Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2819/09 (R. A.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2819/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2819/09, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 762 od 30. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 074 od 25. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 4. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 762 od 30. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 074 od 25. aprila 2007. godine.

2. Osnovni sud u Bijeljini je Presudom broj P-919/05 od 14. novembra 2006. godine usvojio u cjelini apelantov tužbeni zahtjev, te utvrdio da su Odluka „Elvako“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 415/04 od 5. oktobra 2006. godine i Odluka Upravnog odbora tuženog broj 125/04 od 18. oktobra 2004. godine nezakonite, pa je tuženog obavezao da apelanta vrati na radno mjesto prije prestanka radnog odnosa, da mu nadoknadi neisplaćene plate i regres za označeni period, te jubilarnu naknadu, a sve ukupno u označenom iznosu, te da na taj iznos plati zakonske kamate i apelantu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je, ocjenjujući činjenicu da je apelant zaista otišao na godišnji odmor bez rješenja i bez odobrenja ovlaštenog rukovodioca, a sve u kontekstu činjenice da je apelant duže vrijeme bio na bolovanju, da za njega nije napravljen plan godišnjeg odmora, da je obavijestio preduzeće o korištenju godišnjeg odmora, da je imao pravo na godišnji odmor u 2004. godini, te činjenicu da je K. R., radnik Pravne službe tuženog, zamjenjivao šefa Službe, Osnovni sud je zaključio da je apelant, imajući u vidu ranija iskustva da se rješenje o godišnjem odmoru može napisati i naknadno, smatrao da je postupio ispravno kada se samo javio radniku Kadrovske službe za kog je smatrao da mijenja šefa. Shodno navedenom, zaključeno je da se u apelantovom ponašanju nisu stekla obilježja teže povrede radne dužnosti iz člana 91. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) a prema kom poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku i zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini.

3. Okružni sud je Presudom broj 012-0-Gž-07-000 074 od 25. aprila 2007. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelantu osporenim odlukama tuženog izrečena mjera prestanka radnog odnosa, jer je neopravdano izostao s posla tri dana u 2004. godini, a shodno članu 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a. S tim u vezi je ukazano da, shodno članu 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ZOR-a. Dalje, ukazano je da su uslovi za prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla u smislu navedenih odredaba: da se radi o neopravdanom izostanku s posla, da je neopravdani izostanak s posla trajao tri dana u jednoj kalendarskoj godini i da poslodavac donese odluku o prestanku radnog odnosa, tj. o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je ukazao da, kada direktor tuženog, niti drugo ovlašteno lice, nije apelantu odobrio korištenje godišnjeg odmora u avgustu, odnosno septembru 2004. godine, pa ni usmeno, i kada se takvo odobrenje ne može nadomjestiti „obavještavanjem“ radnika Kadrovske službe tuženog K. R. o namjeri da se koristi godišnji odmor u 2004. godini, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, te pri nespornoj činjenici da je apelant u 2004. godini, zbog korišćenja godišnjeg odmora koji nije odobrio poslodavac u smislu člana 55. ZOR-a i člana 27. Pravilnika o radu tuženog, izostao s posla više od tri dana i da mu je tuženi zbog toga izrekao mjeru prestanka radnog odnosa, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a kada je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o neopravdanom izostanku s posla i da nije bilo osnova da se tužiocu izrekne mjera prestanka radnog odnosa, odnosno otkaže ugovor o radu.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 762 od 30. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je bilo nesporno da je apelant bio na višegodišnjem bolovanju i da je svake godine prekidao bolovanje radi korištenja godišnjeg odmora. Dalje, ukazano je da je apelant bio na bolovanju od 21. januara do 31. jula, te od 7. septembra do 27. oktobra 2004. godine. Sporno je bilo da li je apelant bio opravdano odsutan sa posla u vremenu od 1. avgusta do 7. septembra 2004. godine. Apelant je tvrdio da je u tom periodu koristio godišnji odmor iz prethodne i tekuće godine, a tuženi da nije odobreno korištenje godišnjeg odmora. Vrhovni sud je ukazao da je godišnji odmor neotuđivo pravo radnika i da se radnik ne može odreći korištenja tog prava (član 57. ZOR-a), da poslodavac i radnik, u pravilu, sporazumno određuju korištenje godišnjeg odmora (član

55. ZOR-a), te da poslodavac može, ali ne mora uzeti u obzir opravdane želje radnika prilikom donošenja odluke o korištenju godišnjeg odmora (član 56. ZOR-a). Slijedeći navedeno, zaključeno je da je pravilan stav drugostepenog suda da odlazak radnika na odmor bez odluke, odnosno odobrenja direktora ili drugog ovlaštenog lica, predstavlja neopravdan izostanak s posla čak i ako postoji načelna saglasnost neposrednog rukovodioca da može ići na odmor. Prema stanovištu Vrhovnog suda, odlazak radnika na godišnji odmor prije donošenja rješenja o tome ne bi bio moguć ako se sa tim ne složi direktor, odnosno drugi ovlašteni rukovodilac koji odlučuje o korištenju godišnjeg odmora. U konkretnom slučaju apelant je samovoljno, bez saglasnosti direktora i ovlaštenog rukovodioca Službe, otišao na godišnji odmor. U postupku je utvrđeno da je apelant o tome obavijestio referenta za kadrovske poslove, ali on nije imao ovlaštenje tuženog da odobri korištenje godišnjeg odmora, niti mu je on to odobrio. Pri tome, ukazano je i da apelant nije mogao koristiti neiskorišteni dio godišnjeg odmora iz prethodne godine u avgustu 2004. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da su se stekli zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa apelantu. Također, zaključeno je da je tuženi u ovom postupku, a u skladu sa članom 115. stav 3. ZOR-a dokazao postojanje razloga za prestanak radnog odnosa. S tim u vezi je ukazano i da je sindikat bio uključen u postupak utvrđivanja povrede radne dužnosti apelanta, a prije donošenja odluke direktora tuženog apelantu je omogućeno da iznese svoju odbranu, što znači da je tužilac postupao u skladu sa članom 115. stav 1. ZOR-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo „na mirno uživanje prava na rad bez elemenata diskriminacije zagarantovano članom 1. Protokola broj 14 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čl. II i IV Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 4, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i relevantnim odredbama Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika diskriminacije“. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, svijesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit i da je rezultat diskriminatorskog tretmana tuženog kome je konstantno bio izložen zbog dobrih međuljudskih odnosa sa radnicima Bošnjacima i ostalim a što je bilo suprotno principima tuženog, koji se rukovodio idejom jednonacionalnog kolektiva. U prilog diskriminatorskom odnosu tuženog apelant ukazuje i da je bio degradiran na trećerazredne poslove i da je neprekidno bio predmet iživljavanja i samovolje pretpostavljenih. Apelant navodi da ove činjenice „nisu tretirane kroz materijalno pravo od Okružnog i Vrhovnog suda, odnosno da nije primijenjen ZOR u dijelu koji se tiče sistematskog psihičkog zlostavljanja i ponižavajućeg tretmana“. Dalje, apelant ukazuje da ZOR predviđa da radnik ne može biti otpušten s posla ukoliko se nalazi na bolovanju, odnosno da je otpušten s posla zbog samovolje i konstantnog mobinga tuženog kome je bio izložen. Prema njegovom mišljenju, nije rijedak slučaj da radnik ide na godišnji odmor ,a da se rješenje o godišnjem odmoru dobije tek po povratku sa njega, odnosno da radniku bude otvoreno bolovanje o čemu se poslodavac samo usmeno obavještava, a da se naknadno dostave doznake za bolovanje. U situaciji kada su ovlaštene osobe odsutne, postavlja se pitanje kako da radnik ode na godišnji odmor. Prema apelantovom mišljenju, sve ove činjenice su površnim pristupom redovnih sudova zanemarene a zbog čega je njemu ugrožena egzistencija i povrijeđena prava utvrđena čl. 3. i 4. Evropske konvencije, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o prisiljavanju na rad, uz najdrastičnije mjere poslodavca zbog nemogućnosti iskorištavanja radne snage.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant najprije ističe da je u ostvarivanju prava na rad diskiriminisan suprotno članu 1. Protokola broj 14 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano ni Ustavom Bosne i Hercegovine, kao ni Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996. godine). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uslova rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje ovih prava osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini, te da uživanje ovih prava mora biti osigurano bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo. Shodno navedenom, apelantovi navodi o povredi prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima biće ispitani u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te u vezi sa članom 5(e) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije (1965).

9. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je osporavao zakonitost i pravilnost odluka o prestanku radnog odnosa kod tuženog. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je utvrđeno da je apelant u označenom vremenskom periodu duže od tri dana bio neopravdano odsutan s posla a što, u smislu člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a, predstavlja jedan od zakonskih razloga za otkazivanje ugovora o radu. Naime, u navedenom periodu apelant je bez rješenja o korištenju godišnjeg odmora, odnosno odobrenja i saglasnosti direktora ili drugog ovlaštenog lica, koristio godišnji odmor iz prethodne i tekuće godine. Pri tome, ukazano je i da apelant godišnji odmor iz prethodne godine nije mogao koristiti u avgustu tekuće godine. Dalje, redovni sudovi su utvrdili da su odluke o prestanku radnog odnosa donijete na način i u postupku koji je propisan zakonom, te da apelantu prije njihovog donošenja nije bila uskraćena mogućnost da iznosi svoju odbranu.

10. Apelant tvrdi da su redovni sudovi propustili da u konkretnim okolnostima ocijene diskriminatorski odnos tuženog i mobing kojem je bio stalno izložen. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi, a u tom smislu apelant ne nudi niti jedan dokaz, da je u postupku pred redovnim sudovima isticao da ga je diskriminisao tuženi, a da su redovni sudovi zanemarili da se o ovakvom navodu izjasne. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant tvrdio da su odluke o prestanku radnog odnosa nezakonite, jer, suprotno tvrdnjama tuženog, nije neopravdano izostao s posla tri dana, a što je zakonski razlog za prestanak radnog odnsoa iz člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku, redovni sudovi odlučuju u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev po službenoj dužnosti paze na primjenu materijalnog prava, a što bi u konkretnom slučaju značilo i odredaba ZOR-a koje se tiču diskriminacije. Stoga, propustom da ove navode istakne u toku postupka pred redovnim sudovima apelant je onemogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom na to da apelant nije isticao ove navode u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Slijedi da su i ovi apelantovi navodi o povredi prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 5(e) Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije (1965) očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, apelant tvrdi da su mu povrijeđeni i prava i slobode iz člana II/3.b), c), g) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 9. i 10. Evropske konvencije. Međutim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim presudama dovedeno u pitanje bilo koje od navedenih prava i sloboda apelanta, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2819/09 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio