Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/09 (G. V.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3428/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3428/09, rješavajući apelaciju Gorana Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Velića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž- 08-000-5545 od 27. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-000378 od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-5545 od 27. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-000378 od 7. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-000378 od 7. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-5545 od 27. augusta 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže „Euroservis“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu, po osnovu naknade neisplaćene netto plaće za period od 21. jula 1993. godine do 14. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), isplati novčani iznos od po 350,00 KM mjesečno, sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo da je zaključio da je osnovan prigovor tuženog o zastari apelantovog potraživanja, zato što je tužbu u odnosu na neisplaćene plaće u spornom periodu apelant podnio tek 24. septembra 2007. godine. Prema tome, kako je obrazložio Općinski sud, tužbe je podnesena nakon proteka roka od tri godine, koji je za novčana potraživanja po osnovu radnog odnosa propisan Zakonom o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), odnosno nakon nastupanja apsolutne zastare potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. Zakona o radu. Općinski sud je naveo da nije raspravljao o uplati doprinosa za sporni period zato što to nije bilo predmetom spora, te zato što je o tome odlučeno ranijom presudom istog suda broj P-483/00 od 13. juna 2000. godine. Također, Općinski sud je naveo da je apelant „pokušao da kroz uplatu doprinosa traži i isplatu neisplaćene plaće za sporni period, smatrajući da je to međusobno povezano“, ali da „sud to nije prihvatio iz razloga što su to dvije vrste uplata koje nemaju direktne veze jedna s drugom, a posebno kada to [apelant] nije tražio u svojoj tužbi broj P-483/00, već je na zapisniku od 13. juna 2000. godine izjavio da će naknadnom tužbom tražiti isplatu naknade osobnog dohotka, a što čini sad ovom tužbom“. Općinski sud je također naveo da se apelantovo pozivanje na propise čl. 68-74. Zakona o radu, „koji se odnose na plaće, naknadu plaće, zaštitu plaće i naknade plaće“, ne mogu dovesti u vezu sa propisom člana 106. Zakona o radu kojim se reguliše pitanje zastare potraživanja, zato što te odredbe „ne propisuju da plaće ne zastarijevaju“, već „određuju samo pravo radnika na plaću, njen način utvrđivanja i isplate“, dok član 106. Zakona o radu propisuje pitanje zastare plaća. Općinski sud je obrazložio da se ovakav zaključak suda odnosi „kako za utuženi period i plaće koje bi [apelant] primao kod tuženog, [tako i] na plaće koje je tuženi propisao za svoje radnike dok se nalaze na čekanju posla [...], jer je i za taj period utvrđena naknada od 10,00 KM isto tako u zastari“.

3. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu, budući da je nesporno da je apelant tužbu za naplatu potraživanja za sporni period podnio tek 24. septembra 2007. godine, što znači da se apelantova potraživanja odnose na period stariji od tri godine, te da su o tome dati valjani razlozi koje u cijelosti prihvata i taj sud „pa ih nije potrebno ponavljati“.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na „jednakost pred zakonom“ iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih navoda, apelant navodi da je nesporno da mu je tuženi za sporni period uplatio doprinose kako je to utvrđeno presudom Općinskog suda broj P-483/00 od 13. juna 2000. godine. Međutim, apelant navodi da mu pored doprinosa pripada i naknada plaće za sporni period, te smatra da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da se poziva „na ustaljenu sudsku praksu vezanu za djelatnike na čekanju, a navedeno je i u novinskom članku, koji je priložen u spis, da isplata plaća i doprinosa za ovu kategoriju djelatnika ne zastarjeva“. Apelant je također naveo da „[p]odlogu za ovo [nalazi] u Općem kolektivnom ugovoru o odnosima između radnika i poslodavaca na teritoriji FBiH i Općem kolektivnom ugovoru“, te smatra da sudovi za svoje odluke nisu dali obrazloženja i razloge.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant su se pozvao i na pravo „na jednakost pred zakonom“, odnosno na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, niti je naveo bilo šta što bi ukazivalo da je, u konkretnom slučaju, povreda prava na nediskriminaciju moguća. Stoga Ustavni sud smatra da su i o ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/09 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio