Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3727/09 (M. V.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3727/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3727/09, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003730 09 Gž od 16. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 003730 08 P od 31. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. V.(u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 28. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 003730 09 Gž od 16. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 003730 08 P od 31. marta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 003730 08 P od 31. marta 2009. godine u pravnoj stvari apelanta protiv Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate po osnovu radnog odnosa, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime neisplaćene razlike plata za period od maja 2007. godine do jula 2008. godine isplati ukupan iznos od 9.384,43 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tražio da sud, nakon provedenog postupka, obaveže tuženu da mu isplati ukupan iznos od 9.384,43 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka zbog činjenice da mu tužena nije isplatila ugovorenu platu prema ugovoru o radu i plati od 21. oktobra 2005. godine, već po izmijenjenom ugovoru o radu od 2. maja 2007. godine prema kojem je ostvario manja primanja, te je tako oštećen za utuženi iznos. Sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrdio da je apelant (kao radnik tužene) sa tuženom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 13465-2/02 od 21. oktobra 2005. godine za radno mjesto direktor Sekcije, te da je istog dana zaključio i Ugovor o plati broj 17102-8/05 koja za puno radno vrijeme iznosi 800,00 KM sa uvećanim koeficijentom od 25% i uvećanjem po osnovu ukupnog penzijskog staža za svaku godinu 0,50%. Također je nesporno da je apelant sa tuženom 2. maja 2007. godine zaključio novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto glavnog inžinjera za lokomotive-mehanički dio Služba za lokomotive - Sektor OŠV i uručeno mu je rješenje o plati od 11. maja 2007. godine, te da su apelant i tužena 23. jula 2008. godine zaključili sporazum o raskidu ugovora o radu. Sud je naveo da je sporno da li apelantu pripada pravo na naknadu plate u skladu sa ugovorom o plati od 21. oktobra 2005. godine do isteka roka od četiri godine od zaključenja navedenog ugovora, odnosno do sporazumnog raskida ugovora o radu 23. jula 2008. godine. Sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 83. Zakona o radu (član 90. prečišćenog teksta, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07-prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a poslodavac može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Dakle, radnicima se isplaćuju plate prema radnom mjestu na koje su raspoređeni, imajući u vidu da se visina plate utvrđuje u skladu sa složenošću poslova, odgovornosti i ostalih uslova vezanih za konkretno radno mjesto. Također, sud je u konkretnom slučaju ocijenio odredbe člana 47. st. 2. i 3. Opšteg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac sa radnikom od čijeg rada bitno zavisi poslovni uspjeh i obavljanje poslovne djelatnosti može dogovoriti ugovorenu platu izvan kriterija utvrđenih kolektivnim ugovorom, kao i odredbe čl. 49, 52, 55. i 78. Kolektivnog ugovora tužene, kojima su određeni period na koji se zaključuje ugovor o plati i visina plate. Dalje, sud je ocijenio i činjenicu da apelant nije tražio poništenje ugovora o radu od 2. maja 2007. godine, kao ni rješenja o plati od 11. maja 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da se ugovorene plate, odnosno plate koje određuje generalni direktor tužene odnose na tačno određena radna mjesta uz uslov posebnih rezultata rada koji se ocjenjuju svake godine. U konkretnom slučaju apelant je prihvatio ugovor o radu sa izmijenjenim uslovima od 2. maja 2007. godine za radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora, kao i rješenje o plati kako je to navedeno u ugovoru. Pored toga, nakon što mu je isplaćivana i obračunavana plata prema novom rješenju, a ne po ugovoru o plati od 21. oktobra 2005. godine, apelant nije osporavao odredbe ugovora iz 2007. godine, niti raspored na nove poslove. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Okružni sud je Presudom broj 85 0 P 003730 09 Gž od 16. septembra 2009. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je izložio činjenično stanje koje je pravilno utvrdio prvostepeni sud, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Okružni sud je citirao odredbu člana 90. stav 2. ZOR-a (prečišćeni tekst) kojom je propisano da se radnicima garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca, dok je stavom 4. navedenog člana propisano da su odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana ništavi. U kratkom izlaganju činjeničnog stanja Okružni sud je naveo da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu i ugovor o plati za obavljanje poslova direktora Sekcije koju je apelant primao sve dok je obavljao poslove radnog mjesta direktora, dok je apelantov zahtjev za isplatu razlike plate nakon rasporeda na drugo radno mjesto zasnovan na odredbi člana 7. ugovora o radu i člana 2. ugovora o plati od 21. oktobra 2005. godine. Navedenim odredbama radniku se garantuje ugovorena plata za period od četiri godine i u slučaju raskida ili izmjene ugovora, osim po osnovu disciplinske odgovornosti. Okružni sud je, ocjenjujući navedeni apelantov zahtjev, utvrdio da on nema uporište u ZOR-u, Kolektivnom ugovoru tužene, kao ni u Pravilniku o radu, odnosno da navedene odredbe ugovora o radu i ugovora o plati nisu u skladu sa odredbom člana 90. stav 2. ZOR-a, te su samim tim ništave. Također, Okružni sud navodi da je apelantu otkazan ugovor o radu po kojem je obavljao poslove direktora Sekcije i primao ugovorenu platu nakon čega je raspoređen na drugo radno mjesto uz platu koja odgovara tom radnom mjestu. S obzirom na činjenicu da apelant od zaključenja novog ugovora o radu nije obavljao poslove direktora Sekcije za koje je ugovorena plata, kao i da su apelantu sva primanja u skladu sa zaključenim ugovorima isplaćena, neosnovan je njegov zahtjev za isplatu razlike plate za poslove koje nije obavljao. Dakle, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, posebno ako se ima u vidu činjenica da je u ugovor o radu i ugovor o plati od 21. oktobra 2005. godine unesena odredba koja je protivna odredbi člana 90. stav 2. ZOR-a, a kojom se radniku garantuje ugovorena plata najmanje četiri godine bez obzira koje poslove obavlja čak i nakon raskinutog i izmijenjenog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na ugovor o radu i ugovor o plati od 21. oktobra 2005. godine i navodi da su odredbe ugovora u skladu sa odredbama Opšteg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora tužene i ZOR-a. Dalje, apelant smatra «da je povrijeđeno njegovo pravo da mu se u skladu sa ugovorom o plati isplati razlika do ugovorenog iznosa od perioda kad je raskinut ugovor pa do isteka ugovorenog roka jer on nije disciplinski kažnjen, te da je zbog tog razloga ugovor raskinut». Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu koja se ogleda u razlici plate koju je ranije ostvarivao i koju ostvaruje sada.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3727/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio