Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3349/09 (T. D.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3349/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. studenoga 2012. godine, u predmetu broj AP 3349/09, rješavajući apelaciju Tanje Džida, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Džida podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900186 08 Gž od 21. kolovoza 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900186 04 od 8. rujna 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Džida (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić- Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnijela je 28. listopada 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900186 08 Gž od 21. kolovoza 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900186 04 od 8. rujna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900186 04 od 8. rujna 2006. godine obvezan je tuženi „Euroherc-osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati naknadu štete i to; za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 5.200,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 472,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.600,00 KM, na ime troškova liječenja iznos od 1.248,00 KM i na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.227,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete, nastale kao posljedica prometne nesreće koja se desila 24. ožujka 2002. godine u mjestu Blatnica, na lokalnoj cesti Čitluk – Blatnica – Čerin. U toj nezgodi apelantica je kao suputnica u vozilu marke Suzuki-EA, reg. oznake 309-J-562 osiguranim kod tuženog policom osiguranja broj 1282038208 zadobila tjelesne ozljede u vidu natučenja glave sa razderno-nagnječenim ranama, sa izrazito vidljivim tragovima na čelu u vidu ružnih ožiljaka. Radilo se o naruženosti teškog stupnja. Apelantica je tužbu sudu protiv tuženog podnijela sukladno nalazu vještaka, što je sud dopustio shodno članku 57. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. U postupku pred Općinskim sudom nakon provedenog dokaznog postupka u kojem se sud prioritetno bazirao na nalaz vještaka medicinske struke utvrđeno je da je među parničnim strankama sporna visina tužbenog zahtjeva. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka medicinske struke kao stručan i objektivan i utemeljen na postojećoj medicinskoj dokumentaciji. Općinski sud je prihvatio kao osnovan prigovor tuženog o apelantičinoj suodgovornosti, što je apelantica u svom iskazu i potvrdila, tj. da je povrede zadobila na način što je udarila glavom od vjetrobran vozila koji se razbio, što proizlazi i iz fotografija koje su sastavni dio izvješća o izvršenom prekršaju s prometnom nesrećom, jer nije koristila pojas koji joj je, kao što je navela, smetao u trudnoći. Time je, prema ocjeni suda, apelantica postupila suprotno odredbi članka 138. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koja propisuje obvezu vezivanja sigurnosnim pojasom bez izuzetka, te da je apelantica mogla sjediti na zadnjem sjedištu za koje u momentu nesreće nije bila propisana obveza vezivanja pojasom. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da bi u svakom slučaju povrede koje je apelantica tom prilikom zadobila bile daleko manje da je bila vezana sigurnosnim pojasom, pa je na ovako utvrđeno činjenično stanje zaključio da je prigovor tuženog opravdan u pogledu apelantičine suodgovornosti u omjeru od 20%. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja odlučio kao u izreci presude. Odluku o visini zakonske zatezne kamate ovaj sud je donio na temelju članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom članaka 386. i 387. ZPP.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 900186 08 Gž od 21. kolovoza 2009. godine žalbu apelantice u cijelosti odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio (u točki 3. izreke) na način što je obvezao tuženog da apelantici na ime pretrpljenog straha isplati iznos 960,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. ožujka 2004. godine pa do isplate i (u točki 4. izreke) što je apelantičin tužbeni zahtjev u pogledu troškova liječenja u cijelosti odbio kao neutemeljen. Istom presudom sud je uvažio i žalbu tuženog u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove parničnog postupka pa je prvostupanjsku presudu preinačio tako što je obvezao tuženog da apelantici isplati iznos od 1.486,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.227,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su protiv prvostupanjske presude žalbu izjavili i apelantica i tuženi. Apelantica žalbom pobija prvostupanjsku presudu i utvrđeni doprinos nastanku prometne nesreće u visini od 20% zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom, jer smatra da sud nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu navedenog, i što je uopće dosuđene iznose naknade nematerijalne štete prenisko utvrdio. Tuženi, također, pobija prvostupanjsku presudu u dijelu apelantičine utvrđene suodgovornosti za nastalu prometnu nesreću od 20%, kao i dosuđene iznose apelantici za pretrpljeni strah i naruženost kao previsoko utvrđene kao i troškove liječenja i odluku o troškovima parničnog postupka. Kantonalni sud je, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava na temelju članka 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Naime, ovaj sud je apelantičinu žalbu u cijelosti odbio kao neutemeljenu, dok je žalbu tuženog djelomično ocijenio utemeljenom. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši apelantičinu suodgovornost za nastanak predmetne prometne nesreće u omjeru od 20%, dajući razloge za svoju odluku koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Odbijeni su kao neutemeljeni navodi tuženog u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete apelantici za duševne bolove zbog naruženosti na način što je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju pravilne primjene odredbe članka 200. ZOO-a. Kantonalni sud je, također, utvrdio da je utemeljen žalbeni navod tuženog da je prvostupanjski sud dosudio previsok iznos na ime pretrpljenog straha, imajući u vidu da je strah jakog intenziteta trpjela na dan ozljede i na dan operativnog zahvata dok je strah umjerenog intenziteta trpjela četrdeset dana nakon operativnog zahvata, te s obzirom na lokalitet ozlijeđenih mjesta, ovaj sud smatra da je adekvatan iznos za pretrpljeni strah 960,00 KM, tj. iznos koji se dobije kada se od iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom od 1.200,00 KM odbija 20% za apelantičinu suodgovornost prometnoj nesreći. Kantonalni sud je ocijenio utemeljenim navode tuženog u odnosu na dosuđene troškove liječenja za apelanticu, a koji se odnose na izvođenje operacije plastične korekcije ožiljka, jer je apelantica navedeni operativni zahvat uradila samovoljno bez odobrenja ljekarskog povjerenstva i na svoj vlastiti trošak u Splitu, iako je istu operaciju sa jednakim uspjehom mogla obaviti i u KBC Mostar, u kojoj postoje kvalificirani ljekari koji su sa istim uspjehom mogli izvršiti navedeni operativni zahvat, a što je potvrdio i vještak medicinske struke saslušan na glavnoj raspravi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da apelantica kao osiguranik ima pravo na slobodan izbor samo obiteljskog ljekara, doktora medicine i doktora stomatologije, sukladno odredbama Zakona i pravilima zdravstvenog osiguranja (članak 26. točka 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i članka 64. st. 1. i 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju), dok u svim ostalim slučajevima i sve druge usluge medicinskog liječenja može koristiti samo po odobrenju posebnog ljekarskog povjerenstva i uredno izdane uputnice za liječenje, koju apelantica u konkretnom slučaju nije imala. Prema tome, imajući u vidu izvršenu preinaku prvostupanjske presude, Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka, te ih dosudio apelantici u iznosu od 1.486,00 KM prema odredbama čl. 383. i 386. ZPP, s obzirom na njezin uspjeh u ovom parničnom postupku od oko 50%. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe članka 229. stavak 1. točka 4. a u vezi sa člankom 224. stavak 1. točka 5. i člankom 226. ZPP.

7. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbe članka 221. ZPP, ističući da je Kantonalni sud ispitivao prvostupanjsku presudu i mimo razloga navedenih u žalbi. Smatra da su oba suda pogrešno utvrdila njezin doprinos prometnoj nesreći u omjeru od 20% zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom, jer, kako ističe, tuženi nije dokazao svoje tvrdnje u pogledu njezinog doprinosa zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom, budući da mora postojati uzročna veza između nevezivanja sigurnosnim pojasom i zadobivenih povreda kao i posljedica prometne nesreće. Dalje, navodi da je Kantonalni sud neutemeljeno preinačio prvostupanjsku presudu dosuđujući joj na ime pretrpljenog straha iznos od 960,00 KM jer smatra da nije ocijenio da se njezin strah, u suštini, svodio na strah vezano za ishod trudnoće.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je obrazloženje koje su dali Općinski i Kantonalni sud jasno i argumentirano. Pri tom, Ustavni sud naglašava da u pobijanim presudama Općinskog i Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primjena odredaba materijalnog ili procesnog prava bila proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije i prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3349/09 (T. D.) | Sudska praksa | Aktio