Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/09 (V. S.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2989/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2989/09, rješavajući apelaciju Vere Stavnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Stavnjak podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 001 023 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 I 001023 08 I od 7. aprila 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vera Stavnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 18. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 I 001 023 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 I 001023 08 I od 7. aprila 2009. godine.

2. Apelantica je, na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda Osnovnog suda broj P-60/97 od 8. avgusta 2005. godine i broj 091-0-P-06-000049 od 16. oktobra 2006. godine (radi naplate glavnog duga u ukupnom iznosu od 16.400,00 KM i troškova parničnog postupka u iznosu od 1.921,36 KM), podnijela 30. maja 2008. godine Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv Milisava Mirkovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) u kojem je predložila sudu da donese rješenje kojim se određuje izvršenje protiv izvršenika, i to pljenidbom i prenosom 2/3 penzije izvršenika na apelantičin račun.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 91 0 I 001023 08 I od 8. septembra 2008. godine dozvoljeno je izvršenje protiv izvršenika po apelantičinom prijedlogu.

4. Postupajući po prigovoru izvršenika, Osnovni sud je rješenjem od 11. decembra 2008. godine usvojio prigovor i nastavio izvršenje obustavom 1/3 penzije izvršenika, te u istom rješenju odlučio o troškovima postupka. Rješenjem Okružnog suda, a povodom žalbe izvršenika, ukinuto je prvostepeno rješenje po prigovoru i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. U ponovnom postupku Rješenjem Osnovnog suda broj 91 0 I 001023 08 I od 7. aprila 2009. godine usvojen je prigovor izvršenika i određeno izvršenje protiv izvršenika, i to pljenidbom i prenosom 1/3 penzije koju izvršenik prima kod PIO Pale pod matičnim brojem 1072618286, tako što se nalaže PIO Pale da navedene troškove parničnog postupka sa kamatama, troškove prijašnjeg izvršnog postupka, kao i troškove ovog izvršenja prenese na račun apelantičinog punomoćnika broj 562-006-300000 3009 sa pozivom na tekući račun broj 230010021858 kod Razvojne banke Višegrad, a nakon njihove isplate da iznose glavnog duga prenese na tekući račun broj 1533781831 kod Hypo Alpe Adria Bank u Višegradu na apelantičino ime do potpunog namirenja. Dalje, rješenjem je određeno da se zabranjuje PIO Pale da raspolaže sa 1/3 penzije izvršenika, a izvršeniku se zabranjuje da traži isplatu penzije sve do isplate po dozvoljenom rješenju. Na kraju, rješenjem je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav odgovora na prigovor izvršenika u iznosu od 600,00 KM.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršenik u prigovoru osporio da mu se odbijaju 2/3 penzije, te tražio da se izmijeni odluka i odredi izvršenje na 1/3 njegove penzije zbog toga što njegova penzija iznosi 401,00 KM i što je opterećen sa tri kredita (koje je podigao zbog smrtnih slučajeva u prodici) u ukupnom iznosu od 450,00 KM mjesečno, navodeći da mu penzija nije dovoljna ni za otplatu tih kredita i da bi obustavom 2/3 penzije bilo ugroženo egzistencijalno pitanje njegove porodice. Razmatrajući prigovor izvršenika, sud je istakao da je on osnovan zbog toga što se primjenom odredbe člana 138. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu: ZIP) izvršenje može provesti do iznosa od 2/3 potraživanja samo ako novčana potraživanja prelaze iznos od 1.000,00 KM mjesečno, tj. ukoliko mjesečna primanja izvršenika prelaze navedeni iznos. Budući da u konkretnom slučaju mjesečna primanja izvršenika ne prelaze iznos od 1.000,00 KM, Osnovni sud je zaključio da se izvršenje ne može odrediti na 2/3 njegove penzije. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeni iznos od 1.000,00 KM, u smislu člana 138. ZIP-a, odnosi se na novčana potraživanja izvršenika (platu, penziju), a ne na potraživanja tražioca izvršenja, što je istakla apelantica u svom odgovoru na prigovor izvršenika. Pošto je u stavu 1. navedene zakonske odredbe propisano da se izvršenje može provesti do iznosa od jedne polovine, sud je, imajući u vidu novčana primanja izvršenika i postojeća opterećenja, usvojio prigovor izvršenika da se izvršenje provodi na jednoj trećini njegovih novčanih primanja-penzije. Usvojivši prigovor izvršenika, sud je odlučio da apelantici ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor, pa je sud, shodno tome, odlučio o troškovima postupka na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa čl. 16. i 21. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja na osnovu odredbe člana 49. stav 3. ZIP-a.

7. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda od 7. aprila 2009. godine podnijela žalbu u kojoj je navela da je odredbom člana 138. stav 1. ZIP-a propisano na kojim potraživanjima izvršenika se može primijeniti ograničenje do iznosa ½, te da se to ograničenje ne odnosi na penziju, pa stoga smatra da je pobijano rješenje donijeto suprotno odredbama ZIP-a.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 91 0 I 001 023 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 7. aprila 2009. godine. Razmatrajući apelantičinu žalbu, te žalbene tvrdnje da je pobijano prvostepeno rješenje doneseno suprotno odredbi člana 138. stav 1. ZIP-a, Okružni sud je naveo da ih ne može uvažiti, jer je, i prema mišljenju drugostepenog suda, pobijano rješenje donijeto uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP.

9. Apelantica smatra da je Rješenjem Osnovnog suda broj 91 0 I 001023 08 I od 7. aprila 2009. godine i Rješenjem Okružnog suda broj 91 0 I 001 023 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da su osporene odluke u cijelosti neosnovane i nezakonite, te donijete uz povrede odredaba ZIP-a, tj. uz proizvoljnu primjenu odredbe člana 138. navedenog zakona, na apelantičinu štetu. Također, apelantica je istakla da navedeni krediti izvršenika, koje su sudovi uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih odluka, ne mogu imati utjecaj na ispunjenje sudske presude. Slijedeći navedeno, apelantica je predložila Ustavnom sudu da ukine drugostepeno osporeno rješenje i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na rješenja donesena u izvršnom postupku. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom na to da se odnosi na naplatu novčanog potraživanja u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja apelantičinih «građanskih prava i obaveza». Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP 2653/05 od 12. septembra 2006. godine, i Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

13. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na apelantičine navode o navodnoj povredi njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali razloge za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe člana 138. ZIP-a, jasno istakli zašto je u konkretnom slučaju određeno da se izvršenje ima provesti prenosom i pljenidbom 1/3 penzije izvršenika, uzimajući pritom u obzir da njegova mjesečna primanja ne prelaze iznos od 1.000,00 KM, te kreditna opterećenja izvršenika. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/09 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio