Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2545/12 (Z. Z.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2545/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2545/12, rješavajući zahtjev Zorice Zeljković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorice Zeljković za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Zeljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 100075 11 Gž od 10. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 100075 10 P od 1. jula 2011. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio iseljenje apelantice iz stana koji se nalazi u Banjaluci, ulica Patrijarha Arsenija Čarnojevića broj 31 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 100075 10 P od 1. jula 2011. godine obavezana je apelantica da tužitelju Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, slobodan od lica i stvari, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, što je tužitelj dužan priznati i trpjeti, slijedom čega bi se navedeno utvrđenje smatralo stanarskim pravom, kao i da se naloži tužitelju da sa apelanticom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana (stav II izreke presude). Obavezana je apelantica da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 KM (stav III izreke presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Komisija za smještaj i upravljanje napuštenom imovinom broj 08-476-4292/36 od 20. novembra 1996. godine Mileni Zeljković i članovima njenog porodičnog domaćinstva (koje su činile njena majka i njena kćerka tj. apelantica) dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelantičina majka podnijela zahtjev za povrat u posjed njenog prijeratnog stana koji se nalazi u Zenici, te da joj je taj stan vraćen u posjed u toku 1999. godine, nakon čega je apelantičina majka napustila predmetni stan, dok je apelantica nastavila da i dalje koristi taj stan. U vezi sa tužiteljevim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže apelantica da preda tužitelju predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje, Osnovni sud je naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan. Naime, budući da je tužitelj nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, a da apelantica koristi taj stan bez ikakvog pravnog osnova (što je i sama apelantica u svom iskazu navela), Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev zahtjev kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana. Nadalje, u pogledu apelantičinog protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je, prije svega, naveo da je među strankama nesporno da apelantica koristi predmetni stan bez pravnog osnova od 1999. godine. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 69. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je stupio na snagu 28. jula 2001. godine, propisano da se "stupanjem na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantica mogla steći stanarsko pravo, odnosno pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, samo ukoliko je od dana nezakonitog useljenja do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova koristila predmetni stan u periodu od osam godina. Međutim, Osnovni sud je ukazao da apelantica u periodu od 1996. do 1999. godine nije bila bespravni korisnik, budući da je u tom periodu koristila predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva svoje majke kojoj je taj stan bio dodijeljen na korištenje, što znači da do stupanja na Zakona o privatizaciji državnih stanova nije protekao rok od osam godina. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantičin protivtužbeni zahtjev neosnovan, te je stoga odlučio kao u izreci presude.

4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 100075 11 Gž od 10. aprila 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz odredaba člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da se protekom roka od tri, odnosno pet godina gubi pravo na pokretanje i vođenje postupka za iseljenje bespravno useljenog lica, te da protekom tih rokova nezakonito useljeno lice stiče svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno pravo da stan trajno i nesmetano koristi. Međutim, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju od novembra 1996. godine do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova tj. 28. jula 2001. godine nije protekao rok od osam godina. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da apelantica nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno pravo na mirno i nesmetano korištenje predmetnog stana koje se izjednačava sa stanarskim pravom, te da su stoga neosnovani apelantičini žalbeni izneseni u tom pravcu. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantičini žalbeni navodi da tužitelj nije blagovremeno tražio iseljenje iz predmetnog stana, te da je to pravo izgubio protekom prekluzivnog roka. Naime, Okružni sud je ukazao da rok od osam godina u konkretnom slučaju nije ni mogao teći, budući da je predmetni stan bio opterećen stanarskim pravom, što znači da je raniji nosilac stanarskog prava mogao, najkasnije do 19. aprila 2000. godine, podnijeti zahtjev za vraćanja predmetnog stana u posjed. Pri tome, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 77. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se "odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa navedenim zakonom neće primjenjivati". S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da je donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova prestala mogućnost primjene odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da su te odredbe u suprotnosti sa odredbama člana 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova (tj. ranijeg člana 69. tog zakona).

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica smatra "da su ispunjeni uslovi za određivanje privremene mjere jer je zahtjev dopustiv, a po apelanticu može nastupiti nenadoknadiva šteta".

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantičinih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2545/12 (Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio