Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2717/09 (S. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Građevinsko zemljište
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2717/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2717/09, rješavajući apelaciju Safeta Muhalića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Safeta Muhalića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž- 09- 001 008 od 3. augusta 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Bihać koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Bihać da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Muhalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 26. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž- 09-001 008 od 3. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-07-001 830 od 4. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku Idriza Delića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. januara 2010. godine, a Općinski sud 8. februara 2010. godine, dok tuženi nije odgovorio.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. maja 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 017-0-P-07-001 830 od 4. maja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi kako je on dosjelošću i pravnim poslom stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na nekretnini (kuća, kućište i dvorište) označenoj kao k.č. broj 899/4, površine 220 m², zk. ul. broj 4240 k.o. Bihać (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da je tuženi dužan priznati da se apelant na osnovu pravomoćne presude upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina s dijelom 1/1 i da se odredi zemljišnoknjižnom uredu tog suda da temeljem pravomoćne presude izvrši upis apelantovog prava vlasništva na označenim nekretninama s dijelom 1/1. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom plati troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu čije su katastarske i zemljišnoknjižne oznake navedene u izreci presude, a na kojem se nalazi izgrađena kuća i dvorište. Na osnovu rješenja Odjeljenja za finansije NOO Bihać broj 1178/59 od 25. oktobra 1959. godine predmetno zemljište je uknjiženo kao državno vlasništvo s dijelom 1/1. Zatim, na osnovu Ugovora o poklonu OV broj 3069/98 od 28. septembra 1998. godine uknjiženo je pravo vlasništva na predmetnoj stambenoj kući u korist tuženog s dijelom 1/1. Na temelju odredaba čl. 37, 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, u korist tuženog s dijelom 1/1 uknjiženo je pravo korištenja na predmetnom zemljištu (zemljište pod kućom i ono koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade) dok na tom zemljištu postoji zgrada.

8. Općinski sud je u obrazloženju dalje istakao da je predmetno zemljište uknjiženo kao državno vlasništvo, da Općina Bihać upravlja zemljištem koje je u zemljišnoj knjizi uknjiženo kao državno vlasništvo, a da tuženi ima uknjiženo pravo korištenja predmetnog zemljišta. Dalje je navedeno da, s obzirom da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva utvrđenje prava vlasništva na kući (koja je u vlasništvu tuženog) i zemljištu na kojem se nalazi predmetna kuća (koje državno vlasništvo), odluka Suda bi se odnosila i na tuženog i na Općinu Bihać, zbog čega su oni u konkretnom postupku jedinstveni suparničari, i čije je učešće u parnici nužno. Stoga je, kako je utvrdio Općinski sud, sudjelovanje Općine Bihać u konkretnoj parnici bilo nužno. Općinski sud je smatrao da ne može o stvarnopravnim ovlaštenjima Općine Bihać u odnosu na uknjiženu državnu imovinu na predmetnom zemljištu raspravljati i na temelju toga odlučivati, a da Općina nije bila obuhvaćena tužbom. Općinski sud je naveo da bi bilo neprihvatljivo da se u konkretnom postupku, u kojem ne učestvuje Općina Bihać, usvoji apelantov tužbeni zahtjev, da se apelant uknjiži kao vlasnik predmetnog zemljišta, da se država kao titular vlasništva odnosno državnog vlasništva kojim upravlja Općina briše iz zemljišne knjige, a da Općina za to uopće ne zna. Da bi se odluka suda odnosila i na predmetno zemljište, po ocjeni Općinskog suda bilo je nužno da Općina Bihać sudjeluje u konkretnoj parnici na aktivnoj ili pasivnoj strani, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Zbog navedenog Općinski sud se u konkretnom predmetu nije ni upuštao u odlučivanje o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu sticanja vlasništva dosjelošću i pravnim poslom. Dalje je istaknuto da apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, to jeste da se radi o nekretnini na kojoj postoji stambeni objekat i da apelant postaje vlasnik prema članu 39. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) i na zemljištu na kojem je kuća sagrađena, ne dovode u sumnju prethodni zaključak Suda u pogledu potrebe sudjelovanja Općine Bihać u konkretnoj parnici. Istaknuti apelantovi navodi se, kako je zaključio Općinski sud, odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva o kojem Sud nije odlučivao.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 001-0-Gž- 09-001 008 od 3. augusta 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio prvostepenu odluku. Za svoju odluku, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao valjane činjenično-pravne razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud. Predmet tužbenog zahtjeva, kako je dalje naveo Kantonalni sud, je utvrđenje prava vlasništva na nekretninama (gradsko građevinsko zemljište, kuća i kućište) koje su u zemljišnoj knjizi uknjižene kao državno vlasništvo s pravom vlasništva u korist tuženog na stambenoj zgradi sagrađenoj na predmetnom zemljištu, te pravo korištenja zemljišta u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen zbog toga što tužbom pored tuženog nije obuhvaćena i Općina Bihać kao titular državnog vlasništva. Zaključak prvostepenog suda da je Općina Bihać nužni suparničar s tuženim prihvatio je kao ispravan i Kantonalni sud. Naime, u smislu člana 6. ZGZ Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu, zbog čega je Općina Bihać kao stvarno legitimisana morala biti obuhvaćena kao stranka u konkretnoj parnici. Pitanje stvarne legitimacije, kako je istakao Kantonalni sud, je materijalno-pravne prirode, a ne procesno-pravne prirode. Od stvarne legitimacije zavisi ishod spora, što znači da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari valjano postupio kada je apelantov zahtjev odbio, a ne tužbu odbacio kako je to apelant pogrešno u žalbi istakao. Kantonalni sud je dalje naveo da je izrekom prvostepene presude sadržajno određeno koji se tužbeni zahtjev odbija, zatim za odbijanje tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je u obrazloženju dao valjane razloge zbog čega su apelantovi žalbeni prigovori da je izreka presude nejasna, kontradiktorna i suprotna razlozima datim u obrazloženju neosnovani. Kako je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što tužbom nisu obuhvaćeni svi subjekti koji su stvarno legitimisani, Kantonalni sud je zaključio da su irelevantni za drugačiju odluku suda apelantovi žalbeni prigovori kojima se objašnjava stjecanje vlasništva u apelantovu korist.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega su i redovni sudovi proizvoljno primijenili i tumačili relevantni zakon, te da u osporenim odlukama nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti kako su to uradili redovni sudovi. Naveo je da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na tezi kako se konkretni spor ne može okončati bez sudjelovanja Općine Bihać s obzirom da je u zemljišnoknjižnom izvatku predmetno zemljište upisano kao državno vlasništvo. Pored toga, po ocjeni prvostepenog suda, Općina Bihać i tuženi su nužni suparničari pa je po tom osnovu sudjelovanje Općine Bihać nužno, a što je prihvatio i Kantonalni sud. Apelant smatra da, imajući u vidu odredbu člana 39. ZGZ prema kojoj vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, nema nikakvog razloga zbog kojeg bi u konkretnom slučaju trebala da učestvuje Općina Bihać kao nužni suparničar. Naveo je da u identičnoj pravnoj situaciji zemljišnoknjižni ured Općinskog suda vodi postupak na osnovu člana 39. ZGZ bez prisustva, odnosno učestvovanja u postupku Općine Bihać, odnosno općinskog pravobranioca, a po prijedlogu vlasnika zgrade da se izvrši uknjižba prava vlasništva u njegovu korist na zemljištu pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Apelant je istakao da je on vlasnik zgrade koju je stekao kupovinom na osnovu ugovora i da je nosilac trajnog prava korištenja zemljišta pod zgradom. Smatra da je pogrešno primijenjen član 6. ZGZ jer drugostepeni sud zanemaruje da se u konkretnom slučaju ne radi o gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu već o gradskom građevinskom zemljištu u vlasništvu građana, s obzirom da je apelant kao zakoniti vlasnik legalno sagrađenog objekta stekao pravo vlasništva na zemljište pod zgradom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade temeljem člana 39. ZGZ. Zatim je naveo da odbijanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio apelant u svojoj tužbi znači da apelant više ne može podnijeti tužbu istog sadržaja s obzirom da je takav apelantov zahtjev pravosnažno odbijen, te bi se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari. Apelant je ukazao na Presudu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052431 05 P od 30. januara 2009. godine u kojoj je, prema apelantovom mišljenju, u identičnoj pravnoj situaciji donesena odluka bez učešća Općine, odnosno nadležnog pravobranioca, jer takva obaveza ne proizlazi iz ZGZ (koji je identičan u FBiH i u RS). Smatra da je na takav način apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na građane s područja drugih sudova, jer mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. Također se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 3179/06 i AP 97/06 i CH/03/14063.

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u odnosu na navode iz apelacije o povredi apelantovih prava ostaje na pravnom stanovištu izraženom u pobijanoj presudi i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je u odgovoru istakao da nisu osnovani apelantovi navodi, jer je taj sud utvrdio sve odlučne činjenice i donio zakonitu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:

izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona.

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Član 7.

Gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu je u prometu.

Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini raspolažu vlasnici, samo uz ograničenja i pod uslovima propisanim drugim relevantnim zakonima.

c) Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

Član 97.

Ovaj zakon stupa na snagu 16. maja 2003. godine i bez odlaganja se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž- 09-001 008 od 3. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zato što su sudovi, kako je naveo, pogrešno primijenili čl. 6. i 39. ZGZ, zbog čega smatra da su osporene odluke proizvoljne.

a) Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti je Ustavni sud nadležan da supstituira redovne sudove u tom smislu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Dalje, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da njegov zahtjev u vezi s njegovim građanskim pravima i obavezama razmotri sud ili tribunal; ovo podrazumijeva „pravo na sud“ čiji je jedan od aspekata „pravo na pristup sudu“, koje podrazumijeva pravo da se u građanskim stvarima pokrene postupak pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A, broj 209, strana 20, stav 59). Također, prema praksi Ustavnog suda pravo na pristup sudu je povrijeđeno kada sud propusti da meritorno odluči o apelantovom građanskom pravu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/04, stav 48).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što tužbom pored tuženog nije obuhvaćena i Općina Bihać kao titular državnog vlasništva, jer kako su zaključili redovni sudovi, u smislu člana 6. ZGZ Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu.

24. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetna kuća u vlasničkom listu predmetnog zemljišnoknjižnog izvatka upisana kao vlasništvo s udjelom 1/1 u korist tuženog, a u teretnom listu zemljišnoknjižnog izvatka „na osnovu člana 37. zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u A listu pod I (zemljište pod zgradom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu) uknjiženo je pravo korištenja u korist sopstvenika zgrade kao zemljišno knjižno tijelo II dok na tom zemljištu postoji zgrada“. Također, prema vlasničkom listu predmetnog zemljišnoknjižnog izvatka vlasništvo nad spomenutim zemljištem je uknjiženo u korist države s udjelom 1/1 na osnovu rješenja Odjeljenja za finansije NOO Bihać broj 1178/59 od 25. oktobra 1959. godine.

25. Ustavni sud ističe da je članom 4. stav 1. ZGZ propisano da gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, dok je članom 4. stav 2. ZGZ definisano gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu (izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39). Prema članu 39. ZGZ, kojim je regulisano prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo, vlasnik zgrade stupanjem na snagu toga zakona (ex lege) stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i onom koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade. Ustavni sud zapaža da odredba člana 39. stav 1. ZGZ ne daje ovlaštenje organu uprave za imovinskopravne poslove, a ni nekom drugom organu da donosi rješenje kojim se utvrđuje prestanak državnog vlasništva i prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu pod zgradom i onom koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je na snagu stupio novi ZGZ, predmetno gradsko građevinsko zemljište smatra građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu.

26. S druge strane Ustavni sud zapaža da je članom 6. ZGZ propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem koje je u državnom vlasništvu. Ustavni sud ističe da je stupanjem na snagu ZGZ, to jeste od 16. maja 2003. godine, pravo općine na upravljanje i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem ograničeno samo na gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, dok je gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu u slobodnom prometu i njime raspolaže vlasnik tog zemljišta (član 7. ZGZ). Odredbama ZGZ su propisani oblici i načini na koje općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem. U okviru svoga prava upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu (čl. 44. do 54) općina (općinsko vijeće, odnosno skupština općine) vrši preuzimanje neizgrađenog građevinskog zemljišta iz posjeda ranijeg vlasnika i dodjeljuje ga fizičkim i pravnim licima u svrhu izgradnje na način i po postupku propisanom odredbama ZGZ. Dalje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove utvrđuje prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u korist ranijeg vlasnika u svrhu gradnje, a utvrđuje i gubitak prava korištenja u slučajevima koji su predviđeni zakonom (čl. 49. do 53. ZGZ). Ustavni sud nalazi da se, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, u konkretnom parničnom postupku ne radi o situaciji koja je regulirana predmetnim članovima kojim je preciziran način na koji Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem budući da se utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću i pravnim poslom, na što je bio usmjeren apelantov tužbeni zahtjev, ne može tretirati kao upravljanje i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini u smislu citiranih odredbi ZGZ.

27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz odredbi čl. 4. i 39. ZGZ ne proizlazi obaveza učešća Općine (odnosno pravobranilaštva) u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz člana 6. ZGZ. Osobito treba imati u vidu da upis u teretnom listu „pravo korištenja u korist sopstvenika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada“ (dakle izgrađenom građevinskom zemljištu) ima akcesorni karakter i nije vezano za neko konkretno ime već za vlasnika zgrade. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi arbitrarno primijenili ZGZ, zbog čega nisu uopće odlučivali o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu sticanja vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga je u konkretnom postupku odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva isključivo zbog toga što apelant, osim tuženog koji je nesporno vlasnik predmetne kuće i kao takav pasivno legitimiran u konkretnom sporu, kao tuženog nije označio i Općinu, onemogućilo apelantu ostvarenje same suštine njegovog „prava na pristup sudu“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi zbog arbitrarne primjene zakona nisu odlučivali o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva.

b) Ostali navodi

29. Imajući u vidu zaključak u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu kada su sudovi zbog arbitrarne primjene zakona odbili da odlučuju o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2717/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio