Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2750/09 (D. G.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Ponižavajuće postupanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2750/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2750/09, rješavajući apelaciju Dževada Grelje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Grelje podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0- Kžž-09-000 013 od 23. juna 2009. godine i br. 118-0-Kžk-09-000 001 od 26. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Greljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Slavko Ašćerić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-09-000 013 od 23. juna 2009. godine i br. 118-0-Kžk- 09-000 001 od 26. februara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne, odnosno izvršenje presude Vrhovnog suda od 23. juna 2009. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2750/09 od 8. septembra 2009. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Okružno tužilaštvo u Trebinju je optužnicom od 13. septembra 2006. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske
– posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS).
4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-K- 000 007 od 20. oktobra 2008. godine, apelant je oslobođen od optužbe da je u vrijeme i na način navedeno u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS.
5. Odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva Trebinje, Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 224 od 22. januara 2009. godine ukinuta je presuda Okružnog suda i određeno održavanje glavnog pretresa.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-09-000 001 od 26. februara 2009. godine, nakon održanog glavnog pretresa, apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS. Istom presudom apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. februara do 21. marta 2003. godine. Također, istom presudom apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka, a Ć. M., majka oštećene A. M. (u daljnjem tekstu: oštećena), sa imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prihvaćeni kao dokazi svi izvedeni dokazi pred prvostepenim sudom nakon čega je izvršena njihova ocjena, te zaključeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Vrhovni sud je istakao da je na suprotan način od prvostepenog suda ocijenio dokaze i to: iskaz majke oštećene, iskaz svjedoka N. P. i E. DŽ. i iskaz svjedoka M. V., inspektora Policijske stanice Gacko, koji je tu dužnost obavljao u vrijeme kada je djelo počinjeno, nalaz vještaka specijalističke sudske medicine koji je izvršio sudskomedicinski pregled i obdukciju oštećene i iskaz ovog vještaka. Iz iskaza svjedoka N. P. i E. DŽ. (u presudi Okružnog suda navedeno je da su ovi svjedoci ispitani putem videolinka) slijedi da su oni 11. maja 1992. godine krenuli vozilom koje je vozio N. P. prema Gacku, da su obojica vidjeli apelanta koji je bacio neki predmet, da su povezli apelanta i da su ga vozili oko 2 km i da je nakon toga apelant izašao. Osim toga, iz njihovih iskaza slijedi da su oni kada su stigli na odredište čuli da je oštećena nestala i da se apelant dovodi u vezu sa njenim nestankom zbog čega su se vratili na mjesto gdje je apelant bacio predmet, odnosno da su pronašli plastičnu kesu sa knjigom i sveskom oštećene i da su tu kesu prekrili kamenom. Sutradan su sa svjedokom M. V., policijskim inspektorom, došli na to mjesto i on je uzeo knjigu i svesku i odnio u policijsku stanicu. Ove iskaze potvrdio je svjedok M. V. Dalje, iz iskaza majke oštećene slijedi da joj je oštećena dan prije događaja kazala da je apelant bacio kamen na njihovu kuću i da joj je zaprijetio da ako nekome kaže da će je ubiti i na kuću baciti bombu. Apelant je negirao navedeno i istakao da je oštećenu zadnji put vidio dva mjeseca prije događaja, da su između njegove porodice i porodice oštećene odnosi bili dobri, a u vezi sa iskazima N. P. i E. DŽ. apelant je izjavio da ove svjedoke taj dan uopće nije vidio. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je u prvostepenom postupku saslušana LJ. S., sutkinja Osnovnog suda u Trebinju, koja je opisala kako je sačinila uviđaj i objasnila da joj krim tehničar nije dostavio fotodokumentaciju i skicu lica mjesta, pa nikada nije sačinila zapisnik o uviđaju. Ova svjedokinja je izjavila da je uviđaj izvršila 12. maja 1992. godine, da je bila prisutna kada je izvršen pregled i obdukcija mrtvog tijela oštećene, te da je po njenom nalogu izvršen i pregled apelanta i da je primijetila povrede kod apelanta kada ga je prvi put vidjela, a to je 12. maja 1992. godine, kada je pronađeno mrtvo tijelo oštećene. Iz iskaza svjedoka DŽ. M. slijedi da je ovaj svjedok od svjedoka N. P. i E. DŽ. saznao da su oni taj dan kada je nestala oštećena sreli apelanta. Iz iskaza vještaka specijaliste sudske medicine slijedi da je ovaj vještak ostao dosljedan u mišljenju koje je dao u zapisniku o pregledu i obdukciji, tj. da je smrt oštećene nastupila kao posljedica stezanja ruku oko vrata oštećene. Vezano za povrede koje je imao apelant, ovaj svjedok je istakao da su povrede nastale oko dvadeset sati prije izvršenog pregleda, osim povrede u vidu krvnog podliva lijeve podlaktice koja se može dovesti u vezu sa pružanjem otpora oštećene. Vrhovni sud je istakao da je prihvatio iskaz M. V. u dijelu iskaza koji je saglasan sa iskazima svjedoka N. P. i E. DŽ. u pogledu pronalaska plastične kese sa knjigom i sveskom, dok nije prihvatio dio iskaza da je apelant priznao izvršenje djela, zato što ovaj dio iskaza nije bio uvjerljiv. Što se tiče iskaza ostalih svjedoka optužbe ili odbrane, iz njihovih iskaza ne proizlazi da imaju konkretnih saznanja o počinitelju krivičnog djela.
7. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u situaciji kada nema očevidaca događaja, kada nije sačinjen zapisnik o uviđaju, niti skica lica mjesta, kada nedostaje fotodokumentacija, kada nisu osigurani drugi materijalni dokazi koje je bilo realno osigurati, Vrhovni sud je istakao da mu je jedino preostalo da ocijeni iskaze svjedoka N. P., E. DŽ., M. V., Ć. M. i djelomično iskaz svjedoka DŽ. M. u onom dijelu koji se odnosi na saznanje do kojeg je došao od svjedoka N. P. i E. DŽ. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je analizirao apelantov iskaz posebno u dijelu njegovog poricanja da je taj dan sreo svjedoke N. P. i E. DŽ. Naime, nedostaje racionalno objašnjenje kako su se knjiga i sveska oštećene našli kod apelanta taj dan kada je oštećena nestala. Iz nalaza vještaka sudske medicine slijedi da je smrt oštećene nastupila oko tri dana prije izvršene obdukcije, obdukcija je izvršena 14. maja 1992. godine, a oštećena je lišena života 11. maja 1992. godine. Apelant tvrdi: „Ako se nisam susreo sa svjedocima, onda oni nisu mogli vidjeti da sam odbacio plastičnu kesu sa knjigom i sveskom oštećene“. Međutim, kako su knjiga i sveska nesumnjivo pronađene na mjestu na kojem su odbačene, što su potvrdili svjedoci N. P. i E. DŽ. i svjedok M. V. koji je sa ovim svjedocima te stvari pronašao na mjestu gdje su odbačene, jedini je mogući zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Navedeni zaključak zasnovan je na iskazima svjedoka N. P., E. DŽ. i M. V., djelimično na iskazima svjedoka LJ. M. i DŽ. M. i dijelu iskaza majke oštećene da je apelant dva dana prije događaja bacio kamen na kuću i da je zaprijetio oštećenoj da će je ubiti, koji dokazi predstavljaju po svom sadržaju indicije, dakle, posredne dokaze koji u svojoj međusobnoj povezanosti čine jedan čvrst i zatvoren krug u mjeri da se na osnovu njih može izvesti jedini zaključak da je apelant počinitelj ovog krivičnog djela, a pogotovo ako se ima u vidu utvrđenje da su knjiga i sveska oštećene pronađene na mjestu gdje ih je optuženi odbacio na dan kada je oštećena lišena života.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je nakon održane javne sjednice vijeća donio Presudu broj 118-0-Kžž-09-000 013 od 23. juna 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu drugostepenog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se žalbom neosnovano ukazuje na „sporost“ vođenja prvostepenog postupka, jer bi ovo bili propusti koji su počinjeni izvan postupka donošenja pobijane presude, budući da je prvostepena presuda ukinuta tako da nema mogućnosti da se o tome više raspravlja. U odnosu na prigovore da drugostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, Vrhovni sud je istakao da ovi prigovori nemaju realno uporište, jer je drugostepeni sud pažljivo analizirao dokaze, kako one koji idu u prilog optužbi, tako i one koji idu u prilog odbrani, bilo da se radi o iskazima svjedoka, bilo o materijalnim dokazima, te dao razloge zašto je pojedine dokaze prihvatio. Vezano za prigovor da je drugostepeni sud prihvatio apelantovo priznanje utemeljeno na izjavi svjedoka M. V., Vrhovni sud je istako da je neosnovan budući da se niti jedan dio presude ne zasniva na apelantovom priznanju. Dalje, žalba dovodi u sumnju uvjerljivost, a time i prihvatljivost iskaza saslušanih svjedoka i pokušava da ih kompromitira prikazivanjem razlika u bitnim detaljima, povezuje ih sa vremenom odlaska oštećene u školu, saznanjem o njenom nestanku, okolnostima pod kojim su nađene njene knjige, a potpuno zanemaruje njihovu podudarnost u ključnim detaljima. Drugostepeni sud je pravilno i kritički ocijenio iskaze svjedoka N. P., E. DŽ., Ć. M., M. DŽ. i M.V. koji su u bitnim detaljima saglasni. Oni su potvrđeni i materijalnim dokazima, ali i iskazom svjedoka LJ. S. i iskazom vještaka sudske medicine. Ove iskaze drugostepeni sud je ocijenio pojedinačno i doveo u međusobnu vezu tako da nije ostala sumnja u njihovu istinitost i dao sadržajne razloge. Oštećena nije niti stigla do škole, vrijeme kada su svjedoci vidjeli apelanta odgovara vremenu njenog odlaska u školu, a saznanje da nije bila u školi uslijedilo je kada se nije vratila iz škole. Za to vrijeme veže se i saznanje svjedoka N. P. i E. DŽ. o nestanku oštećene, nakon čega oni to povezuju s time što su vidjeli apelanta koji je odbacio plastičnu kesu i kasnijim pronalaskom knjiga. S tim u vezi, neosnovano žalba ističe da kako su ti svjedoci mogli povezati apelanta sa nestankom oštećene kada se još nije znalo da je oštećena nestala. Ovako se ne može podržati teza da apelant vremenski i prostorno nije vezan za izvršenje krivičnog djela. Iskaz majke oštećene u dijelu u kojem ona iznosi da joj je oštećena kazala da je apelant bacio kamen na kuću drugostepeni sud nije prihvati kao motiv, ali mu je pravilno dao značaj kod ocjene apelantovog iskaza da oštećenu nije vidio dva mjeseca. Svjedoci N. P. i E. DŽ. sigurnim iskazima opisuju svoje kretanje, susret sa apelantom u vrijeme koje ulazi u okvir smrti oštećene. Uočavanje odbacivanja plastične kese, mjesto gdje su je pronašli i način kako su postupali poslije toga potvrđuje iskaz svjedoka M. V., kao i iskaz DŽ. M. koji je izjavio da mu je svjedok E. DŽ. ispričao da je sreo apelanta na dan nestanka oštećene. Vrhovni sud je naveo da ono što pobijana presuda prihvata kao indicije, koje po svojoj prirodi, sadržaju i kvalitetu omogućavaju izvođenje pouzdanog zaključka da je apelant izvršitelj krivičnog djela, nije dovedeno u sumnju. Prostorno i vremenski apelant je vezan za mjesto gdje je oštećena lišena života. S druge strane, preko utvrđenog načina raspolaganja njenim školskim priborom, koji je taj dan nosila u školu, apelant je doveden u vezu sa izvršenjem krivičnog djela.
9. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je presuda zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način, odnosno da je zasnovana na iskazu svjedoka-inspektora M. V. koji ga je ispitivao i tukao tako da je njegovo priznanje iznuđeno. Suđenje je trajalo skoro tri godine, a nije bilo pet svjedoka koje je trebalo saslušati. U jednom trenutku sud je prekinuo suđenje na neodređeno vrijeme protivno ZKP, a odbrana je zatražila da se sudi bez odlaganja. Osim toga, glavni pretres trajao je tri minute i Vrhovni sud je donio presudu u kojoj koristi dio iskaza M. V. koji mu odgovara i u presudi „perfidno“ izbacuje motiv ubistva jer smatra „da nije utvrđeno“. Osim toga, apelant navodi da se odluka donosi na temelju činjenica, a ne indicija, da su svjedoci N. P. i E. DŽ. počinili predmetno krivično djelo i pobjegli u Ameriku, te da je tražio njihove izjave, ali da mu nisu dostavljene. Apelant je naveo da je podnio i zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka o kojem nije odlučeno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na to da je presuda zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način, odnosno da je zasnovana na iskazu svjedoka-inspektora M. V. koji ga je ispitivao i tukao tako da je njegovo priznanje iznuđeno. Svjedoci N. P. i E. DŽ. su počinili predmetno krivično djelo i pobjegli u Ameriku, a on je tražio njihove izjave, ali mu nisu dostavljene. Apelant ukazuje i da je postupak suđenja trajao gotovo tri godine, te da se odluke donose na temelju činjenica, a ne indicija.
12. U odnosu na navode iz apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
13. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije samo po sebi protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06 i AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je apelant odgovoran za predmetno krivično djelo. Iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da se niti jedan dio presude ne zasniva na apelantovom priznanju. Osim toga, ispitujući drugostepenu presudu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je drugostepeni sud pravilno i kritički ocijenio iskaze svjedoka N. P. E. DŽ., Ć. M., M. DŽ. i M. V. koji su u bitnim detaljima saglasni, koji su potvrđeni i materijalnim dokazima, ali i iskazom svjedoka LJ. S. i iskazom vještaka sudske medicine. Ove iskaze drugostepeni sud je ocijenio pojedinačno i doveo u međusobnu vezu tako da nije ostala sumnja u njihovu istinitost i dao sadržajne razloge. Oštećena nije niti stigla do škole, vrijeme kada su svjedoci vidjeli apelanta odgovara vremenu njenog odlaska u školu, a saznanje da nije bila u školi uslijedilo je kada se nije vratila iz škole. Za to vrijeme veže se i saznanje svjedoka N. P. i E. DŽ. o nestanku oštećene, nakon čega oni to povezuju sa time što su vidjeli apelanta koji je odbacio plastičnu kesu i kasnijim pronalaskom knjiga. Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđen navedeni princip da za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Osim toga, obrazloženja presuda Vrhovnog suda sadrže i obrazloženje zašto pojedinim dokazima nije poklonjena vjera, odnosno zašto određenim dijelovima iskaza nije poklonjena vjera kada nisu bili dovoljno uvjerljivi. Ustavni sud nalazi da apelant prvi put u apelaciji iznosi da mu nisu dostavljene izjave svjedoka N. P. i E. DŽ., odnosno da iz presuda Vrhovnog suda ne slijedi da je apelant ukazivao na navedeno tokom postupka, a da mu je to onemogućeno, a iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazi o suprotnom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U odnosu na apelantove navode da je suđenje trajalo skoro tri godine, Ustavni sud nalazi da je postupak pred sudovima, odnosno da je postupak od podizanja optužnice trajao dvije godine i deset mjeseci u okviru kojeg su donesene četiri sudske odluke, a taj period se, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu standarda iz člana 6. Evropske konvencije, sam po sebi ne može smatrati neopravdano dugim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud nalazi da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
17. Apelant ističe da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Ovo pravo je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
18. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
19. Apelant je istakao da je presuda zasnovana na iskazu svjedoka M. V. koji ga je tukao. Međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze bilo kakvi dokazi koji bi potvrdili ove navode, niti proizlazi da je apelant zatražio ljekarski pregled ili odgodu saslušanja. Ustavni sud ističe da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da se apelant na takav tretman žalio i da je tražio zaštitu, ali da mu je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić