Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/09 (N. Š.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Porez
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2720/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2720/09, rješavajući apelaciju Nusreta Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kžk- 08-000020 od 11. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusret Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kžk-08-000020 od 11. juna 2009. godine.
2. Općinski sud u Živinicama je Presudom broj Kp-332/05 od 17. decembra 2007.
godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM.
3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Kž-08-000147 od 25. septembra 2008.
godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva Tuzla, ukinuo prvostepenu presudu i odredio pretres pred vijećem ovog suda. U obrazloženju rješenja je ukazano da prvostepeni sud nije potpuno riješio predmet optužbe, s obzirom na to da je na pretresu održanom 13. decembra 2007. godine tužilac izmijenio činjenični opis djela za koje je apelant optužen.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Kžk-08-000020 od 11. juna 2009. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH, te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM. Istom presudom, u skladu sa članom 114. st. 1. i 2. i članom 115. KZFBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist u iznosu od 11.884,22 KM.
5. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano na nalaz i mišljenje, te iskaz vještaka M. R., koji je utvrdio da je privredno društvo, čiji je apelant vlasnik i direktor, u periodu od 1. januara do 25. septembra 2002. godine poslovalo sa označenom humanitarnom organizacijom (u daljnjem tekstu: HO), te da je u tom periodu privredno društvo izdalo fakture za HO u ukupnom iznosu od 118.842,18 KM, da su uz fakture priložene narudžbe, otpremnice i profakture, s tim da na navedenu robu nije obračunavan porez na promet, a da je obračunat iznosio bi 11.884,21 KM. Nalaz i mišljenje vještaka potvrđen je i iskazima saslušanih svjedoka, inspektora Kantonalne porezne uprave, M. K., G. L. i DŽ. H, saslušanih na okolnosti poslovanja HO. Dalje, ukazano je da su svjedoci M. M., O. M. i S. M., uposlenici HO, potvrdili da su novac za robu donosili i radnici privrednog društva i sami uposlenici HO, nakon čega je vršen polog pazara, a novac se evidentirao kao donacija i uplaćivao na račun HO, a zatim je vršen transfer istog novca prema privrednom društvu. Iskazi ovih svjedoka potvrđeni su i iskazom svjedokinje K. M. koja je izjavila da su sve fakture koje su donosili građani glasile na HO, te da je vođeno dvojno knjigovodstvo. Prihvaćeni su i iskazi svjedoka Z. B., H. B., Z. K., R. N., M. H. i M. M. saslušanih na okolnosti kupovine robe preko humanitarne organizacije. Na temelju iskaza ovih svjedoka utvrđeno je da je dio robe prodavan korištenjem građana koji robu nisu kupovali niti su dobili humanitarnu pomoć, pa da je na taj način vršeno fiktivno vođenje kupaca u finansijskoj dokumentaciji HO i privrednog društva. U prilog navedenom ukazano je i na iskaz svjedoka O. J., kao i da je sud imao u vidu da je nesporno utvrđeno da HO nije imala magacin, te da nije imala stvarnih donacija fizičkih i pravnih lica u novcu, osim izuzetno. Iskazi navedenih svjedoka potvrđeni su i iskazima svjedoka A. Š. i S. K. uposlenika privrednog društva, saslušanih na okolnosti poslovanja privrednog društva. Njihovi iskazi nisu prihvaćeni u dijelu u kojem su tvrdili da nisu često nosili novac u HO zajedno sa predračunom i da su zatim polagali novac na blagajni u vidu donacije, nakon čega je novac, poslije izdate narudžbe HO prebacivan na račun privrednog društva. Naime, navedeno su potvrdili u svojim iskazima svjedoci M. M. i S. M. a koja je upravo potvrdila da je svjedok S. K., između ostalog, donosio novac koji se na uplatnici evidentirao kao donacija građana, a nakon čega je vršen daljnji transfer, kao i svjedok O. M. Pri tom, ukazano je da je pri ocjeni iskaza svjedoka A. Š. sud imao u vidu da su apelant i ona u tazbinskom odnosu, te da je iskaz subjektivan i sračunat da pomogne apelantu radi izbjegavanja odgovornosti.
6. Ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, te dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima i nalazom i mišljenjem vještaka, utvrđeno je da je apelant kao vlasnik i direktor privrednog društva organizirao poslovanje u privrednom društvu na način da je robu prodavao fizičkim licima kao krajnjim potrošačima po veleprodajnim cijenama, da su o tome sačinjavani fiktivni računi u ukupnoj vrijednosti od 118.842,18 KM i otpremnice kao da je roba prodata i isporučena HO, iako nije bilo stvarnog prometa sa HO, a računi su evidentirani u poslovnim knjigama privrednog društva. Utvrđeno je da su uposlenici HO po nalogu odgovornih lica O. M. i S. M. od građana preuzimali novac i polagali ga na račun HO sa naznakom da se vrši polog donacije od fizičkih lica, a potom po osnovu naloga za prijenos novac uplaćivali na račun privrednog društva, pretvarajući tako gotov novac u žiralni, te da su sačinjavali fiktivne narudžbenice kao da robu kupuje HO i da je po tom osnovu oslobođena plaćanja poreza na promet, a potom i fiktivnu dokumentaciju da je roba naznačena na računima donirana građanima. Imajući u vidu čl. 5, 6. i 7. i posebno član 8. Zakona o porezu na promet, sud je zaključio da u odnosima sa privrednim društvom HO nije bila stvarni kupac, već su to bili građani, a što potvrđuje činjenica da im je HO za izvršene uplate po profakturama izdavala narudžbenice na osnovu kojih su preuzimali robu iz privrednog društva. Dalje, stvarni kupac nije bila HO, jer ona kao neprofitna organizacija, u smislu člana 9. stav 1. Zakona o humanitarnoj djelatnosti i organizacijama, nije mogla proizvode ni kupovati radi prodaje, i da ih nije davala u humanitarne svrhe potvrđeno je i fiktivnom dokumentacijom putem koje se HO razduživala na razna fizička lica, a što je potvrdio i svjedok K. M., kao i da roba nije dobijena besplatno, iako je u dokumentaciji tako naznačeno. Dalje, utvrđeno je da je apelant kao odgovorna osoba u privrednom društvu svojim radnjama izbjegao plaćanje poreza na promet davanjem lažnih podataka o oporezivim proizvodima, čiji iznos obaveza prelazi 10.000,00 KM, s obzirom na to da je kao odgovorna osoba bio dužan da se stara da se plate sva davanja propisana poreznim zakonodavstvom i da je znao i bio svjestan da u konkretno ostvarenom prometu proizvoda za 2002. godinu, u ukupnom iznosu od 118.842,18 KM, stvarni kupac nije HO nego građani koji su na skladištu privrednog društva preuzimali proizvode, a zbog čega je bio svjestan da na ostvareni promet treba obračunati i platiti porez od 10%. Kako to nije učinio, to je na opisani način u korist kupaca-fizičkih lica izbjegao plaćanje poreza i na taj način oštetio budžete TK i Općine Živinice za 11.884,20 KM.
7. Neosnovanim su ocijenjeni navodi odbrane da zbog činjenice da porez nije obračunat i naplaćen nema ni krivičnog djela utaje poreza, a imajući u vidu da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da stvarnog prometa između ovog privrednog društva i HO nije bilo, te s obzirom na odredbe Zakona o porezu na promet prema kojim privredno društvu može pokloniti robu odnosno dati je bez naknade, kao i koristiti za vlastite potrebe, ali da je i tada obavezno obračunati i platiti navedeni porez. Nisu prihvaćene apelantove tvrdnje da je porezni obveznik HO, a što je utvrđeno rješenjem Kantonalne porezne uprave potvrđenim presudom Vrhovnog suda FBiH. U vezi s tim je ukazano da sud nije vezan odlukom upravnog organa ko je porezni obveznik u određenom poslovnom odnosu prilikom ocjene da li je osoba u pitanju svojim radnjama počinila krivično djelo porezne utaje. S tim u vezi je ukazano da je u navedenoj presudi Vrhovnog suda ocijenjena zakonitost rješenja Kantonalne porezne uprave, a da se Vrhovni sud pri tom nije upuštao u ocjenu pravilnosti poslovanja privrednog društva, čiji je apelant direktor i osnivač, u skladu sa Zakonom o porezu na promet.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opširni apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da je u osporenim presudama izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, da su iz provedenih dokaza izvedeni pogrešni zaključci, da je izostalo obrazloženje o dokazanosti odlučnih činjenica, a od čega zavisi i pravilna primjena materijalnog prava. Ove navode apelant je potkrijepio opširnom analizom provedenih dokaza ukazujući posebno da je odlukama nadležnih poreznih organa utvrđeno da je HO bila porezni obveznik, detaljnom analizom iskaza svjedoka A. Š., S. K., K. M., M. M., O. M. i B. L., nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te se pozvao i na iskaze ostalih saslušanih svjedoka, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da su osporene presude nepravične i nezakonite, jer sve navedeno upućuje na zaključak da su upravo odgovorne osobe HO vodile dvojno knjigovodstvo s namjerom prikrivanja nezakonitog bavljenja trgovačkom djelatnošću. Apelant tvrdi da je proglašen krivim za radnje koje nisu predstavljale krivično djelo porezne utaje po važećem nacionalnom zakonodavstvu, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, povrijeđen član 7. Evropske konvencije. U prilog ovoj tvrdnji, apelant je ukazao na čl. 5. i 28. Zakona o porezu na promet, te krivično djelo utaje iz člana 290. KZFBiH i krivično djelo pronevjere iz člana 384. KZFBiH, kao i da u konkretnom slučaju porez na promet nije bio ni obračunat kao ni naplaćen, pa da zbog toga ne postoji ni krivično djelo utaje poreza. S tim u vezi, ukazuje i da se, u skladu s poreznim zakonodavstvom, nepravilnosti u obračunu i naplati poreza na promet utvrđuju u upravnom postupku, pred nadležnim poreznim organom, koji donosi nalog za plaćanje poreza, ali kad utvrdi da porezni obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio poreznu obavezu, te zaključuje da je u konkretnom slučaju jedino mogao biti nadležan porezni organ u upravnom postupku a ne sud u krivičnom postupku. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je u postupku utvrđeno da porez nije bio obračunat a što je još važnije ni naplaćen, pa da, shodno tome, nije mogao ni pribaviti imovinsku korist u visini poreza na promet. Zbog toga, prema njegovom mišljenju, imovina privrednog društva i HO nije mogla biti uvećana za neobračunati i nenaplaćeni porez, odnosno nije ostvarena imovinska korist koja bi mogla biti predmet oduzimanja. Najzad, apelant smatra da su mu povrijeđene garancije iz člana 13. Evropske konvencije tvrdeći da nacionalno zakonodavstvo ne pruža mogućnost da se pred redovnim sudovima koristi djelotvorni pravni lijek kako bi se zaštitila Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom garantirana prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a koji se u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, a zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Također, Ustavni sud podsjeća da su u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na temelju kojih su utvrđene relevantne činjenice koje su bile osnova za zaključak da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela porezne utaje, a za koje je i proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude izričito navedeno na koje okolnosti su pojedini od svjedoka saslušani, sadržaj njihovih iskaza, razlozi zbog kojih dijelovi iskaza pojedinih svjedoka nisu prihvaćeni, kao i način na koji su iskazi dovođeni u uzajamnu vezi, te u vezu sa materijalnim dokazima i nalazom i mišljenjem vještaka. Ovakav zaključak ne dovodi u pitanje ni apelantov navod da je u nalazu i mišljenju vještaka konstatirano da je dokumentacija privrednog društva bila uredna u smislu relevantnih zakonskih odredbi, iz razloga što materijalni dokaz – uredna dokumentacija nije bila jedini dokaz već je ocijenjena u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka, kao i iz razloga što je u nalazu i mišljenju vještaka konstatirano da se radilo o robi koja podliježe oporezivanju, utvrđena je njena vrijednost kao i vrijednost poreza koji je po osnovu ostvarenog prometa trebao da bude plaćen. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je HO bila porezni obveznik i da je to utvrđeno i pravosnažnom presudom Vrhovnog suda FBiH, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ukazano da je navedenom presudom u upravnom postupku ispitivana zakonitost rješenja kojim je utvrđeno da je HO porezni obveznik, te da se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu pravilnosti poslovanja privrednog društva u skladu sa poreznim zakonodavstvom, a zbog čega ova činjenica nije mogla biti od značaja pri utvrđivanju da li se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela za koje proglašen krivim. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je u toku postupka i pred prvostepenim kao i drugostepenim sudom bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o dokazima koji su provedeni po prijedlogu tužilaštva, da ih osporava, te da predlaže i provodi dokaze u svoju odbranu. Najzad, na temelju brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza, zaključak redovnog suda da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela porezne utaje propisanog zakonom koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo počinjeno ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant tvrdi da je povrijeđen član 7. Evropske konvencije jer je proglašen krivim za radnje koje ne predstavlja krivično djelo. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da član 7. Evropske konvencije propisuje da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Ovaj zahtjev je zadovoljen kad je pojedinac u stanju da ocijeni iz sadržaja relevantne odredbe, ako je potrebno, i uz pomoć sudskog tumačenja, koje radnje i propuštanja ga čine krivično odgovornim (vidi Evropski sud, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1627, stav 29).
15. Ustavni sud ukazuje da je u ovoj odluci već zaključeno da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela porezne utaje propisanog KZFBiH koji je važio u vrijeme kada su radnje preduzete. Navedeni zakon, objavljen u službenom glasilu, bio je dostupan apelantu i na dovoljno jasna način određuje biće navedenog krivičnog djela. Osim toga, apelant je bio osnivač i direktor privrednog društva, pa se od njega mogla očekivati i povećana pažnja u pogledu osiguranja uvjeta za zakonito poslovanje u skladu sa važećim poreznim zakonodavstvom, odnosno ove činjenice mu nisu mogle ostati nepoznate. U vezi sa apelantovim navodom da porez nije ni obračunat ni naplaćen pa da zbog toga nema ni krivičnog djela porezne utaje, Ustavni sud primjećuje da iz bića krivičnog djela proizlazi da je počinjeno, pored ostalog, i kada osoba u pitanju ne daje zahtijevane podatke ili daje lažne podatke, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelant prodavao robu koja je podlijegala oporezivanju, te da je ostvareni promet prijavljivao kao oslobođen od plaćanja poreza i ako za to nisu postojali zakonom propisani uvjeti, a na temelju fiktivne dokumentacije. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je obavezan na vraćanje protivpravno stečene imovinske koristi. Prema njegovom mišljenju, porez nije ni obračunat a ni naplaćen tako da nema ni protivpravno stečene imovinske koristi. Kako je identičan navod u ovoj odluci već razmotren u odnosu na čl. 6. i 7. Evropske konvencije i zaključeno da je neosnovan, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnovani na identičnom navodu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Najzad, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek jer nacionalno zakonodavstvo ne pruža mogućnost da se pred redovnim sudovima koristi djelotvorni pravni lijek.
18. Apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić