Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/09 (A. V.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3363/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3363/09, rješavajući apelaciju Anđelka Veljančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Veljančića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000500 09 Kž 4 od 23. septembra 2009.
godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 000500 09 K od 11. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelko Veljančić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 000500 09 Kž 4 od 23. septembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 000500 09 K od 11. maja 2009. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 000500 09 K od 11. maja 2009. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 000500 09 Kž 4 od 23. septembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim što je, na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu prvostepene presude, zajedno sa više NN lica, zaustavio vozilo u vlasništvu zaštitarske agencije koja je prevozila novac od PBS banke do Međunarodnog aerodroma Sarajevo, iz kojeg su uzeli i prisvojili novac u iznosu od 2.200.000 Eura. Kantonalni sud je zaključio da je na taj način apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. U obrazloženju prvostepene odluke, Kantonalni sud je naveo da je, između ostalih brojnih dokaza, proveden i dokaz vještačenjem DNA tragova sa dijela hirurške rukavice pronađene u vozilu. U vezi sa izvođenjem tog dokaza, Kantonalni sud je obrazložio da je djelimično usvojio apelantov prijedlog za novim DNA vještačenjem i to tako što je prihvatio provođenje novog vještačenja dijela hirurške rukavice putem Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (u daljnjem tekstu: Institut) „na okolnost da li tragovi DNK na dijelu rukavice zaista potiču od [apelanta], odnosno u smislu utvrđivanja vjerodostojnosti dokaza optužbe (nalaza i mišljenja vještaka dr Rijada Konjhodžića)“. Međutim, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, odbijen je prijedlog odbrane „da se obavi i vještačenje na okolnost zakonitosti nalaza vještaka dr. Konjhodžića, jer je isključivo sud taj koji odgovara na pitanje zakonitosti dokaza, a čiju zakonitost je ocijenio kao valjanu“. Naime, Kantonalni sud je naveo da odbrana nije ni osporila navedeni nalaz vještaka u procesnom smislu, niti je u pravcu navodne nezakonitosti izvođenja tog dokaza apelant dao argumente u svojoj odbrani. Kantonalni sud je također naveo da je „odbrana tek naknadno osporavala način vještačenja, te je vještak Konjhodžić u dodatnom saslušanju uvjerljivo i jasno odgovorio na pitanja pravilnosti izvedenog dokaza, a suštinski je istovjetno potvrdio i vještak delegiran ispred Instituta, dr. Marjanović, koje vještačenje je i predložila odbrana“.
3. Dalje, u vezi sa ovim pitanjem, Kantonalni sud je obrazložio da je dr. Konjhodžić „iznio ključnu tvrdnju da biološki materijal sa komada hirurške rukavice pronađene ispod vozačevog sjedišta i biološki materijal sa isječka sa gornjeg dijela trenerke DuX [...] potiču od [apelanta]“, što je, kako je sud naveo, „potvrdio u odnosu na dio gumene rukavice i vještak odbrane [...] što je ključni i neoborivi dokaz da je [apelant] bio saizvršilac predmetnog krivičnog djela“. Kantonalni sud je dalje naveo da je u cijelosti prihvatio oba provedena vještačenja, jer su nalazi oba vještaka „identični, radi se o vještacima specijalistima iz oblasti nauke za koju se vještačenje tražilo, posjeduju stručno znanje i iskustvo, a njihovi navodi nisu dovedeni ničim u sumnju“. Imajući u vidu navedeno, kao i analizu ostalih brojnih dokaza koji su provedeni, Kantonalni sud je zaključio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a njegovu odbranu je ocijenio neuvjerljivom i usmjerenom na izbjegavanje krivične odgovornosti.
4. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke detaljno analizirao sve apelantove žalbene prigovore, a među njima i žalbeni prigovor o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka zbog toga što prvostepeni sud nije u cijelosti prihvatio prijedlog apelantove odbrane u pogledu toga šta će biti predmet novog vještačenja u vezi sa DNA analizom dijela hirurške rukavice koji je pronađen u vozilu iz kojeg je ukraden novac. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog apelantove odbrane i odredio ponovno vještačenje „u cilju ponovnog utvrđivanja da li tragovi (epitelne stanice), koji su pronađeni na dijelu rukavice, potiču od [apelanta] i to na osnovu komparacije spornih i nespornih uzoraka, te je to vještačenje povjerio novom vještaku, odnosno [Institutu]“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelantove odbrane za „vještačenje zakonitosti prethodne DNK analize“, zato što, kako je obrazložio i prvostepeni sud, pitanje zakonitosti određenog dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja vještaka, predstavlja pravno pitanje o kojem odlučuje sud. Dalje, Vrhovni su je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u odnosu na ove provedene dokaze neosnovani i zato što su i jedan i drugi vještak suštinski utvrdili da biološki tragovi na dijelu rukavice pripadaju apelantu, s tim što je vještak Instituta naveo da se „može pretpostaviti da se radi o smjesi bioloških tragova koji potiču od najmanje dvije osobe“, ali da se „statističkom analizom može razdvojiti dominantna frakcija u ustanovljenom DNK profilu sa dijela hirurške rukavice i da [ona] potiče upravo od [apelanta]“. Na ovaj način, kako je obrazložio Vrhovni sud, nije doveden u pitanje prvi nalaz vještaka u kojem nije utvrđena „smjesa tragova najmanje dvije osobe“.
5. Također, Vrhovni sud je odbio i žalbeni navod kojim je osporena pouzdanost nalaza dr. Konjhodžića, a koji se odnosio na to da je taj vještak izjavio da je „nakon DNK analize konkretnog spornog traga sa dijela hirurške rukavice koju je on izvršio, praktično više nemoguće u budućnosti ispitivati taj trag, a da je vještak odbrane [...] ipak uspio izvršiti novu DNK analizu iz tog traga“. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz zapisnika o glavnom pretresu od 19. januara 2009. godine, „ne proizlazi da je ovaj vještak izjavio da je naknadna analiza DNK tog traga nemoguća, nego da je uobičajeno da je onaj ko vrši prvu DNK analizu u prednosti“. Također, Vrhovni sud je naveo da pouzdanost nalaza dr. Konjhodžića nije dovedena u pitanje ni time što je, kako je apelant naveo u žalbi, dr. Marjanović u svom nalazu naveo da je „ustanovio nekompletan DNK profil“, jer je isto navedeno i u nalazu dr. Konjhodžića, ali da se bez obzira na to „radilo o dobrom DNK profilu koji je omogućavao donošenje relevantnih zaključaka“. To proizlazi, kako je dalje naveo Vrhovni sud, i iz nalaza i mišljenja dr. Marjanovića koji je „i pored konstatacije da je analizom spornog traga ustanovljen nepotpun DNK profil, sasvim određeno zaključio da dominantna frakcija spornog biološkog traga potiče od [apelanta]“.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant najprije navodi da je u pritvoru bio podvrgnut nehumanom postupanju, jer ga je „u noćnim satima“, navodno, pretukao pripadnik specijalne policije FMUP-a, mada se nije specificirano pozvao na zaštićeno pravo. Apelant navodi da o takvom postupanju postoji dokaz, i to ljekarski nalaz „gdje lažno navode samo neke ogrebotine“. Dalje, u odnosu na pravo na pravično suđenje, apelant u apelaciji ponovo navodi da povredu tog prava vidi u tome što sud nije prihvatio njegov prijedlog da se provede „vještačenje zakonitosti dokaza“ u odnosu na nalaz vještaka dr. Konjhodžića koji je, prema apelantovom mišljenju, „lažan nalaz na kome si i zasnivala osuđujuća presuda“. Također, apelant smatra da je vještak dr. Marjanović izjavio „da je prosto nemoguće bilo ponovo pronaći trag [apelanta] i da se raniji nalaz i mišljenje zasniva na netačnom i lažnom nalazu vještaka [dr. Konjhodžića]“, a da Vrhovni sud o tome nije vodio računa. Apelant smatra da je, uskraćivanjem mogućnosti drugom vještaku, dr. Marjanoviću, „da da svoj nalaz i mišljenje o zakonitosti rada ranijeg nalaza“, prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi u svojim odlukama detaljno raspravili pitanje vještačenja i jasno obrazložili zbog čega su odbili apelantov zahtjev da se provede „vještačenje zakonitosti dokaza“, na čemu apelant temelji svoju apelaciju. Naime, sudovi su obrazložili da se radi o pravnom pitanju o čemu je nadležna odlučiti isključivo sud. S druge strane, sudovi su detaljno i jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru provedenim vještačenjima, utvrdivši da se u suštini ti nalazi ne razlikuju, a takva obrazloženja ni na koji način ne dovode u pitanje ustavno pravo na pravično suđenje općenito, pa tako ni prava na ravnopravnost strana u postupku kao dijela tog prava. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je apelant imao i iskoristio mogućnost da ospori prvobitni nalaz vještaka, da je imao i koristio mogućnost direktnog ispitivanja oba vještaka, te da nema ništa što ukazuje da je bio u nepovoljnijem procesnom položaju od tužilačke strane. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporene presude nisu zasnovane isključivo na vještačenjima, već i na drugim provedenim dokazima, o čemu su sudovi također dali detaljna i jasna obrazloženja. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim ovog prigovora u odnosu na provedena vještačenja, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Što se tiče tvrdnji o navodno nehumanom tretmanu u pritvoru, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o tome, apelant ne navodi da je povodom toga podnio žalbu ili pritužbu ili da se bilo kome prethodno obratio za zaštitu, niti da je tokom postupka pred sudovima isticao ovakav prigovor. Naprotiv, ovakve navode apelant prvi put ističe u apelaciji, ali nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente koji bi takve tvrdnje opravdali. Stoga, Ustavni sud ove navode neće posebno razmatrati.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić