aktivne legitimacije, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, te prigovor zastare potraživanja.

7. Apelant je 17. studenog 1999. godine precizirao tužbeni zahtjev.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-91/95 od 16. prosinca 1999. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je utemeljen prigovor o zastari potraživanja.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi prvotuženog (u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka), Okružni sud je donio Presudu broj Gž-444/02 od 27. rujna 2004. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu, te konstatirao da je prvotuženi odustao od žalbe. (U obrazloženju ove presude je navedeno da je prvotuženi dostavio podnesak 29. veljače 2000. godine kojim je izjavio da odustaje od žalbe).

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-314/05 od 14. ožujka 2006. godine, apelantova revizija je uvažena, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelantovo potraživanje nije zastarjelo u smislu članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000673 od 26. travnja 2006. godine apelantova žalba je uvažena i ukinuta prvostupanjska presuda.

12. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-367 od 17. travnja 2007. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obvežu prvotuženi i drugotuženi da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 34.860,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškove postupka. Istom presudom obvezan je apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je, između ostalog, izvršio uvidu u službenu zabilješku, izvid štete, potvrdu za probne tablice, rješenje Općinskog suda za prekršaje, te punomoć izdatu od Š.B. od 18. listopada 1989. godine. Iz punomoći od 18. listopada 1989. godine slijedi da je Š.B. opunomoćio apelanta da u njegovo ime i za njegov račun kupi automobil u Njemačkoj na temelju njegove uvozne dozvole, te da izvrši sve obveze oko kupovine i carine, kako bi uvezeni automobil mogao registrirati Š.B. u svom mjestu prebivališta. Iz potvrde uz probne tablice, izvida štete, potvrde o osiguranju, te službene zabilješke, proizlazi da je vlasnik predmetnog vozila Š.B., a da će vozilom upravljati apelant. Dakle, na temelju navedenih dokaza, utvrđeno je da je vlasnik predmetnog automobila Š.B. Budući da apelant nije vlasnik predmetnog vozila na kojem je nastala šteta, već Š.B., a kako sud o stvarnoj legitimaciji stranaka vodi računa po službenoj dužnosti, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Naime, stvarna legitimacija u sporu podrazumijeva materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, a kako apelant nije nositelj prava koje je predmet ovog spora, apelant nije ni aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. S tim u svezi ne pripada mu pravo na naknadu štete u smislu odredaba članka 154. stavak 1. ZOO, koje propisuju da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 736 od 30. studenog 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom Okružni sud je prihvatio zahtjev prvotuženog da mu apelant isplati troškove žalbenog postupka. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je nesporno da je vozilo koje je vozio drugotuženi bilo osigurano kod osiguravajuće organizacije iz Minstera, te da je također nesporno da je prvotuženi ovlašten za obradu procjena štete i isplatu štete u ime te osiguravajuće organizacije kao osiguravatelja sa kojom je drugotuženi zaključio ugovor o osiguranju svog vozila. Prvotuženi je istakao prigovor nedostatka apelantove aktivne legitimacije, navodeći da apelant nije vlasnik predmetnog vozila. Okružni sud je istakao da su za odluku o prigovoru nedostatka apelantove aktivne legitimacije relevantne odredbe članka 155. ZOO u svezi s člankom 34. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koje propisuju da je šteta umanjenje nečije imovine, kao i sprečavanje njenog povećanja, te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha, odnosno da se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stječe predajom stvari u posjed stjecatelja i da se predaja pokretne stvari smatra izvršenom kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari. Apelant tvrdi da je predmetno vozilo njegovo vlasništvo. Predmetno vozilo u trenutku prometne nezgode nije bilo registrirano nego su bile izdate probne tablice. Dalje, iz punomoći koju je Š.B. dao apelantu slijedi da je Š.B. ovlastio apelanta da u njegovo ime i za njegov račun kupi putničko vozilo, te izvrši sve obveze carinjenja i registracije vozila. Iz navedenog proizlazi da je apelant posjedovao predmetno vozilo na temelju ugovora o nalogu u vrijeme nastanka prometne nezgode, a da je stvarni vlasnik predmetnog vozila Š.B. u smislu članka 34. st.1 i 4. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Zbog navedenog, apelantu u smislu odredaba članka 155. ZOO nedostaje aktivna legitimacija. S tim u svezi, neutemeljeni su žalbeni navodi u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje za odlučenje o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Apelant u ovom postupku nije dokazao da je, koristeći potvrdu za uvoz vozila koja je glasila na ime Š.B., sebi uvezao vozilo.

14. Okružni sud je naveo da je prvotuženi, osim prigovora o nedostatku apelantove aktivne legitimacije, isticao i prigovor o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog. Kako je prvostupanjski sud našao da je utemeljen prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, a utemeljenost ovog prigovora vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, okolnost da prvostupanjski sud nije cijenio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog, nije od utjecaja na zakonitost presude. Međutim, budući da se žalbom inzistira da se odluči o ovom prigovoru, Okružni sud je istakao da je utemeljen i prigovor o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog. Naime, apelant tvrdi da je prvotuženi „korespondent“ osiguravajuće organizacije iz Minstera koja je zaključila ugovor o osiguranju od auto odgovornosti s drugotuženim kao osiguranikom. Okružni sud je istakao da u smislu propisa SR Njemačke, treća oštećena osoba može svoj odštetni zahtjev postaviti i neposredno protiv osiguravatelja u okviru njegove obveze po osnovu ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, vozilo kojim je prouzrokovana šteta koje je vozio drugotuženi u vrijeme prometne nezgode bilo je osigurano kod inozemne osiguravajuće organizacije iz Minstera. Prvotuženi je po ovlaštenjima te organizacije izvršio procjenu štete po apelantovom izvansudskom zahtjevu apelanta, ali nije obvezan štetu naknaditi apelantu, jer vozilo koje je vozio drugotuženi nije bilo osigurano kod prvotuženog, nego kod inozemne osiguravajuće organizacije iz Minstera. Okružni sud je zaključio da proizlazi da prvotuženi nije odgovoran za apelantovu štetu, jer nije u materijalno-pravnom odnosu povodom predmeta spora.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji i dopuni revizije, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 331 od 30. listopada 2009. godine kojom je reviziju odbio. Istom presudom Vrhovni sud je odbio zahtjev prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su pravilne odluke nižestupanjskih sudova, jer apelant nije bio vlasnik predmetnog vozila, nego samo posjednik po osnovu ugovora o nalogu, njemu nije prouzrokovana šteta, nego vlasniku predmetnog vozila, niti je došlo do umanjenja njegove, nego vlasnikove imovine. S tim u svezi, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbi čl. 154. i

155. ZOO, jer apelant nije aktivno legitimiran u predmetnom sporu. U odnosu na apelantove revizione navode Vrhovni sud je istakao sljedeće: Apelant tvrdi da je sebi uvezao predmetno vozilo na tuđu potvrdu (svog prijatelja Š.B.), da on na sebe nije mogao „prevesti“ predmetno vozilo dok ne protekne rok od dvije godine, te da i iz iskaza Š.B. slijedi da je apelant stvarni vlasnik predmetnog vozila. Ako se i pođe od stava da je apelant kupio predmetno vozilo od prodavatelja u svoje ime i za sebe, takav ugovor bi bio ništav u smislu članka 103. ZOO, kao protivan prinudnim propisima, koji su ograničavali pravo uvoza putničkih vozila na krug osoba kojim nije pripadao apelant nego Š.B. (invalid). Iskaz Š.B. da je apelant vlasnik predmetnog vozila nije od značaja, budući da se u svakom slučaju radilo o zabranjenom raspolaganju predmetnim vozilom. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant tvrdi da on ima pravo da mu se naknadi šteta i u slučaju da je on stvarno vozio tuđe vozilo, jer on odgovara vlasniku za štetu koja nastane na vozilu koje se koristi u vožnji, Vrhovni sud je istakao da sukladno članku 178. stavak 1. ZOO u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivnje „ako postoji obostrana krivnja, svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stupnju svoje krivnje“. Apelant bi bio odgovoran vlasniku za štetu samo ako postoji njegova krivnja za nastanak takve štete, što u konkretnom nije slučaj (tužbom se traži naknada potpune štete od prvotuženog i drugotuženog).

16. Iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelant i ranije podnosio tužbu, i to 13. prosinca 1990. godine. Taj postupak je okončan rješenjem od 7. ožujka 1994. godine kojim je konstatirano povlačenje tužbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je tužbu podnio 3. svibnja 1995. godine, a da mu je presuda Vrhovnog suda dostavljena 25. studenog 2009. godine, te je naveo kronologiju donošenja odluka u postupku pred redovitim sudovima. Apelant navodi da u postupku nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno reviziona presuda nije obrazložila revizione navode u svezi prigovora o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije. Naime, zanemarena je činjenica da je on sebi uvezao predmetno vozilo na tuđu potvrdu, svoga prijatelja Š.B., te da je imao namjeru nakon što protekne rok od dvije godine pokrenuti formalnosti za pravni prijenos vozila. Apelant ističe da je Vrhovni sud trebao primijeniti odredbe članka 154. stavak 1. ZOO. Apelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio njegovo pozivanje na „Kretski sporazum“ kojim se upravo uređuje način osiguranja od građanske odgovornosti za štete nastale trećim osobama uporabom motornih vozila u kojem se pod terminom „korespondent“ podrazumijeva reosiguravatelj koji umjesto osiguravatelja odrađuje i isplaćuje štete iz prometnih nezgoda.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

19. Osnovni sud je istakao da je kao prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari odlučivao u dva navrata, te u oba slučaja donio odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant nije vlasnik predmetnog vozila zbog čega nije aktivno legitimiran. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Prvotuženi je istakao da apelant prikriva temeljne činjenice bitne u ovom postupku. Naime, apelant je u dva navrata podnosio tužbu i prikrio vlasništvo predmetnog vozila. Osim toga usvojen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Prvotuženi je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Drugotuženi je naveo da se slaže sa apelantovim navodima.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Članak 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

[...].

Šteta Članak 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Ništavost Članak 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...].

23. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br.

6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Članak 34.

Na temelju pravnog posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stječe se predajom te stvari u posjed stjecatelja.

[...] Ako stjecatelj prava vlasništva na pokretnu stvar ostavi i dalje tu stvar u posjedu prenositelja po nekom drugom osnovu on stječe pravo vlasništva u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva.

[...].

24. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 331 od 30. listopada 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. studenog 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. prosinca 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

30. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

32. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelant 3. svibnja 1995. godine pokrenuo predmetni postupak, a da je postupak okončan 30. listopada 2009. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 3. svibnja 1995. godine već 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koju apelant ukazuje, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U svezi s navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti duljinu predmetnog postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja ove odluke, dakle, period od 13 godina i 11 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao 14 godina i šest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud nalazi da je prvim odlukama redovitih sudova odbijen apelantov tužbeni zahtjev zbog usvajanja prigovora zastare (koje su kasnije ukinute), a da je u daljnjem tijeku postupka odlukama redovitih sudova apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog usvajanja, prvenstveno, prigovora o nedostatku apelantove aktivne legitimacije. Dakle, niti u jednoj fazi postupka ne može se konstatirati da su redoviti sudovi rješavali složena pravna i činjenična pitanja. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nije utjecala na njegovu duljinu.

36. U odnosu na doprinos redovitih sudova predmetnoj duljini postupka, Ustavni sud ukazuje da je postupak trajao 13 godina i 11 mjeseci, te nalazi da su po apelantovoj tužbi, odnosno žalbi Osnovni i Okružni sud prve odluke donijeli nakon više od osam i pol godina, pri čemu se posebno uočava da je iz drugostupanjske presude vidljivo da je drugostupanjska presuda donesena u sjednici vijeća, dakle bez otvaranja glavne rasprave, da je žalbeni postupak bio u tijeku 29. veljače 2000. godine kada je prvotuženi dostavio podnesak kojim je izjavio da odustaje od žalbe, a da je presuda donesena 27. rujna 2004. godine, dakle da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom trajao više od četiri i pol godine. Ustavni sud ponavlja da su po apelantovoj tužbi, odnosno žalbi, Osnovni i Okružni sud prve odluke donijeli nakon više od četiri, odnosno četiri i pol godine. Nakon toga, doneseno je još pet odluka u roku od nešto više od pet godina, što ukazuje na ažurnost redovitih sudova u daljnjem tijeku postupka. U odgovoru na apelaciju Osnovni i Vrhovni sud nisu se očitovali o ovim apelantovim navodima, a Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Imajući u vidu prethodnu analizu, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa prema kojim se mora uzeti u obzir postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zbog toga što je postupak radi naknade štete u kojem nisu raspravljana složena pravna i činjenična pitanja, trajao 13 godina i 11 mjeseci povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Tim prije što redoviti sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka.

37. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

38. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

39. Ustavni sud ne može naći da je obrazloženje redovitih sudova proizvoljno. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, jer apelant nije bio vlasnik predmetnog vozila, odnosno da je stvarni vlasnik predmetnog vozila Š.B. u smislu članka 34. st. 1. i 4. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, tako je u smislu odredaba članka

155. ZOO utemeljen prigovor o nedostatku apelantove aktivne legitimacije. Osim toga, iz obrazloženja Okružnog suda slijedi da je utemeljen i prigovor o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog. Naime, kako je vozilo kojim je prouzrokovana šteta koje je vozio drugotuženi u vrijeme prometne nezgode bilo osigurano kod inozemne osiguravajuće organizacije iz Minstera, a prvotuženi je po ovlaštenjima te organizacije izvršio procjenu štete po apelantovom izvansudskom zahtjevu, međutim prvotuženi nije obvezan štetu naknaditi apelantu, jer vozilo koje je vozio drugotuženi nije bilo osigurano kod prvotuženog, nego kod te inozemne osiguravajuće organizacije. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da čak i se „uzme“ da je apelant kupio predmetno vozilo od prodavatelja u svoje ime i za sebe, takav ugovor bi bio ništav u smislu članka

103. ZOO, kao protivan prinudnim propisima, koji su ograničavali pravo uvoza putničkih vozila na krug osoba kojim nije pripadao apelant nego Š.B. (invalid)“. Ustavni sud nalazi da obrazloženja redovitih sudova sadržavaju odgovore na sve apelantove navode, koja Ustavni sud smatra potpuno argumentiranim.

40. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je parnični postupak radi naknade štete trajao 13 godina i 11 mjeseci, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

42. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da obrazloženja presuda redovitih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

43. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/09 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio