Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/09 (D.B.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Žalba
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4165/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4165/09, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 977 od 4.

novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda Zenici broj 043-0- P-06-001452 od 28. oktobra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 977 od 4. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001452 od 28. oktobra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, „Sarajevo-osiguranja“ d.d., Podružnica Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i advokata Zahida Kovača (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 14. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2010. godine, Općinski sud 27. septembra 2010. godine, a drugotuženi 15. septembra 2010. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugotuženog na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. marta 2011. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001452 od 28. oktobra 2008. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih „Sarajevo-osiguranja“ d.d., Podružnica Zenica, kao prvotuženog, i advokata Zahida Kovača, drugotuženog, radi naknade štete, v.sp. 8.000,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženim naloži da joj solidarno naknade štetu u iznosu od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. marta 2006. godine pa do isplate, te da joj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 290,00 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je, između ostalog, istakao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelanticin zahtjev da joj prvotuženi, kao osiguravač advokata, tj. drugotuženog, od odgovornosti za štetu pričinjenu stranci u toku pružanja pravne pomoći i drugotuženi kao njen punomoćnik u predmetu koji se u tom sudu vodio pod brojem P-45/03 solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 8.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka.

7. Dalje, prvostepeni sud je naveo da su apelantica i drugotuženi imali sklopljen ugovor o punomoćstvu prema kojem se drugotuženi obavezao da će apelanticu zastupati pred tim sudom u njenom sporu protiv Tvornice konfekcije „Borac“ d.d. Zenica, koji se vodio pod brojem P-45/03. Također, Općinski sud je konstatirao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da tuženi nisu prouzrokovali štetu apelantici i ni po kojem osnovu nisu odgovorni za nastalu štetu, jer je drugotuženi kao njen punomoćnik u predmetu tog suda broj P-45/03 na vrijeme preuzeo presudu u pisarni suda, zatim odmah pozvao apelanticu, upoznao je sa odlukom i sa njegovim stavom da nema opravdanih razloga za podnošenje žalbe, te je upozorio da je rok za žalbu 15 dana i predao joj presudu i svu dokumentaciju. Prvostepeni sud je ukazao na iskaz drugotuženog, na koji apelantica nije imala primjedbi. Naime, drugotuženi je u svom iskazu naveo da je pozvao apelanticu, izrazio joj svoje mišljenje da nema izgleda da uspije sa žalbom i predao joj dokumentaciju sa presudom, te o tome sastavio službenu zabilješku, sve u smislu relevantnih odredbi Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05; u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) i Kodeksa advokatske etike advokata Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kodeks advokatske etike). Shodno tome, Općinski sud je istakao da drugotuženi nije ni mogao podnijeti žalbu, jer je apelantica rekla da on žalbu neće ni pisati, a na tu situaciju bi se primijenila odredba iz člana 23. st. 2. i 3. Zakona o advokaturi kojom je propisano da je po otkazivanju punomoći zastupanoj stranci advokat dužan pružiti pravnu pomoć ako je potrebno da se od stranke otkloni kakva šteta, osim ako stranka nije imenovala drugog punomoćnika ili se preduzimanju tih radnji izričito protivi. Prema tome, prvostepeni sud je konstatirao da se apelantica izjavom da joj drugotuženi neće pisati žalbu protivila radnji punomoćnika da napiše žalbu, kao i da je apelantica, nakon što je preuzela od svog punomoćnika presudu i svu dokumentaciju, imala dovoljno vremena da podnese žalbu. U vezi s tim, sud je istakao da tuženi ne mogu biti odgovorni za apelanticine propuste, kao i da nije prihvatio njen iskaz, koji je u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, dok je prihvatio iskaz drugotuženog, koji je u saglasnosti sa ostalim izvedenim dokazima, a i čiji iskaz ona nije ni osporila.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 977 od 4. novembra 2009. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Općinskog suda broj 043-0-P-06-001452 od 28. oktobra 2008. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, konstatirao da je, suprotno žalbi, prvostepeni sud sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze apelantice i drugotuženog date u svojstvu parničnih stranaka, ocijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), te je pravilno zaključio da neblagovremeno podnošenje žalbe protiv Presude Općinskog suda broj P-45/03 od 20. februara 2006. godine nije posljedica propusta drugotuženog. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge zbog kojih je iskaz drugotuženog prihvatio kao tačan, kao i razloge zbog kojih apelanticin iskaz nije prihvatio kao tačan, te da je iznesene razloge kao pravilne prihvatio i taj sud. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da pri navedenom stanju stvari i prema mišljenju tog suda, neblagovremeno podnošenje žalbe protiv Presude Općinskog suda broj 45/03 od 20. februara 2006. godine nije propust drugotuženog, jer je apelantica navedenu presudu preuzela od drugotuženog 23. februara 2006. godine, a rok za podnošenje žalbe je isticao 8. marta 2006. godine, pa podnošenje žalbe po proteku zakonom propisanog roka predstavlja apelanticin propust.

9. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da je apelantica morala u prvostepenom postupku, između ostalog, dokazati da je neblagovremeno podnošenje žalbe prouzrokovano grubom nepažnjom ili namjerom drugotuženog, u skladu s odredbom člana 158. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, te u skladu s odredbom člana 21. stav 1. Statuta Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 67/02, 60/03 i 56/04; u daljnjem tekstu: Statut), kojom je propisano da advokat odgovara za štetu koju prouzrokuje stranci koju zastupa, a koja je prouzrokovana namjerno ili očigledno nesavjesnim i nestručnim zastupanjem klijenta. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da kako neblagovremeno podnošenje žalbe nije propust drugotuženog, već apelanticin propust, to onda nema uvjeta za odgovornost drugotuženog za eventualno nastalu štetu apelantici u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO-a, niti uvjeta za odgovornost prvotuženog u smislu odredbe člana 940. stav 1. ZOO-a, jer prema odredbi člana 24. stav 8. Uvjeta za osiguranje odgovornosti advokata, koje je donio prvotuženi 18. decembra 2003. godine, osiguranje se ne odnosi na slučajeve gdje se između ostalog ne može utvrditi odgovornost osiguranika.

10. Konačno, drugostepeni sud je naveo da primjećuje da apelantica tužbenim zahtjevom ne bi uspjela ni u situaciji da je uspjela dokazati da je neblagovremeno podnošenje žalbe protiv presude Općinskog suda od 20. februara 2006. godine krivica drugotuženog. Naime, apelantica kao pretrpljenu štetu označava iznos od 8.000,00 KM, a taj iznos je ona potraživala na ime nematerijalne štete u predmetu broj P-45/03, koji je okončan pravosnažnom odbijajućom presudom. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da se, prema mišljenju tog suda, novčanom iznosu koji apelantica potražuje ne može dati značaj štete koji ima u vidu odredba člana 158. ZOO-a, jer šteta mora biti konkretna, a ne uvjetovana nekom potpuno neizvjesnom činjenicom kao što je apelanticina tvrdnja da bi blagovremeno podnošenje žalbe protiv presude od 20. februara 2006. godine dovelo do toga da bi ona u konačnici taj spor dobila.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Iako to apelantica nije precizirala, iz navoda apelacije proizlazi da ona ukazuje da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, detaljno obrazlaže hronološki tok postupka, u kojem je, prema njenom mišljenju, propustom i nepažnjom drugotuženog pretrpjela štetu i ističe da neblagovremeno podnošenje žalbe protiv Presude Općinskog suda broj P-45/03 od 20. februara 2006. godine predstavlja propust njenog tadašnjeg punomoćnika, tj. drugotuženog, kao i da je istovremeno došlo i do povrede načela dvostepenosti postupka, budući da je drugotuženi nije adekvatno zastupao u tom parničnom postupku, jer je postojao niz pravnih mogućnosti da se navedena presuda po žalbi ukine ili preinači, što bi u konačnici moglo značiti da joj se naknadi šteta. U vezi s tim, apelantica navodi da je drugostepeni sud nepravilno izrazio stav da je ona propustila izjaviti žalbu u zakonskom roku. Slijedom svega navedenog, apelantica smatra da nepažnjom drugotuženog nije uspjela u navedenom parničnom postupku, što znači da u konkretnom slučaju ima uvjeta za odgovornost, kako drugotuženog, tako i prvotuženog kao osiguravača drugotuženog, a shodno odredbama čl. 154, 158. i 940. ZOO-a, te u vezi sa odredbama Statuta, odnosno u vezi sa odredbama Uvjeta za osiguranje odgovornosti advokata.

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri stavu iz osporene drugostepene presude i da smatra da prilikom donošenja predmetne presude nije došlo do kršenja apelanticinih prava, na koja je ukazala apelacijom, te je, slijedom navedenog, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina ljudska prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. U odgovoru na apelaciju drugotuženi je, između ostalog, konstatirao da su nižestepeni sudovi ispravno utvrdili odlučne činjenice i pravilno donijeli zakonite odluke. Također, drugotuženi je istakao da osporenim presudama nisu povrijeđena nikakva apelanticina prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Kodeks advokatske etike advokata Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

III Odnos prema licima kojima se pruža pravna pomoć Član 4.

Advokat može odbiti pružanje pravne pomoći zbog ličnog ubjeđenja da takav predmet ne može sa uspjehom zastupati.

Član 6.

Kada advokat odbije zastupanje stranke, neovisno o kojem se osnovu radi, dužan je da navede razloge odbijanja pružanja pravne pomoći.

Član 17.

Advokat nema pravo da se povuče iz slučaja na način i u okolnostima kada stranka ne bi mogla naći drugu pravnu pomoć na vrijeme kako bi se spriječilo nastupanje štetnih posljedica za stranku i takvu osobu kojoj otkazuje punomoć po bilo kojem od valjanih osnova, dužan je zastupati dok ona ne nađe zastupnika, no najviše 30 dana od otkaza punomoći. Za ovo vrijeme je dužan preduzimati sve radnje da ne bi nastupile štetne posljedice za stranku kojoj se otkazuje punomoć.

16. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. st. 2. i 3.

Po otkazivanju punomoći zastupanoj stranci advokat je dužan u periodu od 30 dana nastaviti pružati pravnu pomoć ako je potrebno da se od stranke otkloni kakva šteta, osim ako stranka nije imenovala drugog opunomoćenika ili se preduzimanju tih radnji izričito protivi.

Advokat nije dužan postupati u saglasnosti sa odredbama stava 2. ovog člana ako stranka otkaže punomoć, ali je advokat u momentu otkazivanja punomoći dužan u pismenoj formi obavijestiti stranku o svim relevantnim rokovima kao i zakazanim terminima u sudu u konkretnom predmetu.

Član 24. stav 1.

Advokat je dužan da redovno informiše svoje stranke o promjenama u predmetu.

Član 26.

Advokat ne može biti pozvan na krivičnu ili materijalnu odgovornost za svoje mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći u postupku pred sudom ili drugim organima.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

18. Statut Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 67/02, 60/03 i 56/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav 1.

Advokat odgovara za štetu koju prouzrokuje stranci koju zastupa, a koja je prouzrokovana namjerno ili očigledno nesavjesnim i nestručnim zastupanjem klijenta.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 977 od 4. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica osporava navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv tuženih radi naknade štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud nakon provedenog postupka primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelantica nije uspjela dokazati, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, da je neblagovremeno podnošenje žalbe prouzrokovano propustom drugotuženog i da su time drugotuženi, a također i prvotuženi kao njegov osiguravač odgovorni za štetu koju je pretrpjela.

29. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda utvrdili da je u konkretnom slučaju drugotuženi preuzeo prvostepenu presudu i pozvao apelanticu, te joj 23. februara 2006. godine, trećeg dana roka za podnošenje žalbe, usmeno iznio svoj pravni stav da eventualno uložena žalba ne bi imala izgleda na uspjeh. Tom prilikom je apelantica izjavila da joj drugotuženi neće ni pisati žalbu i od njega preuzela presudu i svu dokumentaciju. Redovni sudovi su ocijenili da se na ovu pravnu situaciju može primijeniti odredba iz člana 23. st. 2. i 3. Zakona o advokaturi, kojom je propisano da je po otkazivanju punomoći zastupanoj stranci advokat dužan pružiti pravnu pomoć ako je potrebno da se od stranke otkloni kakva šteta, osim ako stranka nije imenovala drugog punomoćnika ili se preduzimanju tih radnji izričito protivi. Utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije bila obaveza drugotuženog da podnese žalbu i time otkloni štetu od apelantice, budući da se apelantica izjavom da joj drugotuženi neće pisati žalbu protivila radnji drugotuženog da napiše žalbu, te imajući u vidu da je apelantica, nakon što je 23. februara 2006. godine preuzela od drugotuženog presudu i svu dokumentaciju, imala dovoljno vremena da podnese žalbu, jer je rok za žalbu isticao 8. marta 2006. godine. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da je u predmetnom slučaju neblagovremeno podnošenje žalbe apelanticin propust, a ne drugotuženog, te da nema mjesta za njegovu odgovornost, a tako ni prvotuženog kao njegovog osiguravača. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na propust drugotuženog da blagovremeno izjavi žalbu. Naime, slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno ustanovili i detaljno obrazložili da neblagovremeno podnošenje žalbe protiv presude Općinskog suda od 20. februara 2006. godine nije propust drugotuženog, jer je apelantica navedenu presudu preuzela od drugotuženog 23. februara 2006. godine, a rok za podnošenje žalbe je isticao 8. marta 2006. godine, pa, prema tome, podnošenje žalbe po proteku zakonom propisanog roka predstavlja apelanticin propust.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/09 (D.B.) | Sudska praksa | Aktio