Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2287/09 („BARAK-OBRBAN HOLDING“ LTD, SAD)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2287/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2287/09, rješavajući apelaciju BARAK-OBRBAN HOLDING A LTD, SAD, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija BARAK-OBRBAN HOLDINGA LTD , SAD, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 156 od 30. aprila 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Pž- 221/04 od 25. maja 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-579/02 od 12. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. BARAK-OBRBAN HOLDING LTD , SAD, (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 156 od 30. aprila 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž- 221/04 od 25. maja 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-579/02 od 12. jula 2004. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Ps-579/02 od 12. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-221/04 od 25. maja 2006. godine, apelantova tužba je odbačena i istim je rješenjem apelantu naloženo da Republici Srpskoj, Vladi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), plati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.400,00 KM.
3. U obrazloženju Rješenja Osnovnog suda je navedeno da je apelant predmetnom tužbom tražio da se utvrdi da je pravno valjan Memorandum o razumijevanju (u daljnjem tekstu: Memorandum) zaključen između apelanta, s jedne strane, i ABB Energy Ventures B.V, Amstelven, Holandija i tužene, s druge strane, zaključen 28. jula 1998. godine, u vezi sa davanjem koncesije na osnovu BOT projekta za izgradnju HE Buk Bijela, približne snage 450 MW i HE Srbinje, približne snage 55,5 MW, da se tužena obaveže da sa apelantom zaključi ugovor o koncesiji, s tim da je ovlašćena „da se oslobodi ove obaveze tako što će dati obrazloženje primjedbe na predloženi Ugovor o koncesiji“, da se ostavi rok da se otklone uočeni nedostaci, da se utvrdi da je ništava Odluka Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) broj 02/1-020-377/02 od 15. aprila 2002. godine o uslovima i načinu davanja koncesije za finansiranje, projektovanje, izgradnju, korišćenje i održavanje HE Buk Bijela instalirane snage 450 MW, HE Srbinje 55,5 MW, koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 19/902, i zahtjevom da se ova presuda objavi u „Službenom glasniku RS“.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude nakon sprovedenog dokaznog postupka zaključio da sud u ovom predmetu apelantovu tužbu treba odbaciti u skladu sa članom 67 stav 1 tačka 7 Zakona o sudovima i sudskoj službi zbog apsolutne nenadležnosti suda, kojim je propisana nadležnost Osnovnog suda u kom se osniva Privredno odjeljenje. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je Memorandum potpisan između apelanta, s jedne strane, i tužene kao i treće strane ABB Energy Ventures B.V. Holandija, koja je kasnije odustala od potpisanog Memoranduma. Takođe, nesporno je da je Narodna skupština RS Zaključkom broj 02-1614/98 od 23. decembra 1998. godine dala saglasnost na navedeni Memorandum. Cilj Memoranduma je bio da tužena i potpisnici kao potencijalni koncesionari osnuju i budu vlasnici kompanije Buk Bijela Srbinje, radi projektovanja, izgradnje, finansiranja, eksploatacije i održavanja vanrednih kapaciteta i to dobijanjem koncesije bez sprovođenja postupka licitacije na osnovu člana 26 stav 4 tada važećeg Zakona o stranim ulaganjima i koncesijama („Službeni glasnik RS“ broj 21/96). Osnovni sud je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno zaključenje Memoranduma niti njegova pravna valjanost, da nije sporno da je Vlada RS u više navrata produžavala apelantu rok važenja Memoranduma, i da je 18. aprila 2002. godine obavijestila apelanta o raspisivanju javnog međunarodnog tendera radi realizacije projekta uz mogućnost da apelant ravnopravno učestvuje sa ostalim ponuđačima, na koji način je tužena obavijestila apelanta da raskida Memorandum. Dalje, prvostepeni sud je stava da navedeni Memorandum, čija se pravna valjanost traži predmetnom tužbom, nema elemente ugovora kojim bi se stvorila obaveza za ugovorene strane da potpišu ugovor o koncesiji, pa slijedom toga, po ocjeni suda, apelant nema pravni interes da se utvrdi pravna valjanost samog Memoranduma. Sem toga, utvrđeno je da ovaj sud nije nadležan da donosi odluke koje obavezuju Vladu RS za zaključivanje ugovora o koncesiji, jer je ta obaveza propisana zakonom i u nadležnosti je zakonodavne vlasti. Osnovni sud je, takođe, ukazao da u vrijeme potpisivanja Memoranduma tada važeći Zakon o inostranim ulaganjima i koncesijama nije davao mogućnost ekskluzivnog davanja koncesije, pa slijedom navedenog ovaj sud, u skladu sa Zakonom o sudovima i sudskoj službi, nalazi da nije nadležan za odlučivanje o ništavosti odluke Vlade RS, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u skladu sa Zakonom o sudovima i sudskoj službi nije nadležan za odlučivanje o ništavosti odluke Vlade RS i da ga kao takvog u cijelosti prihvata kao osnovan. Prema ocjeni Okružnog suda, prije svega treba poći od toga šta je memorandum, pa slijedom toga koji je apelantov pravni interes za utvrđivanje pravne valjanosti Memoranduma. Stoga je ukazao da memorandum u međunarodnim odnosima podrazumijeva spis u kom su obrađena određena pitanja koja su predmet razgovora, dok u trgovini memorandum ima značaj pisma koje podsjeća na nešto što je u trgovini dogovoreno i sljedeće značenje je da je Memorandum u suštini određeni referat ili objašnjenje o nečemu. Prema tome, imajući u vidu samu suštinu riječi memorandum, njegov značaj, jasno proizilazi zaključak da memorandum nema značaj ugovora ili dokumenta koji obavezuje strane koje su ga potpisale. Shodno navedenom, postavlja se pitanje koji je apelantov pravni interes da tužbom utvrđuje pravnu valjanost Memoranduma koji je po svom sadržaju samo obrađivao pitanja koja su bila predmet razgovora parničnih stranaka u ovom sporu povodom izgradnje hidroelektrana. Takva tužba se, po ocjeni ovog suda, može podnijeti kada tužilac, u konkretnom slučaju apelant, ima pravni interes za tužbu, dok je njena svrha (tužbe za utvrđenje) da se izdejstvuje presuda kojom će se zaštititi prava ili pravni interes apelanta na osnovu koje presude će tužilac, u konkretnom slučaju apelant, za ubuduće obezbijediti svoja prava ili pravni interes. Dakle, s obzirom na značaj Memoranduma i njegovu pravnu snagu, tj. da nema obavezujući karakter, nema značaj ugovora ili dokumenta, da ima značaj pisma u kojima su razrađena pitanja o kojima se razgovara, Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravni interes za utvrđivanje pravne valjanosti Memoranduma. Okružni sud smatra da je cilj ove apelantove tužbe bila samo proklamacija prava koje rezultira iz pravne situacije koja među parničnim strankama nije sporna, te da je ova tužba imala cilj samo dobijanje jedne vrste pravne konsultacije, pa je slijedom toga nedozvoljena. Okružni sud, takođe, smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je ovu tužbu u svakom slučaju trebalo odbaciti, s obzirom na to da ne postoji pravni interes za zaključivanje ugovora. Ocjenjujući apelantove žalbene navode da Memorandum po svom sadržaju predstavlja ugovor o koncesiji, te da je slijedom toga tužena dužna da sa apelantom zaključi ugovor o koncesiji, Okružni sud ih je odbio kao neosnovane. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je u vrijeme potpisivanja Memoranduma bio na snazi Zakon o stranim ulaganjima i koncesijama, kojim je u članu 20 bilo propisano pod kojim uslovima se može dati koncesija, da je članom 26 bilo propisano da se za davanje koncesije raspisuje javna licitacija, dok je članom 30 propisano da ugovor o koncesiji zaključuje Ministarstvo odnosno javno preduzeće koje vrši upravljanje tim dobrima koja su predmet koncesije po ovlašćenju Vlade, uslovi koji moraju biti ispunjeni kao i da se prethodno mora dobiti saglasnost Ministarstva finansija i Republičkog javnog pravobranilaštva, iz čega proizilazi da ugovor o koncesiji ne zaključuje Vlada. U konkretnom slučaju, ovaj sud smatra da Memorandum koji su zaključile parnične stranke ne zadovoljava nijedan od navedenih elemenata iz navedenog zakona da bi mogao upućivati na eventualni ugovor o koncesiji pa su stoga neosnovani i apelantovi navodi da Memorandum sadrži sve elemente ugovora. Dalje, izmjenama navedenog Zakona o stranim ulaganjima iz 1999. godine („Službeni glasnik RS“ broj 5/99) u članu 26 dodat je novi stav 4 kojim je propisano da u izuzetnim slučajevima Vlada RS može uz prethodnu saglasnost Narodne skupštine RS dati koncesiju na ekskluzivnoj osnovi bez sprovođenja postupka licitacije. Međutim, budući da ovaj zakon nema retroaktivno dejstvo, ne može se smatrati da ovaj Memorandum predstavlja ekskluzivno pravo Vlade i pored toga što nema elemente ugovora o koncesiji, niti ispunjava sve ostale zakonom propisane uslove da bi mogao upućivati na ugovor o koncesiji. Što se tiče preostalog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim traži da se tuženoj naloži da sa apelantom zaključi ugovor o koncesiji i da se poništi Odluka Vlade RS o raspisivanju javnog tendera, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio da nije nadležan za poništavanje odluke Vlade. Odluke tužene, Vlade RS, su upravni akti, stoga su neosnovani navodi apelanta da se tužena u ovom sporu pojavljuje kao nosilac prava svojine i da je sud nadležan da nalaže tuženoj donošenje odluke i da poništava odluke tužene. Naime, Zakonom o sudovima i sudskoj službi propisana je nadležnost Osnovnog suda da sudi u građanskim predmetima u prvom stepenu i svim građanskim sporovima ako zakonom nije drugačije određeno, dok u sudovima koji imaju osnovano privredno odjeljenje taj sud je nadležan da sudi u sporovima koji su taksativno nabrojani u članu 16a. navedenog zakona. Dakle, ovim zakonom nije propisana nadležnost Osnovnog suda da postupa po zahtjevima za utvrđivanje ništavosti odluka tužene kao najvišeg organa uprave, pa samim tim nije nadležan niti da nalaže tuženoj izvršenje određenih obaveza iz njenog djelokruga rada. Prema tome, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje apelant ukazuje žalbom i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zaključeno da apelantova žalba nije osnovana i odlučeno kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 226 a u vezi sa članom 235 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 156 od 30. aprila 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Pž-221/04 od 25. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka zasnovana na zakonu, pa je ocijenio neosnovanim navode da Memorandum ima karakter ugovora o koncesiji. Naime, ovaj sud je potvrdio stav drugostepenog suda da Memorandum u konkretnom slučaju podrazumijeva spis u kom su obrađena neka pitanja koja su bila predmet razgovora parničnih stranaka, a sem toga, ovaj sud je ponovio da je apelantova obaveza prema Memorandumu bila da u roku od 21 mjesec od potpisivanja Memoranduma potpiše sa tuženom ugovor o koncesiji, koji rok je tužena apelantu produžavala u više navrata, nakon čega nije došlo do potpisivanja ugovora i Memorandum je raskinut Odlukom Vlade RS, o čemu je apelant obaviješten u smislu da može učestvovati po raspisanom tenderu. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode da je drugostepeni sud zanemario volju ugovornih strana i da je trebalo u konkretnom slučaju iz anglosaksonskog prava tumačiti pojam memoranduma, koji u stvari predstavlja „navod za jednu vrstu ugovora postignutog sporazumom“, iz razloga što, po ocjeni ovog suda, memorandum ne predstavlja ugovor o koncesiji nego zabilježeni razgovor-dogovor o elementima razgovora, odnosno dogovora sa određenim pravima i obavezama koja su trebala biti definisana tek ugovorom o koncesiji. Takođe, smatra da su bez osnova apelantovi navodi da je nakon davanja saglasnosti Narodne skupštine RS na potpisani Memorandum apelant postao koncesionar, jer tom saglasnošću nisu mogli biti sanirani nedostaci u načinu i postupku zaključivanja ugovora o koncesiji propisani relevantnim zakonom. Dakle, Memorandumom nije nadomješten ugovor o koncesiji koji nije ni zaključen. Takođe, sud nije mogao prihvatiti apelantove revizione navode da je pozivanje drugostepenog suda na Zakon o stranim ulaganjima „lišen svakog osnova iz Memoranduma“, jer se sporni materijalnopravni odnos parničnih strana ima razriješiti primjenom tog zakona kojim je propisana mogućnost dobijanja dozvola stranim pravnim licima za korišćenje prirodnih bogatstava na način i u zakonom propisanom postupku. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na osnovu člana 254 st. 1 i 4 ZPP u vezi sa članom 248 istog zakona odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode iz tužbenog zahtjeva, žalbe izjavljene protiv prvostepene presude i izjavljene revizije Vrhovom sudu. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o stranim ulaganjima, bez ikakvog objašnjenja, pa postavlja pitanje „kakav je smisao pravnog lijeka u parničnom postupku“. Ističe da je pravni odnos parničnih stranaka proizašao iz Memoranduma sporan, jer su njegova prava sadržana u Memorandumu na nesumnjiv način ugrožena, jer navodi „da je Memorandum jedna vrsta ugovora, te da su potpisivanjem istog parnične stranke preuzele određena prava i obaveze, s tim što je on potpisivanjem Memoranduma postao i koncesionar jer dodjela koncesije stupa na snagu po prihvatanju Memoranduma“. Sem toga, smatra da je dokazao da je u zakonom propisanim roku stekao položaj koncesionara. Imajući u vidu navedeno, ističe da je osporenim presudama redovnih sudova lišen prava na imovinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe Zakona o stranim ulaganjima i koncesijama, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sva tri nivoa dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić