Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-30/10 (F. H. iz Tuzle, N. A. iz Visokog, M. B. iz Sarajeva, H. Š. iz Tuzle, H. V. iz Sarajeva,)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-30/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 30/10, rješavajući apelaciju Fikreta Husovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Fikreta Husovića, Nijaza Alibegovića, Mevlida Bašovića, Huseina Šabića, Hamida Vlajčića, Senada Krašića, Zvonimira Kovačevića, Sabahudina Obuće, Fuada Džake, Ermina Hujića, Mirsada Bogdanića, Seada Kuloglije, Rusmira Huseinovića i Miralema Šabanovića podnesene protiv: -presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069086 09 Gž od 22. oktobra 2009. godine, broj 65 0 Rs 059904 09 Rsz od 28. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 069481 09 RSž od 30. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 069050 09 Rsz od 28. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 110675 11 Rsž od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 062026 10 Rsz od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 069288 12 Rsž od 30. aprila 2012. godine, broj 65 0 Rs 069340 09 Rsz od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 045151 10 Rsz od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 044373 10 Rsz od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 056207 10 Rsz od 23. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 056130 09 RSz od 24. maja 2012. godine, broj 65 0 Rs 067393 09 Rsz od 12. juna 2012. godine i broj 65 0 Rs 0701440 10 Rsz od 12. juna 2012. godine, -presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069086 08 p od 18. juna 2009. godine, broj 65 0 P 069482 08 P od 7. jula 2009. godine, broj 65 0 P 069050 08 p od 7. maja 2009. godine, broj 65 0 P 110675 09 P od 24. februara 2011. godine i broj 65 0 P 067393 08 p od 27. augusta 2009. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Husović iz Tuzle, Nijaz Alibegović iz Visokog, Mevlid Bašović iz Sarajeva, Husein Šabić iz Tuzle, Hamid Vlajčić iz Sarajeva, Senad Krašić iz Tuzle, Zvonimir Kovačević iz Busovače, Sabahudin Obuća iz Goražda, Fuad Džaka iz Goražda, Ermin Hujić iz Hadžića, Mirsad Bogdanić iz Goražda, Sead Kuloglija iz Sarajeva, Rusmir Huseinović iz Sarajeva i Mirelam Šabanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 4. januara 2010. do 6. septembra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 30/10, AP 2894/12, AP 2895/12, AP 2896/12, AP 2897/12, AP 2901/12, AP 2902/12, AP 2903/12, AP 2904/12, AP 2905/12, AP 2906/12, AP 2907/12, AP 3240/12 i AP 3241/12, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 30/10. Ukupno je spojeno 14 predmeta.
3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, a u vezi sa članom 383. ZPP kojim je propisno da (1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka. (2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
5. U predmetima br. AP 30/10, AP 2895/12, AP 2896/12, AP 2897/12 i AP 3240/12, Općinski sud je u osporenim presudama preciziranim u izreci ove odluke dosudio apelantima manje iznose troškova postupka, navodeći da su troškovi postupka obračunati u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), i prema djelimičnom uspjehu apelanata u parnici (od 8 % do 51%), budući da je punomoćnik apelanata, po prigovoru zastarjelosti koji je istakla tužena, nakon održanog pripremnog ročišta svojim podnescima snizio dio tužbenih zahtjeva na iznose koji su manji od vrijednosti spora označenog u tužbi.
6. Rješavajući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio presude navedene u izreci ove odluke, u kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio u pogledu odluke o visini troškova postupka na način da je dosudio apelantima manje iznose troškova postupka. U obrazloženju drugostepenih presuda, u dijelu koji se tiče odluke o naknadi troškova postupka, Kantonalni sud je naveo da se žalbom tužene osnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno odmjerio troškove postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da apelantima ne pripadaju troškovi na ime sastava pojedinih podneska, jer oni nisu bili neophodni za vođenje parnice, pa su ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka umanjeni u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP, kojim je propisno da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je punomoćnik apelanata po prigovoru zastarjelosti koji je istakla tužena nakon održanog pripremnog ročišta svojim podnescima snizio dio tužbenih zahtjeva na iznose koji su manji od vrijednosti spora označenog u tužbi, pa apelantima pripadaju troškovi postupka shodno uspjehu u sporu koji je iznosio od 8% do 51%, pa su, također, i iz navedenog razloga umanjeni iznosi troškova postupka u odnosu na iznose navedene u prvostepenim presudama.
7. Rješavajući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je u predmetima br. AP 30/10, AP 2895/12, AP 2896/12, AP 2897/12 i AP 3240/12 odbio kao neosnovane žalbe apelanata koje su se odnosile na odluku o troškovima postupka i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da apelanti nisu uspjeli u parnici 100%, jer iz spisa proizlazi da je punomoćnik apelanata, shodno prigovoru zastare potraživanja koji je istaknula tužena, smanjio tužbene zahtjeve. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se sniženje tužbenog zahtjeva u toku postupka smatra neuspjehom tužitelja u parnici, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ranije citiranog člana 386. stav 2, te člana 387. stav 2. ZPP, kojim je propisno da (2) ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi, kada je priznao apelantima troškove postupka na ime zastupanja angažiranog punomoćnika-advokata, utvrđene u skladu sa važećom Tarifom, prema vrijednosti predmeta spora i razmjerno uspjehu apelanata u sporu koji je iznosio od 8% do 51%.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu odluka redovnih sudova koji su propustili da im u cijelosti dosude troškove parničnog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić