Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2179/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Troškovi postupka
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2179/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2179/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 06 000684 6/09 od 9. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004 0 Gž 07 001989 od 5.
novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Rev 06 000684 6/09 od 9. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004 0 Gž 07 001989 od 5. novembra 2008. godine.
2. Saliha Telalović i 55 drugih tužitelja (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 5. januara 2005. godine kao službenici i namještenici Kantonalnog suda pokrenuli tužbom parnični postupak pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta radi isplate novčanih potraživanja na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa, u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.
3. Presudom Općinskog suda broj P-72/05 od 1. novembra 2005. godine obavezan je apelant da isplati tužiteljima na ime razlike naknade za topli obrok i korištenje godišnjeg odmora – regresa za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2005. godine bliže naznačene iznose u izreci presude za svakog pojedinačno navedenog tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu razlike plaća i kamata odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je presuda utemeljena na odredbama Zakona o radu, Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98), te odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 23/00). Također, Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama temeljio na odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž – 1760/05 od 4. aprila 2006. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da isplati tužiteljima naknade na ime dijela neisplaćenih plaća, toplog obroka i regres u iznosima koji su precizno navedeni u izreci presude za svakog pojedinačno navedenog tužitelja sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinačnih godišnjih iznosa uz naknadu troškova postupka.
5. Međutim, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000684 od 19. jula 2007. godine usvojio reviziju tužitelja u cijelosti, a apelantovu reviziju djelimično i drugostepenu Presudu broj Gž – 1760/05 od 4. aprila 2006. godine ukinuo u dijelu u kojem tužiteljima nisu dosuđeni iznosi veći od iznosa navedenih tom presudom, kao i u odnosu na odluku o kamati na sve dosuđene iznose i odluku o troškovima postupka, te je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vezano za odluku o kamatama, navedeno je da su navedena prava iz radnog odnosa povremena potraživanja, te da, stoga, kamata teče od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
6. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbama parničnih stranaka, i to samo u onom dijelu u kojem je revizija tužitelja uvažena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000684 od 19. jula 2007. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0- Gž-07-001 989 od 5. novembra 2008. godine kojom je žalbe parničnih stranaka uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i u dijelu za kamate i troškove parničnog postupka preinačio tako što je obavezao apelanta da isplati tužiteljima na ime razlike plaća do iznosa osnovne plaće, pored iznosa dosuđenih u Presudi Kantonalnog suda broj GŽ-760/05 od 4. aprila 2006. godine, i iznose bliže naznačene u izreci te presude za svakog tužitelja posebno sa zakonskom zateznom kamatom na sve dosuđene iznose počev od 5. januara 2005. godine i troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da na dosuđene iznose i razliku plaća tužiteljima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu „počev od dana podnošenja tužbe sudu“, a shodno odredbama člana 372. stav 1. i člana 279. stav 3. ZOO. Naime, Kantonalni sud je ukazao na dotadašnju sudsku praksu prema kojoj plaće i naknade za topli obrok i regres spadaju u povremena potraživanja u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO, te je, shodno toj praksi, zaključio da zakonska zatezna kamata na ime navedenih potraživanja može početi teći tek od dana kad je sudu podnesen zahtjev za isplatu tih naknada. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbama člana 397. stav 2. u vezi sa odredbama člana 386. stav 1. i člana 387. ZOO, navodeći da su tužitelji u predmetnom sporu uspjeli u cijelosti zbog čega im pripada pravo na naknadu cjelokupnih troškova spora, pri čemu je sud specificirao procesne radnje i iznose troškova spora koji su nastali u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom a koje je dosudio tužiteljima. Navedeno je da su troškovi odmjereni u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04).
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0- Gž-07-001 989 od 5. novembra 2008. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000684- 6/09 od 9. aprila 2009. godine kojom je apelantova revizija djelimično usvojena, te drugostepena presuda preinačena tako što je odbijen višak tužbenog zahtjeva tužitelja za plaću preko iznosa dosuđenih drugostepenom Presudom broj Gž – 1760/05 od 4. aprila 2006. godine. U ostalom dijelu (u odnosu na odluku o kamatama i troškovima postupka) revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te tražio da se u odnosu na dosuđene iznose razlika plaća ta presuda preinači tako što će biti odbijen zahtjev tužitelja preko onih iznosa dosuđenih Presudom Kantonalnog suda broj Gž-760/05 od 4. aprila 2006. godine, kao i u pogledu odluke o kamati tako da za sve vidove kamata teče od datuma preciziranih u reviziji. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je odredbom člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora propisana najniža plaća u organima uprave, te je, s tim u vezi, zaključio da tužiteljima pripada razlika između tog propisanog iznosa i iznosa koje su primili, a koji su ispod garantovanog minimuma najniže plaće i koji su im dosuđeni Presudom Kantonalnog suda broj GŽ- 1760/05 od 4. aprila 2006. godine. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je revizija u odnosu na odluku o kamatama neosnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant u reviziji ukazao da „određeni novčani iznosi nisu dospjeli do podnošenja tužbe i da bi kamata na te iznose trebala biti određena od preinačenog tužbenog zahtjeva, tj. od 1. jula 2005. godine“. Međutim, Vrhovni sud je, imajući u vidu sporni vremenski period, broj tužitelja i potraživanja, a „iz razloga ekonomičnosti“, zaključio da neće mijenjati odluke o kamati za pojedine iznose dospjele nakon podnošenja tužbe. Dalje, odlučujući u granicama razloga navedenih u apelantovoj reviziji (član 241. Zakona o parničnom postupku), a u kojima apelant nije posebno pobijao odluku drugostepenog suda o troškovima postupka, iako je revizija podnesena na odluku u cijelosti, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo osnova za donošenje drugačije odluke o troškovima parničnog postupka.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda, zbog odluke o početku toka zakonske zatezne kamate i odluke o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant je, prije svega, hronološki izložio tok postupaka pred redovnim sudovima, te je istakao da je Vrhovni sud odluku o početku toka zakonske zatezne kamate utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da su kamate nezakonito dosuđene za dio utuženog perioda, tj. od 5. januara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 30. juna 2005. godine, budući da je, prema apelantovom mišljenju, „početak toka kamata trebalo računati od preinačenog tužbenog zahtjeva, tj. od 1. jula 2005. godine, a s obzirom na to da određeni novčani iznosi nisu dospjeli do podnošenja tužbe. Također, apelant je naveo da je Vrhovni sud odluku o troškovima utemeljio na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud bio dužan da preinači drugostepenu odluku i u pogledu odluke o troškovima postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku o kamatama, jer je, prema njegovom mišljenju, kamata trebalo da bude obračunata i dosuđena od preinačenog tužbenog zahtjeva (1. juli 2005. godine), a ne od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u ponovnom postupku, žalbe parničnih stranaka uvažio, te prvostepenu presudu u odnosu na odluku o zateznoj zakonskoj kamati preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiteljima na dosuđene iznose (razlike plaća, topli obrok i regres) isplati zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe (5. januara 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o kamatama temeljio na odredbama člana 372. stav 1. i člana 279. stav 3. ZOO. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio osnovanim apelantove revizione navode da bi kamata na dosuđene iznose trebalo da bude određena od preinačenog tužbenog zahtjeva, tj. od 1. jula 2005. godine, ali je zaključio da, s obzirom na sporni vremenski period, broj tužitelja i potraživanja, zbog razloga ekonomičnosti, neće mijenjati odluku o kamati. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 658/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), između ostalog, zaključio da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, shodno odredbama člana 279. stav 3. ZOO, povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je u toj odluci istakao da se plaće i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena potraživanja u smislu odredaba člana 372. stav 1. ZOO, te da, stoga, nema mjesta za primjenu odredaba člana 279. stav 3. ZOO u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na ta potraživanja. Također, Ustavni sud je naglasio da predmetna novčana potraživanja dospijevaju tačno određenog datuma, nakon čega poslodavac pada u docnju, te da plaća zakonsku zateznu kamatu od tog dana, shodno odredbama člana 277. ZOO.
13. Dovodeći u vezu usvojeni stav Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Odluka broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba) sa odlučenjem redovnih sudova u konkretnom slučaju u pogledu odluke o kamatama, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ovo stoga što bi pravilnom primjenom materijalnog prava, u smislu relevantnih odredaba ZOO i izraženog stava Ustavnog suda, tužiteljima trebalo da bude dosuđena kamata od dana padanja u docnju, shodno odredbama člana 277. ZOO, nezavisno od okolnosti kad su tužitelji preinačili zahtjev. S obzirom na navedeno, iako je Vrhovni sud, dakle, potvrdio presudu Okružnog suda u pogledu odluke o kamati (u smislu da je obavezao apelanta da tužiteljima isplati kamate od dana podnošenja tužbe), time nije povrijedio apelantovo ustavno pravo, već je povrijedio upravo prava tužitelja kojim bi pravilnom primjenom materijalnog prava, iako je neznatan dio dosuđenih iznosa dospio nakon podnošenja tužbe, u cjelini gledajući pripadala kamata u iznosima većim od onih dosuđenih osporenim odlukama (budući da je pretežan dio potraživanja tužitelja dospio na isplatu znatno prije podnošenja tužbe). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio odluku o troškovima parničnog postupka, te uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP dao razloge zašto u tom dijelu nije preinačio odluku Kantonalnog suda a data obrazloženja u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić