Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/09 (I. K., B. K., A. T., N. T.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2586/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. studenog 2012. godine, u predmetu broj AP 2586/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Kurtovića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kurtovića, Behije Kurtović, Ahmeta Tabukčića, Najle Tabukčić i „Slona“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000550 od 14. svibnja 2009.
godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Kurtović, Behija Kurtović, Ahmet Tabukčić, Najla Tabukčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla, koje zastupa Enver A. Hogić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 12. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000550 od 14. svibnja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 320/04 od 2. studenog 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i apelanta „Slon“ d.o.o. Tuzla (ovaj apelant je 2001. godine kupio stan u stambenom objektu u Tuzli, gdje se nalaze i ostali stanovi apelanata) i obvezani tuženi M. S. i S. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da predaju u posjed apelantima i apelantu „Slon“ d.o.o. Tuzla dio zajedničkih prostorija (prostorije veš-kuhinje; u daljnjem tekstu: sporne prostorije), slobodan od osoba i stvari, koji se nalazi u stambenom objektu i naknade im troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se izvrši „pretvaranje“ spornih prostorija u stan koje nesmetano koriste od 22. travnja 1986. godine i da su stekli stanarsko pravo na spornim prostorijama, a apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla su dužni priznati i trpjeti da tuženi ostvare prava koja proizlaze iz statusa nositelja stanarskog prava. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je tuženi M. S. uselio u sporne prostorije 1986. godine, da mu se, nakon vjenčanja, pridružila tužena S. S. 1989. godine, te da su tijekom stanovanja u spornim prostorijama stekli dvoje djece. Dalje, nesporno je da su apelanti bili nositelji stanarskog prava od 1984. godine i od ranije, te da su nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakona o prodaji stanova) zaključili ugovore o kupovini stanova i postali vlasnici. Općinski sud je naveo da, sukladno odredbama članka 3. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, stanom se smatra skup prostorija namijenjen za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje u pravilu čine jednu građevinsku cjelinu, a stavkom 2. istog članka propisano je da su pomoćne prostorije one prostorije koje se dodjeljuju uz stan. Iz iskaza tuženog M. S. slijedi da se on uselio u sporne prostorije i svi stanari su znali da je on uselio, te da mu do prije dvije godine nitko nije osporavao korištenje spornih prostorija. Iz iskaza tužene S. S. slijedi da se ona usmeno obraćala stambenom organu radi „pretvaranja“ spornih prostorija u stan, ali da je obaviještena da je zakasnila sa zahtjevom. Kako tuženi u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima nisu predlagali izvođenje dokaza na okolnosti ispunjavanja uvjeta u smislu tehničkih uvjeta koje treba ispunjavati stan, to je odbio dio protutužbenog zahtjeva tuženih. U odnosu na odbijanje dijela protutužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje stanarskog prava, Općinski sud je istakao da tuženi, u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, nisu mogli steći stanarsko pravo, jer se stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan, a zakonito useljenje je ono useljenje koje je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana ili dugog punovažnog akta. S tim u svezi, nije utemeljen niti ovaj dio protutužbenog zahtjeva.
3. Vezano za tužbeni zahtjev apelanata i apelanta „Slon“ d.o.o. Tuzla, Općinski sud je istakao da su, prema čl. 1. i 3. Zakona o prodaji stanova, apelanti stekli vlasništvo i na spornim prostorijama. Apelantima kao vlasnicima pripadaju prava iz članka 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kao i prava iz članka 22. istog zakona kao etažnim vlasnicima i suvlasnicima zajedničkih dijelova zgrade, zbog čega je utemeljen tužbeni zahtjev apelanata i apelanta „Slon“ d.o.o. Tuzla.
4. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06- 000152 od 27. prosinca 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilna prvostupanjska presuda, jer su apelanti kao vlasnici stanova stekli suvlasništvo i na spornim prostorijama, tako da kao etažni vlasnici, u smislu članka 22. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, imaju pravo tražiti iseljenje tuženih iz spornih prostorija.
5. Odlučujući o reviziji tuženih, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08- 000550 od 14. svibnja 2009. godine kojom je reviziju uvažio, nižestupanjske presude preinačio tako što je odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata i apelanta „Slon“ d.o.o. Tuzla, a usvojio protutužbeni zahtjev tuženih. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, sukladno članku 30. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, ako neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije, svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba može podnijeti zahtjev stambenom organu za iseljenje. Stavkom 2. istog članka regulirano je da će na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, a stavkom 7, također, istog članka propisano je da se protekom roka iz stavka 2. ne isključuje pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana ili zajedničkih prostorija u daljnjem roku od pet godina. Dakle, u smislu navedenih odredaba, davatelj stana na korištenje i apelanti kao zainteresirane osobe bili su ograničeni rokom od osam godina. Tuženi sporne prostorije koriste od 22. travnja 1986. godine, pa kako nitko u roku od osam godina nije tražio njihovo iseljenje, to su tuženi po sili zakona prestali biti nezakoniti korisnici spornih prostorija. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav nižestupanjskih sudova da na spornim prostorijama nije moguće steći stanarsko pravo, jer se, u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima, kao stan smatraju sve prostorije koje služe potrebama stanovanja, pa tako i zajedničke prostorije, a koriste li se zajedničke prostorije kao stan u smislu odredaba članka 3. istog zakona sud ocjenjuje prema stvarnim stambenim prilikama mjesta, a ne prema tome je li nadležni organ donio rješenje o „pretvaranju“ zajedničkih prostorija u stan. Sporne prostorije imaju poseban ulaz, sastoje se od jedne sobe i kupatila sa toaletom ukupne površine od 22 m² i imaju vodovodni, kanalizacijski, elektro i telefonski priključak, tako da, u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima, nesumnjivo predstavljaju stan. S tim u svezi, protekom roka od osam godina tuženi su po sili zakona stekli stanarsko pravo i utvrđujuća sudska presuda ima samo deklaratorni karakter. Budući da su tuženi stanarsko pravo na spornim prostorijama stekli još 1994. godine, koje su već tada izgubile karakter zajedničkih prostorija, to ih apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla nisu mogli otkupiti u smislu Zakona o prodaji stanova.
6. Apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla smatraju da su im pobijanom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.f) i članka 8. Europske konvencije. Apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, u smislu odredaba članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, vlasnik ima pravo da od posjednika tražiti povrat individualno određene stvari, a u smislu članka 22. istog zakona etažni vlasnici imaju nedjeljivo zajedničko pravo na zajedničkim dijelovima zgrade. Međutim, Vrhovni sud je sporni odnos posmatrao kao spor u stambenim odnosima, a ne kao spor o vlasničkim odnosima. Apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla su uknjiženi kao vlasnici stanova i zajedničkih dijelova zgrade, što je nesporno utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka. Na ovaj način je izvršena povreda prava na imovinu, odnosno prava vlasništva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
10. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
11. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sukladno odredbama članka 30. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, davatelj stana na korištenje i apelanti kao zainteresirane osobe bili su ograničeni rokom od osam godina. Tuženi sporne prostorije koriste od 22. travnja 1986. godine pa kako nitko u roku od osam godina nije tražio njihovo iseljenje, to su tuženi po sili zakona prestali biti nezakoniti korisnici spornih prostorija, a utvrđujuća sudska presuda ima samo deklaratorni karakter. Budući da su tuženi stanarsko pravo na spornim prostorijama stekli još 1994. godine, koje su već tada izgubile karakter zajedničkih prostorija, to ih apelanti nisu mogli otkupiti u smislu Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata i apelanta „Slon“ d.o.o. Tuzla o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelanti i apelant „Slon“ d.o.o. Tuzla imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić