Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/09 (K. G.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2787/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2787/09, rješavajući apelaciju Kreše Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kreše Galića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08- 000477 od 12. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 577 od 5. februara 2008.

godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-247/00 od 3.

septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Krešo Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000477 od 12. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 577 od 5. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-247/00 od 3. septembra 2007. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-247/00 od 3. septembra 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate na ime štete na kući i stvarima označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknade troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je na temelju uvida u Zapisnik o uviđaju broj Kri-23/98 i spisa broj Ktn-22/98 utvrđeno da je nepoznata osoba ili više njih 12. na 13. april 1998. godine bacila eksplozivnu napravu ispred ulaznih vrata apelantove kuće, uslijed čega je kuća u cijelosti uništena. Dalje, utvrđeno je da je Policijska stanica Ljubuški podnijela krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 177. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SRBiH (u daljnjem tekstu: KZSRBiH). Apelant je u tužbi tvrdio da je šteta na njegovoj kući nastala uslijed akta nasilja i terora, pa da su tuženi, u skladu sa članom 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorni štetu nadoknaditi. Općinski sud je ukazao da je, u skladu sa članom 180. ZOO-a, za štetu nastalu uslijed oštećenja ili uništenja imovine fizičke osobe odgovorna društvenopolitička zajednica čiji su organi dužni, po važećim propisima, spriječiti štetu nastalu uslijed akta nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija. Ukazano je da je u skladu sa odredbom III člana 1. tačka g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prvotužena isključivo odgovorna za poslove suzbijanja i sprečavanja terorizma, a shodno čemu su štetu nastalu uslijed terorizma dužni spriječiti organi prvotužene. Ukazano je da je članom 125. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, terorizam namjerno ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog poretka i sigurnosti aktom nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti građana. Shodno navedenom, zaključeno je da samo postavljanje eksploziva nije teroristički akt ako nije učinjen iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha i lične nesigurnosti, a dokazi provedeni u postupku ne upućuju na zaključak da su cilj odnosno motiv počinioca krivičnog djela (prema krivičnoj prijavi djelo se tretira kao krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 177. stav 1. KZSRBiH) bile političke pobude, niti provedeni dokazi upućuju na političku pozadinu krivičnog djela. Općinski sud je ukazao da je apelant dokazao da je podmetnuta eksplozivna naprava ali ne i da je podmetnuta iz političkih pobuda i da predstavlja teroristički akt. Dalje, ukazano je da apelant nije dokazao ni da su mu prije štetnog događaja upućivane prijetnje ili da se moglo naslutiti da će se dogoditi štetni događaj. Također, apelant nije dokazao da je o tome prethodno obavijestio drugotuženog, pa da su njegovi uposlenici propustili preduzeti određene radnje iz svoje nadležnosti, u kojem slučaju bi postojala odgovornost iz člana 172. ZOO-a. S tim u vezi, ukazano je da je tek nakon nastale štete 12/13. april 1998. godine apelant, kako je naveo u dopisu od 8. januara 1999. godine upućenom drugotuženom, dobio anonimno pismo 10. jula 1998. godine. Iz sadržaja anonimnog pisma nije bilo moguće utvrditi kome je upućeno, a na temelju citiranog sadržaja pisma zaključeno je da se radi o građanskopravnom deliktu, odnosno da se radi o ličnom odnosu počinioca štetnog djela prema apelantu ili njegovom sinu, koji je u vrijeme štetnog događaja stanovao u apelantovoj kući. Najzad, ukazano je da štetni događaj u kojem je apelant pretrpio štetu predstavlja nesumnjivo akt nasilja ali takav akt nasilja nepoznate osobe, koji nastaje iz ličnih motiva, nije bilo moguće pretpostaviti, pa ni preduzeti mjere radi otklanjanja nastajanja, odnosno da se ne radi o aktu nasilja koji bi bili dužni spriječiti organi društveno-političke zajednice, odnosno odgovarajuća tijela države.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-07-000 577 od 5. februara 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da obično svaki akt terora uključuje neki oblik nasilja, ali svaki akt nasilja nije teroristički akt, pa bi bila nerazumna i nerealna interpretacija odredbi člana 180. ZOO-a da država samostalno ili solidarno odgovara za svako uništenje ili oštećenje imovine fizičke osobe. Shodno navedenom, akt nasilja iz člana 180. ZOO-a treba smatrati sastavnim elementima terora, pa se na štetu prouzrokovanu aktom nasilja koji ne bi uključivali osnovna obilježja terorističkog akta ne bi mogle primjenjivati odredbe člana 180. ZOO-a. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. U vezi s tim je ukazano da u konkretnom slučaju nije dokazano da je eksploziv postavljen pred ulazna vrata apelantove kuće iz političkih pobuda, tj. nije dokazano da se radi o aktu terorizma. Također, postavljanje eksploziva nepoznatih osoba i iz nepoznatih motiva organi drugotuženog nisu mogli pretpostaviti, pa samim tim ni preduzeti bilo kakve mjere radi otklanjanja, niti ih je na to apelant upozorio, a na temelju čega je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio i u odnosu na drugotuženog.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000477 od 12. maja 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da šteta koju je apelant pretrpio proističe iz standardnog građanskopravnog delikta, a ne kao posljedica terorističkog akta. S obzirom na to da se svaki akt nasilja, u koji svakako spada i podmetanje eksplozivne naprave, ne može smatrati aktom nasilja i terora u smislu člana 180. ZOO-a iz kojeg proizlazi posebna odgovornost za prvotuženu, prvotužena ne odgovara za štetu zbog podmetanja eksplozivne naprave nepoznate osobe na privatnom posjedu, ukoliko takav akt nasilja nije usmjeren na rušenje Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa. Istaknuto je da, po ocjeni ovog suda, podmetanje eksplozivne naprave pred vrata apelantove kuće, kada je i nastala šteta, ne predstavlja krivično djelo terorizma iz člana 125. KZSFRJ, koji se, kao preuzeti zakon, primjenjivao u vrijeme štetnog događaja, a niti je dokazano da se radi o krivičnom djelu koje spada u sferu međunarodnog i međukantonalnog kriminala čije suzbijanje također spada u nadležnost prvotužene. Najzad, ukazano je da su nižestepeni sudovi, zbog nedostatka pasivne legitimacije, pravilno odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, s obzirom na to da šteta nije nastala kao posljedica javnih demonstracija i manifestacija a u kojem slučaju bi drugotuženi (u okviru svojih nadležnosti) bio odgovaran za štetu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o aktu terorizma, te da tuženi nisu odgovorni. Prema apelantovom mišljenju, država odgovara po načelu uzročnosti, jer se u konkretnom slučaju radilo o šteti koja je nastala u vezi sa opasnom djelatnošću, a zbog čega smatra da su organi tuženih bili dužni spriječiti nastalu štetu i preduzeti sve potrebne mjere da se otkrije počinilac. Kako to nisu učinili, odgovorni su za nastalu štetu. Također, apelant smatra da su organi tuženih odgovorni i po načelu objektivne odgovornosti, tim prije što su aktu nasilja prethodila prijeteća pisma a što je ukazivalo na ozbiljnost prijetnje usmjerene protiv njihove sigurnosti i slobode, kao i njihove imovine. Najzad, apelant smatra da su tuženi, a ne on, bili dužni dokazati da su nadležni organi preduzeli sve mjere da ne dođe do nasilja, odnosno uništenja njegove imovine, a ne teret dokazivanja prebaciti na njega.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmet odlučivanja u postupku pred redovnim sudovima bio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti, a ni apelant u tom smislu ne nudi dokaze, da se na bilo koji način odlučivalo i pravu garantiranom članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/09 (K. G.) | Sudska praksa | Aktio