Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3400/09 (N. D.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3400/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3400/09, rješavajući apelaciju Nikole Dujmenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Dujmenovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039314 09 Gž od 3. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 039314 03 P od 12. juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Dujmenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Daruvara, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039314 09 Gž od 3. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039314 03 P od 12. juna 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i V.D., R.D. i Z.O. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. maja 2010. godine, a Osnovni sud 19. maja 2010. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. marta 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 039314 03 P od 12. juna 2009. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih V.D., R.D. i Z.O., radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, vsp. 1.000,00 KM, odbijen je, kao neosnovan, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, zaključen 11. jula 1995. godine, između apelanta i tuženih, u Banjoj Luci, a koje je ovjerio Osnovni sud, 14. jula 1995. godine, pod brojem I-Ov- 2195/95, što su tuženi dužni priznati i apelantu predati u posjed stambenu zgradu i pomoćne zgrade, ležeće na parceli k.č. broj 269/2, upisane u listu nepokretnosti broj 25, k.o. Novakovići, odnosno u zk.ul. broj 23, k.o. Novakovići, te trpjeti da se briše uknjižba prava vlasništva, odnosno privremenog korištenja na navedenim nekretninama u njihovu korist u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu i da se uspostavi ranije stanje, odnosno da se apelant uknjiži, kao vlasnik i nositelj privremenog prava korištenja na navedenim nekretninama sa 1/1 dijela, na osnovu predmetne presude, uz naknadu troškova postupka, a sve u roku od 30 dana. Također, predmetnom presudom obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 860,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet konkretne parnice, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, koji je apelant s tuženima zaključio 11. jula 1995. godine, a koji je ovjeren pred Osnovnim sudom 14. jula 1995. godine, te da se uspostavi ranije posjedovno i zemljišnoknjižno stanje, kao i odgovarajuće promjene u zemljišnim knjigama kako je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora, uz nadoknadu troškova postupka. Dalje, Osnovni sud je istakao da je tokom postupka proveo dokaze, koje su predložile parnične stranke, koje je cijenio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) nakon čega je utvrdio da je u konkretnom slučaju među parničnim strankama bilo nesporno da su one zaključile ugovor o razmjeni nekretnina u Banjoj Luci 11. jula 1995. godine, da je taj ugovor ovjeren 14. jula 1995. godine pod brojem I-Ov-2195/95, da su i jedna i druga strana ugovornica izvršile prenos prava vlasništva i posjeda na razmijenjenim nekretninama, u svoju korist, da su stupile u posjed i da razmijenjene nekretnine drže u posjedu. Također, prvostepeni sud je konstatovao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je zaključeni ugovor ništav.

8. Naime, Osnovni sud je, u prilog navedenom, naveo da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92 i 29/94) propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, kao i da ugovor koji je zaključen protivno ovim odredbama ne proizvodi pravno dejstvo, a da izuzetno, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojega se prenosi pravo svojine, proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. U vezi s tim, sud je istakao da, kako su u konkretnom slučaju predmetni ugovor potpisale parnične stranke i ovjeren pred Osnovnim sudom 14. jula 1995. godine pod brojem I-Ov-2195/95, to znači da je sačinjen u skladu s navedenom zakonskom odredbom i slijedom toga predstavlja osnov (titulus) za sticanje stvarnih prava ugovornih strana na nekretninama koje su predmet ugovora.

9. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 30/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 64/02) propisano da je u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, teret dokazivanja na strani koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršila na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, s ciljem uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa. Zatim, sud je istakao da je s ciljem pojašnjenja navedene odredbe OHR, 3. septembra 2003. godine, dao tumačenje citirane odredbe ističući da je u sudskom postupku potrebno utvrditi da li je zamjena ili drugi vid prometa nepokretnosti obavljen dobrovoljno, te da li se predratni status na imovini može ponovo uspostaviti, odnosno da sud, čak i uzimajući u obzir pretpostavku općih okolnosti, ne može donijeti odluku da je svaki promet u toku rata nevažeći, te da sud mora u svakom slučaju pojedinačno odlučivati i utvrditi valjanost svake zamjene na osnovu svih dostupnih relevantnih dokaza. Naime, cilj zakonodavca je bio da se u sudskom postupku postojanje prinude utvrđuje od slučaja do slučaja. Dakle, kod ovakvih postupaka je potrebno utvrditi zakonitost ugovora o razmjeni nekretnina, dobrovoljnost za zaključenje ugovora i mogućnost restitucije s aspekta stanja prije izvršenog prometa (tri uvjeta kumulativno). Osnovni sud je dalje istakao da je Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini predviđeno da se u određivanju zakonitog vlasnika neke imovine neće priznavati kao pravno valjane bilo kakve transakcije uključujući i prenos koji je učinjen pod prisilom, u zamjenu za dozvole izlaska i dokumenata ili koje su na neki način povezane s etničkim čišćenjem. Sud je konstatovao da to znači da je u kontekstu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini cilj eliminisanje efekata i tragova etničkog čišćenja, te da se ono smatra od takvog osnovnog značaja da u nekim slučajevima utiče na valjanost pravnih transakcija koje bi inače zadovoljavale pretpostavke civilnog prava.

10. Isto tako, prvostepeni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 39/03) i to odredbom člana 6, izmjenom u članu 25. osnovnog Zakona, izmijenjen stav 2. kao specijalni propis za ugovore, kojim se proširuje razloge apsolutne ništavosti, s tim što se dobrovoljnost po mišljenju suda ne može tumačiti isključivo kao mana volje usred rata kao opće situacije, već se ona treba tumačiti s aspekta odnosa ugovornih strana u toj jednoj općoj situaciji i ukoliko je ta opća situacija uticala subjektivno na ugovorne strane u vidu jedne opće prinude koja ide dotle da utiče na volju ugovornih strana da zaključe određeni ugovor, koji pod normalnim okolnostima ne bi zaključili da nije bilo prijetnje jedne opće situacije koja je uticala na volju ugovornih strana. Shodno tome, sud je konstatovao da je prilikom odlučivanja s posebnom pažnjom cijenio pitanje da li su ugovorne strane izrazile volju da zaključe predmetni ugovor, cijeneći pri tome da li je apelant bio pod pritiskom nekog lica ili pritiskom opće situacije pod kojom je zaključio ugovor. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da nije postojao pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja tuženih ili njima bliskih lica prema apelantu i njegovoj porodici, već naprotiv, jer su obje parnične stranke navele da su jedno kraće vrijeme prije i nakon zaključenja spornog ugovora živjele zajednički pod «istim krovom» kuće u Banjoj Luci, da je zatim apelant izvjesno vrijeme stanovao u kući oca R.D., tj. drugotužene, u Daruvaru prije useljenja u zamijenjenu kuću, da su ostvarivali kontakte i povremeno se viđali i nakon zaključenja ugovora, tj. nakon okončanja rata.

11. Osnovni sud je istakao da je stoga, uzimajući u obzir sve dokaze, a posebno iskaze svjedoka obje parnične stranke, nesporno utvrdio da nije postojao bilo kakav pritisak ili neka nedozvoljena radnja tuženih i njima bliskih lica na apelanta da zaključi sporni ugovor, dok su apelantovi navodi da je imao telefonske prijetnje, da su mu sina pretukli njegovi vršnjaci, da mu je pucano na kuću iz obližnje škole u kojoj se navodno nalazila vojska, tj. da je bio pod pritiskom i to nekih tri mjeseca pred zaključenje ugovora o razmjeni, samo paušalno istaknuti i ničim nisu dokazani, što jasno pokazuje da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na ništavost predmetnog ugovora. Također, sud je konstatovao da apelant navedene prijetnje i pritiske nije prijavljivao policiji, niti bilo kojoj drugoj nadležnoj instituciji ili organizaciji s ciljem da zaštiti svoju porodicu i sebe lično, kao niti da je vršio javnu prezentaciju lične situacije u kojoj se u to vrijeme nalazio. Zatim, prvostepeni sud je naveo da je izjave apelantovih svjedoka cijenio na način da njima nisu dokazane apelantove tvrdnje o izloženosti pritiscima da zaključi sporni ugovor. Naime, svjedok V.M. je izjavio da je Banju Luku napustio u septembru 1994. godine, a kako je rekao opisani pritisci na apelanta i njegovu porodicu su se desili nekih mjesec do dva mjeseca prije zaključenja ugovora (ugovor zaključen 11. jula 1995. godine), što znači da u to vrijeme svjedok nije niti bio u Banjoj Luci, već je saznanje o «pritiscima» na apelanta, vjerojatno dobio od apelanta lično, dok je svjedok P.G. izjavio da mu je poznato da je apelantu i njegovoj porodici prijećeno, da su mu nepoznate osobe pucale na kuću, da su mu sinovi maltretirani, s ciljem da se iseli iz Banje Luke. Po mišljenju prvostepenog suda, iskazi navedenih svjedoka su neobjektivni i pristrani, te ih kao takve taj sud nije mogao prihvatiti kao osnovu za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora.

12. Također je navedeno da je nesporna činjenica da je do zaključenja ugovora došlo u vrijeme ratnih događanja na području Bosne i Hercegovine, u okolnostima trpljenja pritisaka, neizvjesnosti i nesigurnosti, ali koje okolnosti su trpjeli pripadnici svih nacionalnosti na području Bosne i Hercegovine, a ne samo apelant, kao pripadnik brojčano manje etničke zajednice (hrvatske nacionalnosti) na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj, kao i da opća situacija ne predstavlja nedopušteno sredstvo u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, već ona može pod određenim uvjetima ukazivati na nedopuštenost, odnosno nezakonitost u preduzimanju odgovarajućih radnji. Konačno, Osnovni sud je istakao da je stao na stanovište da apelant nije dokazao činjenice iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi da nije želio, odnosno da je bio prinuđen da zaključi sporni ugovor. S obzirom na navedeno, prema mišljenju prvostepenog suda, predmetni ugovor o razmjeni nekretnina je zaključen na dobrovoljan način, odnosno na strani parničnih stranaka je postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, tako da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te da kako nisu ispunjeni uvjeti za apsolutnu ništavost ugovora, to je i odlučeno kao u izreci presude.

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 039314 09 Gž od 3. septembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 039314 03 P od 12. juna 2009. godine potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, istakao da je po ocjeni tog suda žalbom pobijana prvostepena presuda pravilna i zakonita, čiju pravilnost i zakonitost apelantova žalba uopće nije dovela u pitanje. Naime, drugostepeni sud je naveo da je odredbom člana 103. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Isto tako, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 26. ZOO-a propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je odredbom člana 28. stav 2. ZOO-a propisano da izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Također, sud je istakao da je odredbom člana 141. stav 1. ZOO-a propisano da je ništav ugovor koji neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist, koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.

14. Okružni sud je naveo da kod činjenica da su između stranaka ugovornica pregovori oko razmjene nekretnina trajali dugo, da je sporazum o razmjeni nekretnina postignut 11. jula 1995. godine, kada je zaključen pismeni ugovor o razmjeni nekretnina, koji je ovjeren tri dana kasnije, da je apelant ostao s tuženima, u ranije njegovim nekretninama, još izvjesno vrijeme, a zatim otišao u Daruvar, gdje je, do decembra mjeseca 1995. godine, odnosno do deložacije izbjeglica iz razmijenjenih nekretnina, živio u kući roditelja R.D., odnosno drugotužene, da je tužba podnesena nakon osam godina od dana zaključenja ugovora (24. oktobra 2003. godine), proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetna razmjena izvršena na bazi dobrovoljnosti obje strane ugovornice, te da su one bila savjesne, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da je istina da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle uticati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelanta, koji je kao pripadnik manjinskog naroda živio u k.o. Novakovići, u blizini Banje Luke, ali da, međutim, te opće okolnosti, bez postojanja posebnih okolnosti, ne mogu uticati na drugačiji zaključak u pogledu apelantove dobrovoljnosti prilikom zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina.

15. Naime, drugostepeni sud je konstatovao da apelant iskazima saslušanih svjedoka nije dokazao da su kod njega postojale posebne okolnosti pored općih, a koje su uticale na zaključenje predmetnog ugovora, odnosno niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da su tuženi lično vršili pritiske i da su od njih dolazile prijetnje, usmjerene na zaključenje predmetnog ugovora i iseljenje apelanta iz njegovih nekretnina, niti je dokazano da su vršeni pritisci uopće na apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da svjedok V.M., kako je to već pravilno zaključio prvostepeni sud, u vrijeme zaključenja ugovora, nije više živio na području Banje Luke, jer je i sam bio zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, kao i svjedok P.G., koji je također Banju Luku napustio 8. augusta 1995. godine, te stoga, navedenim svjedocima i nisu mogle biti poznate činjenice koje su neposredno prethodile zaključenju predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Zatim, sud je naveo da su prema izjavi svjedoka V.K., razmijenjene nekretnine bile približno iste vrijednosti, s tim da su tuženi, nakon razmjene nekretnina, uložili znatna novčana sredstva u razmijenjene nekretnine u k.o. Novakovići. Isto tako, sud je konstatovao da niti svjedokinja A.I. nije potvrdila postojanje posebnih okolnosti koje bi uticale na apelantovu volju da zaključi predmetni ugovor o razmjeni nekretnina. Okružni sud je istakao da se zbog navedenog stanovište prvostepenog suda uopće ne dovodi u sumnju, navodima žalbe da je apelant zaključio sporni ugovor pod pritiskom i da je zbog toga bio prinuđen da ga zaključi, jer je činjenica da je apelant, još izvjesno vrijeme proveo u razmijenjenim nekretninama, u ranijoj svojoj kući, da je nakon toga našao utočište u kući roditelja drugotužene u Republici Hrvatskoj, da ga niko nije uznemiravao, da je nakon toga vodio parnični postupak radi utvrđenja valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina, pa da se nakon toga uknjižio kao vlasnik posjednik razmijenjenih nekretnina.

16. Također, drugostepeni sud je naveo da je apelant na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, te presude nadležnog suda u Republici Hrvatskoj, ostvario svoje pravo na dom, dok su tuženi dobili imovinu u k.o. Novakovići, također ostvarujući pravo na dom, u koje nekretnine su, pored toga, uložili i novčana sredstva na sanaciju i adaptaciju. Dalje, Okružni sud je konstatovao da je, pored navedenog, apelant imao saznanja o imovini koju je razmijenio, jer je izvjesno vrijeme boravio u Republici Hrvatskoj, a nakon toga vodio parnicu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina, nakon čega se uknjižio kao vlasnik i posjednik razmijenjene imovine, te da sve to ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni bio pod pritiskom okolnosti i da je zbog toga bio prinuđen da zaključi sporni ugovor o razmjeni nekretnina. Na kraju, drugostepeni sud je istakao da je neprihvatljiv žalbeni prigovor da je ocjena provedenih dokaza paušalna, te da su iskazi svjedoka neobjektivni i pristrani. Isto tako, drugostepeni sud je konstatovao da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu apelantovog iskaza, koji je saslušan na glavnoj raspravi, kao i da je činjenično stanje u konkretnoj parnici pravilno i potpuno utvrđeno, na koje utvrđenje je pravilno i primijenjeno materijalno pravo. Konačno, Okružni sud je naveo da je, nalazeći da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, a ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo apelantovu tužbu odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrditi primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporene presude donesene proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Također, apelant navodi da sudovi smatraju da on nije dokazao da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina zaključio pod pritiskom mada je on u tom cilju izveo cijeli niz dokaza. Naime, prilikom davanja iskaza svjedoci V.M. i P.G. su iscrpno opisali pritiske kojima je apelant bio izložen, te zbog kojih je bio prinuđen da zaključi sporni ugovor o razmjeni nekretnina. Zatim, apelant ukazuje na to da sudovi daju paušalnu ocjenu da su navedeni iskazi neobjektivni i pristrani, ne navodeći konkretne razloge iz kojih to zaključuju, a istu ocjenu na isti način daju i za apelantov iskaz dat prilikom saslušanja stranaka. Konačno, apelant ističe da sudovi zanemaruju općepoznate okolnosti da su pripadnici manjinskih etničkih grupa u toku rata u Bosni i Hercegovini bili izloženi raznim vrstama pritisaka i to na svim prostorima.

b) Odgovori na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje pri stavu iz osporene drugostepene presude i da smatra da prilikom donošenja predmetne presude nije došlo do kršenja apelantovih prava, na koja je ukazao apelacijom, te da, slijedom navedenog, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, jer po mišljenju tog suda osporenom presudom, kao i tokom postupka, nije bilo kršenja apelantovih Ustavom zagarantovanih prava, niti je izvršena bilo kakva druga povreda u primjeni prava tokom postupka.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Ugovor koji je zaključen protivno ovim odredbama ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Član 25. stav 2. mijenja se i glasi:

«U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu.

Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom.

U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa».

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28. stav 2.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 71 0 P 039314 09 Gž od 3. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. septembra 2009. godine a apelacija je podnesena 29. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant osporava navedene presude Okružnog suda i Osnovnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

29. Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, odnosno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnom postupku.

31. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdili da apelant nije uspio dokazati da su pri zaključivanju predmetnog ugovora pored postojanja općih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelanta zbog kojih bi predmetni ugovor o razmjeni nekretnina bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu s relevantnim odredbama ZOO.

34. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda ukazali da je nesporno da je apelant izvršio razmjenu svojih nekretnina u Banjoj Luci za nekretnine tuženih u Daruvaru za vrijeme ratnih sukoba na prostorima bivše zajedničke države. Međutim, u redovnom sudskom postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je kod parničnih stranaka postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora. Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle uticati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelanta, koji je kao pripadnik manjinskog naroda živio u Banjoj Luci, ali da, međutim, te opće okolnosti, bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant iskazima saslušanih svjedoka nije dokazao, da su kod njega postojale pored općih, nisu mogle uticati na drugačiji zaključak u pogledu apelantove dobrovoljnosti prilikom zaključenja spornog ugovora.

35. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant, najprije, ističe da su redovni sudovi paušalno ocijenili iskaze svjedoka V.M. i P.G., koji su, po apelantovom mišljenju, iscrpno opisali pritiske kojima je apelant bio izložen, te zbog kojih je bio prinuđen da zaključi sporni ugovor o razmjeni nekretnina, kao i njegov iskaz dat prilikom saslušanja stranaka. U odnosu na ove navode apelacije, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je: «svjedok V.M. izjavio da je Banja Luku napustio u septembru 1994. godine, a kako je rekao opisani pritisci na apelanta i njegovu porodicu su se desili nekih mjesec do dva mjeseca prije zaključenja ugovora (ugovor zaključen 11. jula 1995. godine), što znači da u to vrijeme svjedok nije niti bio u Banja Luci, već je saznanje o «pritiscima» na apelanta, vjerojatno dobio od apelanta lično, dok je svjedok P.G. izjavio da mu je poznato da je apelantu i njegovoj porodici prijećeno, da su mu pucali na kuću, da su mu sinovi maltretirani, s ciljem da se iseli iz Banja Luke, a od strane nepoznatih osoba. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi i da su: «navodi apelanta da je imao telefonske prijetnje, da mu je sin pretučen od strane svojih vršnjaka, da mu je pucano na kuću iz obližnje škole u kojoj se navodno nalazila vojska, tj. da je bio pod pritiskom i to nekih tri mjeseca pred zaključenje ugovora o razmjeni, samo paušalno istaknuti i ničim nisu dokazani, što jasno pokazuje da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na ništavost predmetnog ugovora. Također, sud je konstatovao da apelant navedene prijetnje i pritiske nije prijavljivao policiji, niti bilo kojoj drugoj nadležnoj instituciji ili organizaciji u cilju zaštite svoje porodice i sebe lično, kao niti da je vršio javnu prezentaciju lične situacije u kojoj se u to vrijeme nalazio».

36. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se obrazloženje osporenih presuda o ocjeni izvedenih dokaza, kojim je ukazano da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da su kod apelanta pored općih postojale posebne okolnosti koje su uticale na zaključenje predmetnog ugovora i iseljenje apelanta iz njegovih nekretnina, ne doima proizvoljno i da zadovoljava standarde prava na pravično suđenje .

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te paušalnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno ustanovili i detaljno obrazložili da ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 11. jula 1995. godine, a ovjeren pred Osnovnim sudom 14. jula 1995. godine, između apelanta i tuženih, bez obzira što je zaključen u toku rata, nije ništav pravni posao u smislu relevantne odredbe člana 103. ZOO, te da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3400/09 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio