Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4128/09 (B. D.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4128/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj, 13. novembra 2012. godine u predmetu broj AP 4128/09, rješavajući zahtjev Brane Džinića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Brane Džinića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Brano Džinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenice, koga zastupa Suzana Tomanović, advokat iz Doboja, podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-05/24 od 9. septembra 2009. godine i br. X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine. Apelant je 21. augusta 2012. godine također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio prekid izdržavanja zatvorske kazne i puštanje na slobodu.

2. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/24 od 29. jula 2008. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još šest optuženih, apelant je proglašen krivim da je, zajedno sa saučesnicima, u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik policije Vojske Republike Srpske, na način opisan u izreci prvostepene presude izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva, u cilju da djelimično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, te saučestvovao u ubistvu pripadnike skupine ljudi Bošnjaka te na taj način učinio krivično djelo genocida iz člana 171. tačka a) u vezi sa članom 29. i 180. stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Zbog učinjenog krivičnog djela Sud BiH je apelantu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 42 godine. Vijeće je pažljivom i savjesnom ocjenom kako pojedinačno izvedenih dokaza tako i dovođenjem jednih dokaza u međusobnu vezu sa drugim izvedenim dokazima, te vodeći računa o načelu slobodne ocjene dokaza odlučilo kao u dispozitivu presude. Vijeće je svoj zaključak o krivici apelanta zasnovalo na nekoliko ključnih dokaza, između ostalih i svjedočenja i izjava svjedoka S4, kao i izjava svjedoka P. M. i M. S. u dijelu koji potvrđuje iskazi svjedoka S4. Vijeće je saslušalo 52 svjedoka Tužilaštva i 67 svjedoka odbrane. Nadalje, kako je Vijeće u toku postupka utvrdilo, apelanti je učestvovao u sprovođenju zarobljenih Bošnjake muškaraca u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, koji su zajedno sa drugim zarobljenim Bošnjacima muškarcima dovezeni autobusom u skladište, bacajući na njih ručne bombe. U prvostepenoj presudi su najprije iznesen sažetak događaja kao i sam kontekst kako priprema tako i sam napad na Srebrenicu. Sud BiH je utvrdio da je napad na bošnjačko stanovništvo u zaštićenoj zoni UN-a bio sistematske prirode i imao je organizovani karakter. Sud BiH je detaljno opisao izjave svjedoka očevidaca koji su se u periodu od 10. jula 1995. godine do 15. jula 1995. godine nalazili u i oko Srebrenice i izveo druge dokaze na okolnosti događaja u tom periodu, a naročito je detaljno izneseno svjedočenje svjedoka S4 koji je bio neposredni očevidac događaja. Saslušani su, između ostalih, i drugi svjedoci kao J. N, Z. E, L. M, D. M i prikupljeni su i forenzički dokazi u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravicama koji su potkrjepljivali opisane izjave svjedoka. Sud BiH je utvrdio da učinjeno krivično djelo može kvalifikovati kao „ubijanje pripadnika skupine ljudi“ iz člana 171. tačka a) KZ BiH odnosno da se krivično djelo može kvalifikovati kao „genocid“, pri čemu je namjera da se zatvorenici ubiju bila očigledna. Sud BiH je detaljno obrazložio ovo krivično djelo smatrajući da su Bošnjaci bili dio „zaštićene grupe“ i iznoseći plan i način pogubljenja kojem su oštećeni bili izloženi kroz zasjede, granatiranja i ubistva kao i organizovana višestruka ubistva, kao i prebacivanje i sakupljanje radi pogubljenja, što je sve izvršeno u skladu postojećim planom rukovodstva RS. U pogledu krivične odgovornosti apelanta, prvostepeno Vijeće je, nakon što je razmotrilo sve dokaze pojedinačno i u cjelini, zaključilo da je apelant svojim radnjama zajednički učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela i time na odlučujući način doprinio učinjenju krivičnog djela, te je Tužilaštvo BiH van razumne sumnje dokazalo njegovo učešće na način opisan u dispozitivu presude. I konačno, u pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je primijenio član 4a) KZ BiH koji govori o „općim načelima međunarodnog prava“. Bez obzira da li promatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta „principa međunarodnog prava“, nedvojbeno je, po ocjeni Vijeća, da je genocid predstavljao krivično djelo u inkriminiranom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Pravnu osnovu za suđenje ili kažnjavanje krivičnih djela prema općim načelima međunarodnog prava daje član 4a. Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) koji propisuje da čl. 3. i 4. KZ BiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Kako je zaključio Sud BiH, ovim članom u cjelosti je preuzeta odredba člana 7. stava 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njime je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZ BiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu, kakav jeste i postupak protiv apelanta i saučesnika, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila i međunarodnog prava. Kada se ove odredbe dovedu u vezu sa članom 7. Evropske konvencije koja ima prednost nad svim ostalim zakonima u BiH (član II/2 Ustava BiH) da se zaključiti da je načelo zakonitosti iz člana 3. KZ BiH, sadržano u prvoj rečenici člana 7. stava 1. Evropske konvencije, dok druga rečenica stava 1. člana 7. Evropske konvencije zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila primjenjiva u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Međutim, stav 2. člana 7. Evropske konvencije sadrži izuzetak od stava 1. i dozvoljava suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za djelo odnosno propust koji je u vrijeme činjenja ili nečinjenja predstavljao krivično djelo prema općim načelima priznatim kod civiliziranih naroda. Također, Prvostepeno Vijeće je navelo da je ovo pitanje razmatrao i Ustavni sud u apelaciji broj AP 1785/06 – (A. Maktouf ) u svojoj odluci od 30. marta 2007. godine. Naime, ni u jednoj državi bivše SFRJ u zakonodavstvu ni u praksi nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept KZ SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Princip obavezne primjene blažeg zakona, prema mišljenju Suda BiH, isključen je u procesuiranju onih krivičnih djela koja su u vrijeme njihovog izvršenja, bila potpuno predvidiva i općepoznata kao protivna općim pravilima međunarodnog prava. I konačno, u pogledu izrečenih kazni apelantu, Vijeće je posebno analiziralo doprinos apelanta i ostalih saučesnika i odredilo kaznu koja je neophodna i srazmjerna za svakog od njih, uzimajući u obzir relevantne otežavajuće i olakšavajuće zakonske okolnosti i usklađujući kaznu od 40 godina dugotrajnog zatvora prema tim okolnostima.

3. Apelant se na prvostepenu presudu žalio, pa je Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRŽ-05/24 od 9. septembra 2009. godine djelimično uvažena žalba branioca apelanta i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantu preinačena kazna na 32 godine dugotrajnog zatvora. Apelant je žalbom prvenstveno isticao da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen budući da je u prvostepenom vijeću učestvovalo dvoje međunarodnih sudija, iako, prema mišljenju odbrane apelanta, osobe koje nisu državljani Bosne i Hercegovine ne mogu obavljati funkciju sudije niti jednog suda u BiH, pa tako ni Suda BiH. Međutim, izneseni žalbeni prigovori, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nisu osnovani. Suprotno žalbenom prigovoru branioca apelanta, prisustvo i rad međunarodnih sudija u Sudu BiH zakonsko utemeljenje ima u odredbi iz člana 65. stav 2. Zakona o Sudu BiH kojim je propisano da vijeća Odjela I (za Ratne zločine) i Odjela II (za Organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju) Suda BiH čine domaće i međunarodne sudije, dok stav 4. istog člana propisuje da međunarodne sudije ne smiju biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje od susjednih zemalja. Nadalje, prvostepena presuda se pobija i iz razloga što je, prema mišljenju odbrane, na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, a uporište za ovakav prigovor odbrana nalazi u činjenici da je apelant oglašen krivim za krivično djelo genocid, izvršeno u namjeri da se djelimično istrijebi nacionalna, etnička i vjerska skupina Bošnjaka, te dalje zaključuje da predsjednik prvostepenog vijeća, sudija Hilmo Vučinić, pripada istoj nacionalnoj i etničkoj grupi Bošnjaka, te da je u toku rata živio i radio u enklavi Goražde koja je bila pod sličnim neizvjesnim uvjetima kao što je to bio slučaj sa enklavom Srebrenica, te da je isti iz navedenih razloga oštećen predmetnim krivičnim djelom., U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo u presudi, odbrana nije dokazala, a ni Apelaciono vijeće ne nalazi da je niti jedno osobno ili imovinsko pravo predsjednika prvostepenog vijeća bilo povrijeđeno ili ugroženo predmetnim krivičnim djelom, već svoj zaključak o tome prebacuje na razinu njegove generalne pripadnosti bošnjačkom narodu. Također, suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je zaključilo da je odluka prvostepenog suda da glavni pretres, u slučaju neopravdanog odbijanja optuženih da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvan, održi i bez njihovog prisustva, zakonita, te potkrijepljena validnom argumentacijom koju u potpunosti prihvata i Apelaciono vijeće. U pogledu prava na odbranu, Apelaciono vijeće je utvrdilo u konkretnom slučaju žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je prvostepeno vijeće bez zakonskog osnova produžilo rok za izricanje presude, te da je pismeni otpravak presude izradilo nakon proteka roka od 30 dana, nije doveo do povrede prava apelanata na odbranu. Neosnovan je, po ocjeni Apelacionog vijeća, i žalbeni navod da je tužilac podneskom od 24. juna 2008. godine dopunio optužnicu novom radnjom i pravnom kvalifikacijom, čime je odbrani uskraćeno pravo da se materijalnopravno i procesno suprotstavi, prema mišljenju odbrane, novoj optužbi. Konačno, ni prigovor na odluku suda da odbrani ne dostavi transkripte unakrsnog ispitivanja svjedoka S4 sa glavnih pretresa u odvojenim postupcima, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nije osnovan, odnosno takvim postupanjem nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, kako se to u žalbi tvrdi. Žalbama se dalje prigovara da prvostepeni sud nije u potpunosti riješio predmet optužbe, budući da je iz činjeničnog opisa izostavio pojedine dijelove, te ističe da je sud trebao odlučiti i o tom dijelu optužnice, i na taj način materijalno-pravno utvrditi presuđenu stvar. Suprotno iznesenim žalbenim navodima, Apelaciono vijeće smatra da nije došlo do bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) na koju odbrana ukazuje. Naime, prvostepeno vijeće je, kako je to detaljno obrazloženo na strani 201. prvostepene presude, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, i uz primjenu principa in dubio pro reo zaključilo da određene činjenice i radnje navedene u optužnici nisu dokazane, te je dispozitiv pobijane presude prilagodilo svojim utvrđenjima zasnovanim na izvedenim dokazima. Žalbama se dalje ističe da se prvostepena presuda temelji na dokazima na kojima se prema odredbama ZKP BiH ne može temeljiti. Kako je navelo Apelaciono Vijeće, iz spisa proizilazi da su navedeni svjedoci saslušani u toku istrage, te da su o navedenim saslušanjima sastavljeni zapisnici. Predmetni zapisnici su sastavljeni u skladu sa odredbama ZKP BiH, odnosno imaju sve elemente i sadrže sva potrebna upozorenja kako je to i propisano relevantnim odredbama ZKP BiH (Glava VIII odjeljak 5 ZKP BiH). Međutim, niti jedan od saslušanih svjedoka nije stavio nikakvu primjedbu na zapisnik, već su iste uredno potpisali i to nakon pismene konstatacije da nemaju primjedbi na zapisnik te da su saslušani u skladu sa etičkim i profesionalnim principima. U pogledu prigovora apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju, Apelaciono vijeće prvenstveno smatra da je argumentacija prvostepenog vijeća u pogledu prihvatljivosti i pouzdanosti iskaza svjedoka S4, kao svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivnje, validna, te da je prvostepena presuda dala dobro obrazloženje i valjane razloge za takvu odluku. Apelaciono vijeće smatra da su okolnosti učešća apelanta u izvršenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret u potpunosti utvrđene pred prvostepenim sudom te i ove prigovore apelanta u potpunosti odbilo. U pogledu primjene krivičnog zakona Apelaciono vijeće je zaključilo da odredba iz člana 4a) KZ BIH omogućava izuzetno odstupanje od principa iz čl. 3. i 4. KZ BiH da bi se obezbjedilo suđenje i kažnjavanje za one postupke koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu, odnosno koja predstavljaju kršenje normi i pravila koja imaju opštu podršku od svih naroda, koja su opšteg značaja, odnosno koja se smatraju ili predstavljaju univerzalne civilizacijske tekovine savremenog krivičnog prava, u situaciji kada takva postupanja nisu bila predviđena kao krivična djela u nacionalnom odnosno unutrašnjem krivičnom zakonodavstvu u vrijeme kada su učinjena. U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi propisuju krivično djelo „Genocid“, pa je jasno da postoje zakonski uvjeti za suđenje i kažnjavanje učinioca krivičnog djela Genocida po oba zakona. Međutim, kako je navelo Apelaciono vijeće, iako se u obrazloženju pozvao na pogrešnu zakonsku odredbu (na član 4a), prvostepeni je sud u konkretnom slučaju zaista primijenio zakon koji je blaži za učinioca, odnosno KZ BiH. Prilikom odlučivanja o kazni, Apelaciono vijeće je našlo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo sve odlučne činjenice i pravilno primijenilo zakon, te da nisu učinjene greške koje bi prvostepenu presudu u odluci o kazni činile nezakonitom. Stoga se Apelaciono vijeće u velikoj mjeri oslonilo na pravilna utvrđenja iznesena u prvostepenoj presudi, prije svega vezano za opšta razmatranja i zahtjeve koje zakon postavlja kao kriterije koje treba imati u vidu kod odmjeravanja kazne, a zatim i pojedinačno utvrđenim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za izricanje kazne u konkretnom predmetu. Međutim, iako je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo sve odlučne činjenice koje se moraju cijeniti kod donošenja odluke o vrsti i visini kazne, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće neadekvatno procijenilo konkretan doprinos apelanata u izvršenju djela, a posebno činjenicu da su apelanti djelo počinili u sadejstvu sa mnogobrojnim licima, te da ovako strašna posljedica nije rezultat djelovanja samo nekoliko izvršilaca, što je dovelo do neadekvatnog kažnjavanja konkretnih počinioca. Smanjenjem kazne na način utvrđen u drugostepenoj presudi, Apelaciono vijeće je zaključilo da su izrečene kazne potpuno adekvatne i srazmjerne, kako težini učinjenog djela, obzirom na okolnosti, posljedice, način izvršenja i konkretne radnje apelanta, tako i ličnosti apelanta, te da će se takvom kaznom u cjelosti postići svrha kažnjavanja predviđena zakonom.

4. Apelant smatra da je Apelaciono vijeće Suda BiH u svojoj drugostepenoj presudi nije odlučivalo o svim osnovama žalbe apelanta povrijedivši na taj način pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, čl. 2. i 4. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i član 7. stav 2 Evropske konvencije. Apelant navodi da su u radu vijeća učestvovale strane sudije kojima nije omogućeno ravnopravno učešće u postupku vjećanja i glasanja čime je došlo do povrede navedenih ustavnih prava apelanta. Također, Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi nije odlučilo o zahtjevu za izvođenje novih dokaza čime su, po apelantu, počinjene povrede krivičnog postupka. Kako navodi apelant, presude se zasnovane na isključivo ili u većoj mjeri na iskazu jednog svjedoka kao i na dokazu na kojem se nije mogla zasnovati presuda. Apelant smatra da su sudovi pogrešno okvalifikovali radnje krivičnog djela kao genocid, a u odmjeravanju kazne nisu primjenili zakon koji je blaži za učinioca.

5. Apelant je 21. augusta 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio prekid izdržavanja zatvorske kazne i puštanje na slobodu. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je svjedok S4 koji je pušten iz zatvora, a na čijem se svjedočenju u najvećoj mjeri i zasnivaju osuđujuće presude, dao novu izjavu u kojoj je priznao da je tokom svih svjedočenja pred Sudom BiH lagao o odlučnim činjenicama vezanim za krivično djelo genocida za koje je apelant osuđen. Ovu izjavu S4 je dostavio prvostepenom Vijeću Suda BiH u predmetu broj X-

KR-06/180-3 koji se vodi protiv lica I. Ž.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navode da traže prekid izdržavanja kazne zatvora zbog, kako navode, grubog kršenja prava na pravično suđenje i obzirom na „nove činjenice“ u vezi predmeta postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nisu Ustavnom sudu dostavili nikakve dokaze koji bi potvrdili njihove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.

8. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, čime bi se ozbiljno ugrozio principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4128/09 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio