Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3442/09 (A. B.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3442/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3442/09, rješavajući apelaciju Aleksandra Brborića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Brborića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001098 08 U od 29. septembra 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12/01-1 23-420/02 od 20. novembra 2007. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/1-2-PS-23-3259/98 od 1.

oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Brborić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa ZAK Jezdić Gorana i Matuzović Vlado, podnio je 4. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001098 08 U od 29. septembra 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1 23-420/02 od 20. novembra 2007. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 05- 02/1-2-PS-23-3259/98 od 1. oktobra 2007. godine.

2. Vojka Ristić (u daljnjem tekstu: ranija NSP), podnijela je Općinskoj službi, 10. septembra 1998. godine, zahtjev za povrat stana u Tuzli, u ulici Albina Herljevića 29 (u daljnjem tekstu: sporni stan), na osnovu ugovora o korištenju stana od 20. decembra 1990. godine i ugovora o zamjeni stanova od 30. marta 1993. godine. Dalje, odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 521-2027-1/1 od 5. decembra 2000. godine, potvrđeno je da je ranija NSP bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Prije izvršenja ove odluke Komisije, 11. aprila 2001. godine, ranija NSP je umrla.

3. Nakon toga, apelant se, 26. septembra 2001. godine, obratio Općinskoj službi zahtjevom za izvršenje odluke Komisije. U zahtjevu, apelant je naveo da je na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključio sa ranijom NSP, inače njegovom bakom, stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu, a na osnovu toga i pravo na povrat u posjed tog stana. Općinska služba je, rješenjem broj 02/02-23-3259/98 od 31. oktobra 2001. godine, potvrdila da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da korisniku prava privremenog korištenja na spornom stanu, to pravo prestaje. Međutim, Ministarstvo je svojim rješenjem broj 12- 06/2-23-420/02 od 20. juna 2003. godine, poništilo prvostepeno rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Općinska služba je donijela rješenje broj 05-02/1-2-PS-23- 3259/98 od 1. oktobra 2007. godine, kojim je odbila apelantov zahtjev za izvršenje odluke Komisije. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Općinska služba je navela da je iz svih dokaza provedenih tokom postupka, koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja, zaključila da apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva na spornom stanu, već je „svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu svojih roditelja [...] u ulici Pere Kosorića br. 14.“. Naime, Općinska služba je navela da je nesporno utvrđeno da je ranija NSP bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu i to po ugovoru o korištenju broj 553/90 od 2. septembra 1990. godine, a da je u članu 4. navedenog ugovora, kao člana porodičnog domaćinstva, navela kćerku, Jelu Stanišić. Dalje, Općinska služba je navela da je tačno da je apelant, kojeg je zastupala majka kao zakonska zastupnica, 13. marta 1991. godine, sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju sa ranijom NSP, te da je u tački I tog ugovora navedeno „da primalac izdržavanja potvrđuje da [apelant] živi u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom po majci koja ga je i podizala, te da joj u posljednje 3-4 godine malodobni [apelant] pomaže u obavljanju svakodnevnih poslova, pospremanju stana, nabavci kućnih potrebština i lijekova i drugo“, te da je ranija NSP saglasna da se nakon njene smrti stanarsko pravo prenese na apelanta.

5. Općinska služba je, međutim, na osnovu drugih provedenih dokaza, zaključila da su „navodi iz tačke I ugovora o doživotnom izdržavaju u suprotnosti sa navodima iz člana 4. Ugovora o korištenju stana [...] jer je nesporno da [ranija NSP] svog unuka [apelanta] nije navela kao člana domaćinstva na predmetnom stanu, nego je kao člana svog porodičnog domaćinstva upisala Stanišić Jelu, svoju kćerku“, koja je, kako je utvrđeno, živjela u spornom stanu sve do udaje. Općinska služba je dalje navela da je „nesporno da je [ranija NSP] imala namjeru da poslije svoje smrti stan ostavi nekom od svoje porodice, te da je iz tog razloga, prvo 20.12.1990. kao člana domaćinstva stavila kćerku, a potom 13..03.1991. godine kao člana svog domaćinstva deklarirala [apelanta] zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju, te nakon što je umro njen muž nije ni odjavljivala drugog člana domaćinstva kao potrošač vode“. Dalje, Općinska služba je navela da je apelantov otac 1998. godine podnio zahtjev za povrat svog stana u ulici Pere Kosorića br. 14 i tom prilikom je prijavio kao članove domaćinstva koji će se s njim vratiti u taj stan suprugu i apelanta, te da je i ranija NSP, u podnesenom zahtjevu za povrat spornog stana iz 1998. godine, također prijavila apelanta kao člana svog porodičnog domaćinstva. Iz ovako utvrđenih činjenica, Općinska služba je zaključila da apelant nije mogao u isto vrijeme biti član porodičnog domaćinstva i svoga oca i svoje bake, što potvrđuje, kako je navedeno, i to da je apelant, prije nego što je njegovom ocu vraćen u posjed stan, prijavio adresu stanovanja u Tuzli na stanu svojih roditelja. Općinska služba je dalje navela da je utvrđeno da je apelant povremeno boravio kod bake, te da svi provedeni dokazi „upućuju na zaključak da je [apelant] boravio i u jednom i u drugom stanu“.

6. U obrazloženju je dalje navedeno da se, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva smatraju, između ostalih, i unuci „koji zajedno sa nosiocem stanarskog prava trajno žive i stanuju“. U vezi s tim, Općinska služba je zaključila da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da apelant nije trajno živio i stanovao sa svojom bakom, već je „svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu svojih roditelja, a da je samo u vrijeme njihove odsutnosti boravio kod svoje bake, što nije dovoljno za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva“. Dalje, Općinska služba je navela da apelantovo pozivanje na ugovor o doživotnom izdržavanju, na kojem je temeljio svoj zahtjev, nije moglo bitnije utjecati na donošnje drugačije odluke, zato što je apelant bio član porodičnog domaćintsva svojih roditelja, a ne ranije NSP. Općinska služba je također navela da „unucima koji su članovim porodičnog domaćinstva svoje bake, prema odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije ni potreban takav ugovor da bi mogli nastaviti sa nesmetanim korištenjem stana nakon smrti bake“. Takav ugovor, kako je dalje obrazloženo, može u konkretnom postupku poslužiti „samo kao jedan od dokaza da li je postojala zajednica života sa nosiocem stanarskog prava, a nikako sam po sebi ne može biti dovoljan za utvrđenje da je njegovim zaključivanjem stečeno svojstvo člana domaćinstva“. Također, Općinska služba je navela da pravo na povrat stana u posjed, prema Zakonu po prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i pravo na izvršenje odluke Komisije, ima samo onaj član porodičnog domaćinstva koji je to svojstvo stekao „na dan 30. aprila 1991. godine odnosno 1. aprila 1992. godine“, a Općinska služba je zaključila da to nije slučaj u odnosu na apelanta.

7. Ministarstvo je, rješenjem broj 12/01-1 23-420/02 od 20. novembra 2007. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Ministarstvo je naročito ukazalo da je apelant „od 24. februara 1999. godine nastanjen u Tuzli, na adresi ul. Pere Kosorića br. 14/5 a što je adresa [njegovih] roditelja, iz čega proizlazi zaključak da se na tu adresu [apelant] prijavio nakon povratka iz izbjeglištva, dok je baka bila još živa“.

8. Kantonalni sud je, osporenom presudom broj 03 0 U 001098 08 U od 29. septembra 2009. godine, odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Kantonalni sud je naročito ukazao da je odredbom člana 4. st. 2. i 3. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 56/01, 27/02 i 24/03) propisano da zahtjev za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije, koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo, imaju nosilac stanarskog prava koji je naveden u toj odluci, te lica „koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke Komisije“, a ako zahtjev podnese lice koje nije navedeno u dispozitivu odluke Komisije „organ uprave će odlučiti da li se on/ona može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava navedenog u odluci“. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da se korisnikom stana, osim nosioca stanarskog prava, smatraju i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, dok je stavom 2. istog člana propisno da se članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, smatraju i „unučad nosioca stanarskog prava koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina, ili više od pet godina ako su se uselila u stan po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju“. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Kantonalni sud, nijedan od dokaza izvedenih tokom postupka, „osim ugovora o doživotnom izdržavanju, ne upućuju na trvdnje [apelanta] da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake [...], odnosno da je s njom živio i stanovao u istom stanu u ekonomskoj zajednici više od 10 godina ili više od pet godina po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju“.

9. Kantonalni sud je također obrazložio da se izjave svjedoka o tome da je apelant povremeno boravio u spornom stanu, ili da je živio „i u jednom i u drugom stanu“, ne mogu prihvatiti kao pouzdan dokaz da je apelant u spornom stanu trajno živio i stanovao sa ranijom NSP, „pogotovo s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme bio malodoban i završavao osnovnu školu, a u blizini predmetnog stana nalazio se i stan njegovih roditelja“. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da je sam apelant, nakon povratka u BiH, u toku 1999. godine prijavio kao adresu prebivališta adresu stana njegovih roditelja, a ne spornog stana, kao i da je apelant „poimenično prijavljen kao član porodičnog domaćinstva svojih roditelja u zahtjevu za povrat stana njegovih roditelja koji je podnesen u toku 1998. godine“. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantova tvrdnja da je sa ranijom NSP „živio i stanovao u ekonomskoj zajednici više od 10 godine, od čega samo godinu dana u predmetnom stanu“, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporenih rješenja donesenih u upravnom postupku, budući da se odredbom člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima „kao uslov traži da je stanovanje bilo u istom stanu, što valja tumačiti tako da se u ekonomsku zajednicu ne računa stanovanje u drugom ili drugim stanovima“.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelant naročito ističe da je pogrešan stav upravnih organa i Kantonalnog suda, zato što je on dokazao da je s ranijom NSP živio u ekonomskoj zajedici više od 10 godina i to „u istom stambenom prostoru, a ne isključivo u stanu koji je umrla koristila kao nosilac stanarskog prava“, te se u vezi s tim pozvao na stav Vrhovnog suda RBiH iz 1983. godine. Apelant smatra pogrešnim stav upravnih organa i suda da bi status člana porodičnog domaćinstva mogao imati jedino u situaciji da je živio i stanovao sa bakom „a da nikako nije dolazio u stan svojih roditelja, što je samo po sebi nerazumno u situaciji kad se stan njegovih roditelja nalazi na stotinjak metara od predmetnog stana“. Apelant smatra da je dokazao da je imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom, da je taj ugovor bio na snazi i uredno izvršavan sve do njene smrti, te da je između njih postojala ekonomska zajednica „koja se ostvarivala u različitim stambenim prostorima i uz sudjelovanje roditelja apelanta“, te da je „između apelanta i nosioca stanarskog prava postojala ekonomska zajednica i to u jednom periodu između njih dvoje, a u dužem periodu njih dvoje u zajednici sa roditeljima apelanta u različitim stambenim prostorima“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3442/09 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio