Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3515/09 (N. J.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3515/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3515/09, rješavajući apelaciju Nedeljka Jandrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Jandrića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-10/09 od 24. septembra 2009. godine, Gž-47/06 od 24. aprila 2007. godine i P-
14/04 od 9. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Jandrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-10/09 od 24. septembra 2009. godine, Gž-47/06 od 24. aprila 2007. godine i P-14/04 od 9. maja 2006. godine.
2. Presudom Suda BiH broj P-14/04 od 9. maja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene Državne granične službe Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) br. 1/1-119/01 od 25. decembra 2001. godine i 2078/02 od 3. aprila 2002. godine, da se, slijedeći to, naloži tuženoj da apelanta vrati na posao, da mu isplati neisplaćene plate, naknade za topli obrok i naknade za odvojeni život, da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da mu naknadi troškove disciplinskog postupka. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz prvostepenog Rješenja tužene broj 1/1-119/01 od 25. decembra 2001. godine proizlazi da je apelant proglašen krivim što je u periodu od maja do oktobra 2001. godine, korištenjem službenog položaja, seksualno uznemiravao podređenu službenicu J. K., na način bliže naveden u izreci rješenja, čime je počinio teže povrede službene dužnosti iz člana 5. stav 1. tač. 4, 25. i 27. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud BiH je naveo da je prvostepenim rješenjem tužene apelantu izrečena disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa sa zabranom ponovnog prijema u radni odnos od jedne godine u organe uprave, odnosno službe organa uprave. Sud BiH je, dalje, naveo da je drugostepenim Rješenjem tužene broj 2078/02 od 3. aprila 2002. godine izmijenjena pravna kvalifikacija teže povrede radne dužnosti iz prvostepenog rješenja, tako što je utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radne dužnosti iz člana 285. stav 2. alineje 1, 3, 4. i 13. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93). Sud BiH je naveo da je drugostepenim rješenjem tužene potvrđeno prvostepeno rješenje u pogledu izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, dok je prvostepeno rješenje poništeno u dijelu u kojem je apelantu izrečena zabrana ponovnog prijema u radni odnos od jedne godine u organe uprave, odnosno službe organa uprave. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je drugostepena disciplinska komisija u svom rješenju jasno ukazala zbog čega se u konkretnom slučaju u pogledu disciplinske odgovornosti primjenjuju odredbe Zakona o državnoj upravi, a ne odredbe Pravilnika koji je stupio na snagu 3. oktobra 2001. godine, dakle, nakon što je apelant učinio povrede radne dužnosti. Pri tome, Sud BiH je naveo da se, i prema ocjeni tog suda, na zaposlenike tužene primjenjuju odredbe Zakona o državnoj upravi, budući da se radi o tuženoj kao instituciji Bosne i Hercegovine, a ne o instituciji entiteta.
3. Dalje, Sud BiH je naveo da je drugostepena disciplinska komisija pravilno utvrdila da je apelant počinio navedene povrede radne dužnosti, te da je o tome u obrazloženju svog rješenja navela razloga koje u pogledu svih odlučnih činjenica prihvata i taj sud. Pri tome, Sud BiH je naveo da iz pobijanih rješenja tužene proizlazi da su tačne apelantove tvrdnje da u toku disciplinskog postupka nije prihvaćen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka. Međutim, Sud BiH je ukazao da činjenica da je apelant počinio navedene povrede radne dužnosti proizlaze ne samo iz iskaza J. K. (koja je imala svojstvo drugookrivljene u predmetnom disciplinskom postupku) već i iz iskaza samog apelanta. Naime, Sud BiH je ukazao da je apelant u toku prvostepenog disciplinskog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, potvrdio da je počinio predmetne radnje, koje su bliže opisane u izreci rješenja tužene. Prema mišljenju Suda BiH, u pitanju su radnje koje narušavaju ugled cijele službe, a da se počinioci tih radnji smatraju nedostojnim da rade u organima uprave. Pri tome, Sud BiH je ukazao da su službene prostorije i radno vrijeme namijenjeni isključivo za obavljanje službenih poslova i dužnosti, a ne prostor i vrijeme za zadovoljavanje bilo čijih seksualnih i sličnih potreba, te da nema značaja da li su one bile rezultat apelantove želje ili njemu podređene osobe. Takođe, Sud BiH je ukazao da neprijavljivanje ili prikrivanje težih povreda radne dužnosti, a koje je, prema apelantovim navodima, svojim ponašanjem počinila drugookrivljena, predstavljaju povredu radne dužnosti iz člana 285. stav 2. alineja 13. Zakona o državnoj upravi, koja je, takođe, stavljena apelantu na teret. Naime, Sud BiH je ukazao da je apelant kao nadređeno lice drugookrivljenoj bio dužan da prijavi svako njeno neprimjereno ponašanje koje predstavlja povredu radne dužnosti, te da svojim ponašanjem služi kao primjer drugima, a ne da i sam učestvuje u nečemu što škodi ugledu institucije, ili da prikriva takve radnje drugih, posebno njemu podređenih za čiji rad i ponašanje je neposredno odgovoran. Imajući u vidu da je apelant u toku disciplinskog postupka priznao da je počinio određene radnje, a što nije negirao ni u toku postupka pred tim sudom, te imajući u vidu iskaz drugookrivljene, Sud BiH je ukazao da je to dovoljno za izvođenje zaključka da je apelant počinio navedene povrede radne dužnosti. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da, i prema ocjeni tog suda, izvođenje drugih dokaza, uključujući saslušanje svjedoka koje je apelant predlagao, nije bilo nužno za ocjenu o postojanju inkriminisanih povreda radne dužnosti.
4. Dalje, Sud BiH je ukazao da su navedene povrede radne dužnosti počinjene u periodu od maja do oktobra 2001. godine, a da je načelnik službe tužene već 29. oktobra 2001. godine podnio prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta. Takođe, Sud BiH je ukazao da je 9. novembra 2001. godine doneseno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta, nakon čega je zakazana rasprava i doneseno prvostepeno rješenje od 25. decembra 2001. godine. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, budući da zastarjelost vođenja disciplinskog postupka nastupa protekom roka od godinu dana od saznanja za izvršenu povredu i učinioca. Pri tome, Sud BiH je ukazao da su rokovi za preduzimanje određenih radnji, na koje se apelant pozivao u toku ovog postupka, po svojoj prirodi instruktivni, a ne zastarni rokovi. Sud BiH je, dalje, naveo da nije mogao prihvatiti ni apelantovu tvrdnju da disciplinske mjere izriče funkcioner, a ne disciplinska komisija. Naime, Sud BiH je ukazao da takve tvrdnje nemaju uporišta niti u odredbama Zakona o državnoj upravi, niti u odredbama Pravilnika koji je važio u vrijeme vođenja predmetnog disciplinskog postupka, budući da, prema odredbama člana 287. Zakona o državnoj upravi i odredbama člana 9. stav
4. Pravilnika, disciplinska komisija izriče disciplinske mjere za teže povrede radne dužnosti. U pogledu apelantovih primjedaba na sastav drugostepene disciplinske komisije, odnosno učešća u toj komisiji predsjednika prvostepene disciplinske komisije, Sud BiH je naveo da apelant ne samo da nije pružio konkretne dokaze da određena lica nisu mogla biti u sastavu komisije već nije dokazao da se radi o činjenicama zbog kojih bi, da te činjenice nisu postojale, odluka drugostepene komisije bila drugačija, odnosno da bi bila u apelantovu korist. Što se tiče apelantovih navoda da je prije donošenja drugostepenog rješenja tužene od 3. aprila 2002. godine drugostepena disciplinska komisija na zasjedanju od 27. februara 2002. godine donijela odluku u njegovu korist, Sud BiH je naveo da su takvi navodi neosnovani, budući da na zapisniku od 27. februara 2002. godine, koji je apelant dostavio, nije potpisan nijedan član disciplinske komisije. Takođe, Sud BiH je naveo da nema značaja za valjanost pobijanih rješenja tok krivičnog postupka koji je pokrenut protiv apelanta zbog krivičnog djela obljube zloupotrebom položaja iz člana 186. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, budući da odgovornost za krivično djelo ne isključuje disciplinsku odgovornost kada ista radnja predstavlja i povredu radne dužnosti.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj Gž-47/06 od 24. aprila 2007. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Sud BiH je naveo da je, i prema ocjeni tog suda, zakonit postupak donošenja drugostepenog rješenja tužene kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja u pogledu izrečene mjere prestanka radnog odnosa, te kojim je izmijenjena pravna kvalifikacija teže povrede radne dužnosti iz prvostepenog rješenja tako što je utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radne dužnosti iz člana 285. stav 2. alineje 1, 3, 4. i
13. Zakona o državnoj upravi. Pri tome, Sud BiH je naveo da se, prema oba propisa koja je primijenila tužena, apelantu mora izreći disciplinska mjera koja kao posljedicu ima prestanak radnog odnosa kod tužene s tim da je disciplinska mjera koju je izrekla prvostepena disciplinska komisija teža u odnosu na disciplinsku mjeru koju je izrekla drugostepena disciplinska komisija, budući da odluka drugostepene disciplinske komisije ne sadrži zabranu ponovnog prijema u radni odnos u organe uprave. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se tiču primjene materijalnog prava, Sud BiH je naveo da su neosnovani, budući da je "za prestanak radnog odnosa mjerodavan propis koji je važio u vrijeme donošenja prvostepene disciplinske odluke o prestanku radnog odnosa". Što se tiče ostalih apelantovih žalbenih navoda, Sud BiH je naveo da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo činjenično stanje, da je izvelo sve predložene dokaze koji su bitni za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, te da, stoga, nije povrijedilo odredbe parničnog postupka koje se odnose na postupak dokazivanja. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, Sud BiH je naveo da je odlučio kao u izreci presude.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Sudu BiH, koji je Presudom broj Rev-10/09 od 24. septembra 2009. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da su odredbama člana 285. Zakona o državnoj upravi koji je, prema ocjeni revizionog vijeća, važio u odnosu na zaposlenike tužene, tj. u odnosu na zaposlenike Državne granične službe Bosne i Hercegovine koja je institucija Bosne i Hercegovine, a ne institucija entiteta, navedene povrede radne dužnosti koje je apelant počinio propisane kao teže povrede radne dužnosti. Takođe, Sud BiH je naveo da disciplinska mjera koja je izrečena apelantu predstavlja jednu od mjera koja je odredbama člana 286. Zakona o državnoj upravi propisana kao mjera koja se može izreći za počinjenu težu povredu radne dužnosti. Sud BiH je, dalje, naveo da se u konkretnom slučaju radi o povredama radne dužnosti od apelanta koje su počinjene od maja do oktobra 2001. godine. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 21. st. 1. i 2. Pravilnika propisano da se prijedlog za pokretanje postupka podnosi odmah po saznanju za povredu i počinioca, a najkasnije u roku od 15 dana od saznanja, te da je disciplinska komisija dužna početi da radi na prijedlogu u roku od 15 dana. Međutim, Sud BiH je ukazao da za rješavanje predmetne pravne stvari nisu mjerodavni instruktivni rokovi iz člana 21. Pravilnika, na koje se pogrešno poziva apelant, već rok zastarjelosti vođenja postupka zbog teže povrede radne dužnosti koji je propisan odredbama člana 20. stav 1. Pravilnika (rok od godinu dana od saznanja za izvršenu povredu i počinioca). Pri tome, Sud BiH je naveo da je u prvostepenom i drugostepenom sudskom postupku utvrđeno da su disciplinski organi tužene u rješavanju predmetne disciplinske stvari poštovali odredbu člana 20. stav 1. Pravilnika, budući da su predmetni disciplinski postupak pokrenuli unutar roka od godinu dana od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, tako da nije nastupila zastarjelost vođenja tog postupka. U pogledu ostalih apelantovih revizionih prigovora koji se odnose na navodne povrede u pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je naveo da su irelevantni, odnosno da ne utiču na donošenje pravilnih i zakonitih rješenja tužene, te na donošenje pobijane sudske odluke.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je članom 7. Pravila o zaposlenim i radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravila) propisano da, "ako Pravilima nije drugačije određeno, na prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovor entiteta na čijem području se rad obavlja, odnosno mjesta prebivališta radnika". S obzirom na to, apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti propise Republike Srpske, a ne Zakon o državnoj upravi Republike Bosne i Hercegovine iz 1993. godine. Dalje, apelant navodi da su i odredbe Pravilnika (broj 01-12649/01 od 25. septembra 2001. godine, koji je stupio na snagu 3. oktobra 2001. godine) kao "materijalnog prava" u ovom predmetu pogrešno primijenjene. Naime, apelant navodi da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe čl. 14, 19, 21, 23. i 25. Pravilnika (kojima su propisani rokovi i način pokretanja disciplinskog postupka, trajanje disciplinskog postupka, zastarjelost vođenja disciplinskog postupka i dr.), te, u vezi s tim, navodi da je Sud BiH pogrešno zaključio da nije nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka. Takođe, apelant navodi da je odredbama člana 11. Pravilnika propisano da članovi drugostepene disciplinske komisije ni u kom slučaju ne mogu biti zaposlenici tužene. Međutim, apelant navodi da su, suprotno tim odredbama, dva člana drugostepene komisije bili zaposlenici tužene, te da se, stoga, nije moglo očekivati nezavisno, nepristrasno i objektivno suđenje. Dalje, apelant navodi da u toku disciplinskog postupka nisu saslušana dva svjedoka koje je apelant predlagao da se saslušaju, čime je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Takođe, apelant navodi da je drugostepena disciplinska komisija donijela dvije različite odluke povodom njegove žalbe protiv prvostepenog rješenja, a što proizlazi iz zapisnika od 27. februara 2002. godine, kada je donesena odluka da se poništi prvostepeno rješenje tužene. Konačno, apelant navodi da je protiv njega istovremeno pokrenut krivični postupak, na osnovu istih činjenica koje su razmatrane u disciplinskom postupku, te da je u toku postupka obavijestio Sud BiH da je donesena prvostepena presuda kojom je oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, apelant smatra da je Sud BiH bio dužan da sačeka pravosnažno okončanje krivičnog postupka (jer se radi o prethodnom pitanju), pa tek onda da donese odluku u predmetnom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na tvrdnju da je Sud BiH, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući u predmetnom postupku na tri instance, u obrazloženjima svojih odluka dao detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da je drugostepeno rješenje tužene, koje je apelant osporavao u predmetnom sudskom postupku, doneseno u skladu sa odredbama čl. 285. i 286. Zakona o državnoj upravi, te u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba tog zakona, kao materijalnog prava, na predmetni slučaj. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u pogledu primjene procesnih odredaba, jasno ukazao da se na predmetni slučaj primjenjuju relevantne odredbe Pravilnika koji je važio u vrijeme kada je vođen predmetni disciplinski postupak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na odredbe člana 20. stav 1. Pravilnika, jasno ukazao da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, te jasno obrazložio zbog čega je neosnovano apelantovo pozivanje na rokove propisane odredbama člana 21. Pravilnika. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o državnoj upravi i relevantne odredbe Pravilnika sa odlučenjem Suda BiH, te obrazloženje koje je dao u vezi s tim, kao i okolnost da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant u toku disciplinskog postupka priznao da je počinio određene radnje, a što nije negirao ni u toku postupka pred sudovima, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbio apelantov prijedlog za saslušanje određenih svjedoka u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda da su dva zaposlenika tužene bili članovi drugostepene disciplinske komisije, a što je suprotno članu 11. Pravila, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih odluka nije vidljivo da je apelant te navode isticao u toku postupka pred Sudom BiH, niti je apelant uz predmetnu apelaciju dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazao na suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove apelantove navode, koje apelant, kako to proizlazi iz navedenog, prvi put ističe u predmetnoj apelaciji (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 150/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 8, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se navedeni član Evropske konvencije tiče isključivo prava lica u vezi sa "krivičnom optužbom". S obzirom na to da se, dakle, u predmetnom parničnom postupku okončanom osprenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene i uspostavi prava iz radnog odnosa, tj. da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić