Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2616/09 (M. Ž.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2616/09
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2616/09, rješavajući apelaciju Milana Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 980 od 17. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 836 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P.406/05 od 27. oktobra 2006.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 17. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 980 od 17. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 836 od 4. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.406/05 od 27. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 18. novembra 2009. godine i od Pravobranilaštva RS - sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika tuženih Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 19. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore 4. decembra 2009. godine, a Pravobranilaštvo 19. aprila 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 26. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P.406/05 od 27. oktobra 2006. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete, odbijen je kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istakli tuženi i prigovor mjesne nenadleženosti Osnovnog suda, koji je istakao prvotuženi (stav 1. izreke). Presudom je, također (stav 2. izreke), u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da mu na ime naknade materijalne štete nastale nestankom spisa broj P-I- 375/86, P-141/85 i revizije, koju je apelant izjavio 26. aprila 1990. godine protiv Presude Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž.2921/89 od 2. marta 1990. godine, koja je 26. juna 1990. godine dostavljena Višem sudu u Banjoj Luci putem dostavne knjige drugotuženog i koja nije dostavljena na postupak Vrhovnom sudu BiH, te zbog nepribavljanja revizione odluke po navedenoj reviziji zbog uništenja spisa predmeta broj Gž.2921/89 isplate iznos od 240.000,00 KM i na ime izmakle koristi iznos od 360.000,00 KM, ukupno 600.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, te da apelantu naknade troškove postupka. Presudom je (stav 3. izreke) obavezan apelant da prvotuženom i drugotuženom na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 8.000,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza, bliže navedenih u presudi, utvrđeno da je apelant 1983. godine zaključio brak sa Gordanom Divjak i da je taj brak razveden 5. marta 1986. godine, nakon čega je apelant podnio drugotuženom tužbu koja je registrirana pod brojem P-I-375/86 radi utvrđivanja i podjele bračne stečevine, tražeći da se utvrdi da mu pripada dio od ½ na nedovršenoj porodičnoj kući, čiji su podaci precizirani u presudi. Utvrđeno je i da je Presudom drugotuženog broj P-I-375/86 od 4. aprila 1989. godine odbijen navedeni apelantov tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da navedena kuća predstavlja imovinu apelantove bivše supruge, koju je ona stekla prije braka, ali da je u presudi konstatirano da je apelant imao udjela u izgradnji predmetne kuće u iznosu 1/10. Apelant je nakon toga podnio žalbu Višem sudu u Banjoj Luci, koji je Presudom broj Gž-2921/89 od 2. marta 1990. godine žalbu uvažio u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima u kojem je presuda preinačena a u ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Dalje, utvrđeno je da je 2. jula 1990. godine apelant drugotuženom podnio novu tužbu protiv bivše supruge, koja je zavedena pod brojem P.1936/90. Navedenom tužbom apelant je tražio da sud obaveže njegovu bivšu suprugu da mu na ime neosnovanog obogaćenja po osnovu ulaganja u porodičnu kuću koja je njena posebna imovina isplati iznos od 70.000,00 dinara i da su sporni izgubljeni predmeti reversom traženi kao dokaz u predmetu broj P.1936/90 i vraćeni drugotuženom, nakon čega im se gubi svaki trag. Utvrđeno je i da nakon vraćanja spisa, po navedenoj tužbi u predmetu broj P.1936/90 nije postupano, jer je apelant protiv Presude Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž.2921/89 od 2. marta 1990. godine izjavio reviziju 26. juna 1990. godine, zbog čega je tada utvrđeno da postoji litispendencija, ali da po toj reviziji nije postupljeno, jer predmeti nikada nisu proslijeđeni Vrhovnom sudu BiH na postupanje. Konačno, navedeno je i da je prvotuženi 1995. godine uništio spis broj Gž-2921/89, jer u spisu nije bilo evidentirano da je apelant izjavio reviziju protiv presude tog suda od 2. marta 1990. godine.
8. U vezi sa utvrđenim, Osnovni sud je naveo da činjenica da predmet po izjavljenoj reviziji na koji se apelant poziva nikada nije dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu BiH, niti je utvrđeno gdje se spis nalazi, kao i to što je prvotuženi uništio Gž spis samo po sebi ne predstavlja osnov za nastanak štete, niti osnov za apelantov zahtjev za naknadu štete. Ovo zbog toga što se apelant i prije odlučivanja po reviziji opredijelio za obligacionopravni zahtjev, podnoseći tužbu za isplatu novčane naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja u predmetu broj P.1936/90 u kojem je na uvid tražen i izgubljeni spis „s tim da ovom sudu nije jasno zbog čega drugotuženi, ukoliko je izvršio uvid u spis koji je tražio da se dostavi od Višeg suda u Banjoj Luci, nije donio odluku o odbacivanju tužbe ukoliko se radi o litispendenciji, niti u protivnom nastavio postupak po tužbi za neosnovano bogaćenje“. Osnovni sud je naveo da nije donesena ni odluka o rekonstrukciji spisa koju je apelant, kako tvrdi, usmenim i pismenim putem tražio, te da apelant svoja prava koja je istakao kao zahtjeve za naknadu štete, u konkretnom slučaju, može ostvariti pred prvotuženim i drugotuženim u predmetu broj P-I-375/86 koji bi, eventualno, nakon rekonstrukcije bio dostavljen na odlučivanje po reviziji, kao i po predmetu broj P-1936/90.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva u kojem je naveo da mu je obična materijalna šteta nastala nestankom spisa na način da bi, u slučaju da ti spisi nisu nestali, naplatio iznos od 240.000,00 KM, imajući u vidu da je 1990. godine porodična kuća procijenjena na taj iznos, te da se izmakla dobit ogleda u činjenici da bi apelant, da je naplatio navedeni iznos, kao ugledni privrednik uložio navedena sredstva tako da bi, prema njegovom mišljenju, ostvario izmaklu korist u visini od 360.000,00 KM. Osnovni sud je obrazložio da iz Presude drugotuženog broj P-I-375/86 od 4. aprila 1989. godine i Presude Višeg suda u Banjoj Luci, kojom je navedena presuda potvrđena, proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, odnosno da su te odluke bile na apelantovu štetu, kao i da apelant svoju tužbu bazira samo na pretpostavci da bi uspio u postupku po reviziji. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 836 od 4. septembra 2007. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženim, umjesto iznosa od 8.000,00 KM, isplati iznos od 6.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev i da je pritom dao valjane razloge, koje prihvata i taj sud, jer navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe. Okružni sud je obrazložio da je nesporno da je predmetni spis prvotuženog uništen, jer u upisniku nije bilo konstatovano da je izjavljena revizija, i da je nesporno da je apelant izjavio reviziju, ali da o reviziji nikada nije odlučeno. Također je navedeno da nije sporno da apelant nije dokazao da je podnio zahtjev za rekonstrukciju spisa i da rekonstrukcija nije izvršena, kao i da po apelantovoj tužbi za neosnovano obogaćenje nije postupano zbog toga što je istaknut prigovor litispendencije zbog izjavljene revizije u predmetu utvrđenja bračne tekovine. Okružni sud je istakao da iz navedenih utvrđenih činjenica proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se nisu stekli uvjeti iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisana opća načela odgovornosti za nastalu štetu.
11. Okružni sud je obrazložio da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da bi uspio sa izjavljenom revizijom tako da bi mu pripadalo pravo na naknadu obične štete u iznosu od 240.000,00 KM, koji se odnosi na sadašnju vrijednost kuće (iako mu nije dosuđen niti jedan dio te kuće), kao i na izmaklu korist u iznosu od 360.000,00 KM koju bi on, kao dobar privrednik, stekao da je raspolagao navedenim iznosom obične štete. Prema mišljenju Okružnog suda, ovakav tužbeni zahtjev je i neosnovan i neodređen, pa su svi žalbeni prigovori istaknuti u pravcu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani. Okružni sud je naveo da bi prvotuženi i drugotuženi, u smislu člana 172. stav 1. ZOO, bili odgovorni za štetu koju njihovi organi u svom radu pričine trećim licima, ali da u konkretnom predmetu to nije slučaj, jer apelant ničim nije dokazao u čemu se sastoji navodna šteta koju je pretrpio zbog nedostavljanja revizije Vrhovnom sudu BiH na odlučivanje. Navedeno je da iz presuda za koje se veže predmetna revizija proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i utvrđeno da mu ne pripada pravo na dio porodične kuće, a kamoli na cijelu kuću (na čemu upravo apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev), jer ona predstavlja imovinu njegove bivše supruge stečenu prije braka. Međutim, Okružni sud je usvojio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenih troškova za pristup na svako ročište, jer je, kako je obrazložio Okružni sud, iz spisa vidljivo da je odgađanje glavne rasprave trebalo biti stavljeno na teret prvotuženom i drugotuženom, te za iznos koji je dosuđen za tu glavnu raspravu umanjiti ukupan iznos troškova postupka.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 980 od 17. juna 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite i da revizionim navodima nisu dovedene u pitanje, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi zaključak da su tuženi odgovorni za štetu čiju naknadu je tražio apelant i da je ta šteta mogla biti prouzrokovana gubitkom naznačenih spisa, odnosno neodlučivanjem o reviziji, jer, koliko god gubljenje spisa i neodlučivanje o reviziji bili nepravilni i nezakoniti, oni nisu mogli prouzrokovati apelantu štetu u ukupnom iznosu od 600.000,00 KM. Navedeno je i da u konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza između rada radnika organa tuženih koji je rezultirao gubitkom spisa i štete koju u ovom postupku traži apelant, i to u vidu obične štete koju postavlja u visini navodne vrijednosti porodične kuće i izmakle koristi zbog nekorištenja te vrijednosti, kao i da apelant tokom postupka nije dokazao, pa ni naveo koji vid nematerijalne štete trpi usljed ovakvog rada organa. Navedeno je da u konkretnom slučaju ne postoji nijedan od općih razloga za deliktnu građansku odgovornost tuženih, slijedom čega nižestepeni sudovi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nisu pogriješili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Smatra da je pretrpio enormnu štetu i da je pretrpio poniženje ponašanjem sudova, jer se sudovi nisu obazirali na dokaze koje je prezentirao, pa su zbog toga pogrešno utvrdili činjenice da mu ne pripada pravo na naknadu štete „zbog njihovog javašluka“. Navodi da mu je pravo na privatni i porodični život prekršeno time što spisi nisu proslijeđeni na reviziju, jer da jesu, on bi uspio sa svojih zahtjevom i na potpuno drugačiji način bi organizovao svoj porodični i privatni život. Smatra i da mu je pravo na imovinu prekršeno, jer je pogrešno utvrđena činjenica da mu ne pripada pravo na imovinu sticanu tokom bračne zajednice i da je time pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Također, apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer mu u predmetu podjele bračne stečevine nije omogućeno da izjavi reviziju.
b) Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo procesnih nepravilnosti i da apelant ponavlja navode koje je iznosio i u postupku pred redovnim sudovima i na koje su redovni sudovi već dali odgovore, pa smatra da apelaciju treba odbiti.
15. Okružni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer u postuku nisu prekršena apelantova prava na koja se poziva. Navedeno je i da apelant neosnovano tvrdi da je u presudama konstatirano da je njegova revizija dostavljena Vrhovnom sudu, jer to nije tačno.
16. Osnovni sud je istakao da je postupak proveden po odredbama relevantnih zakona i donesena pravilna odluka, tako da smatra da apelaciju treba odbiti.
17. Pravobranilaštvo je navelo da smatra da ne postoji kršenje prava navedenih u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih dužnosti.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 980 od 17. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2009. godine a apelacija je podnesena 17. avgusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. st. 1, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Apelant smatra da su sudovi, donoseći osporene presude, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
27. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu sudovi naknade materijalnu štetu – običnu štetu i izmaklu dobit - zbog gubitka spisa i neprosljeđivanja predmeta na reviziju Vrhovnom sudu BiH u predmetu u kojem je apelant tražio utvrđivanje i diobu bračne stečevine. Redovni sudovi su obrazložili da su konkretan tužbeni zahtjev odbili, jer je apelant zahtjev zasnovao na pretpostavci da bi uspio u revizionom postupku na način da bi Vrhovni sud BiH preinačio nižestepene presude i dosudio mu pola, odnosno vrijednost cjelokupne porodične kuće, ali da pri tome apelant ničim nije dokazao da mu je navedenim postupanjem redovnih sudova zaista i nastala bilo kakva šteta. Ovo stoga zato što je, kako je navedeno u osporenim presudama, u postupku diobe bračne stečevine, na dvije sudske instance, utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na diobu predmetne imovine, jer je nesporno da ta imovina predstavlja posebnu imovinu njegove supruge stečenu prije zaključenja braka, a općepoznato je da se u postupku revizije činjenice ne utvrđuju. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da apelant ničim nije dokazao da je tražio rekonstrukciju navedenog spornog spisa nakon čega bi mogao biti nastavljen i postupak po reviziji.
29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da se zahtjevi za naknadu štete (materijalne i nematerijalne) ne mogu temeljiti na pretpostavkama, već da moraju postojati konkretni dokazi koji upućuju na štetnika, njegove radnje i njhovu uzročno-posljedičnu vezu sa nastankom isto tako konkretne, a ne pretpostavljene štete. Budući da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dokazao da mu je nestankom spornog spisa nastala konkretna materijalna ili nematerijalna šteta, odnosno da je imao bilo kakvu mogućnost da uspije sa tužbenim zahtjevom u postupku revizije u predmetu diobe bračne stečevine, ali da je radnjama sudova u tome onemogućen, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za naknadu štete, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da apelant nije dokazao ni da je tražio rekonstrukciju spornog spisa, čime je mogao inicirati nastavak navedenog postupka diobe bračne stečevine. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda nisu proizvoljna, već da su u skladu sa standardima Evropske konvencije, a da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na dom
32. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer mu je osporenim odlukama onemogućeno da izjavi reviziju u predmetu u kojem je izgubljen spis i jer bi, da je spis proslijeđen na reviziju, uspio sa svojim tužbenim zahtjevom i na potpuno drugačiji način organizirao svoj porodični život i dom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bila naknada materijalne štete zbog izgubljenog spisa i nedostavljanja revizije na postupak nadležnom sudu, koji se ničim nije doticao apelantovog prava na dom i porodični život, i da je u konkretnom postupku apelant koristio sve pravne lijekove predviđene zakonom, uključujući i reviziju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek i prava na dom zbog nepostupanja po izjavljenoj reviziji u postupku utvrđivanja bračne stečevine, odnosno gubitka spisa, ne može vezati za konkretan postupak, već samo za postupak diobe bračne stečevine, a kako su u osporenim odlukama i naveli redovni sudovi, koji su razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, te pri tome uputili apelanta na mogućnost podnošenja zahtjeva za rekonstrukciju spisa i nakon toga rješavanja pitanja revizije. Zbog navedenog, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog gubitka sudskog spisa i neprosljeđivanja predmeta na reviziju, jer apelant ničim nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između radnji sudova koje su rezultirale gubitkom spisa i neprosljeđivanjem predmeta na reviziju sa nastankom bilo kakve konkretne materijalne štete. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, za koje nije utvrđeno nikakvo kršenje.
34. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u slučaju kada se predmetni postupak, u kojem je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete, ničim nije doticao apelantovog prava na dom i porodični život. Također, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kad je apelant u postupku koji je okončan osporenim presudama koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju i kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka razmotrili apelantove navode, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić