Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3977/09 (“VOČAR“ d.o.o. Ljubljana, Slovenija)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3977/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP-3977/09, rješavajući apelaciju „VOČAR“ d.o.o. Ljubljana, Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “VOČAR“ d.o.o. Ljubljana, Slovenija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001664 od 15. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-

07-000041 od 29. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps.184/04 od 18. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. “VOČAR“ d.o.o. Ljubljana, Slovenija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001664 od 15. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-

07-000041 od 29. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.184/04 od 18. decembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. oktobra 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps.184/04 od 18. decembra 2006. godine u postupku po apelantovoj tužbi protiv „Majevica“ d.d. Srebrenik (u daljnjem tekstu: tuženi) utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje za iznos od 194.584,53 KM. Višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, do iznosa 400.855,13 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te zahtjev za utvrđivanje osnovanosti potraživanja apelanta po osnovu zakonskih zateznih kamata je odbijen. U stavu II izreke presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je sa 1. martom 2002. godine raskinut ugovor o lizingu broj 533/97 koji je 27. novembra 1997. godine zaključen između apelanta i tuženog, te da je apelant vlasnik linije za proizvodnju čipsa od krompira. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva da se navedena imovina izluči iz stečajne mase stečajnog dužnika i preda apelantu u posjed i na slobodno raspolaganje. U stavu III izreke presude odbijen je apelantov prijedlog da sud donese mjeru osiguranja kojom će tuženom zabraniti dalju upotrebu i korištenje lizing linije za proizvodnju čipsa od krompira. U stavu IV izreke presude utvrđeno je da je osnovano apelantovo potraživanje po osnovu obaveze tuženog da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tokom prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Sud je, prije svega, ukazao da je nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o lizingu proizvodne linije za proizvodnju čipsa od krompira broj 533/97 koji je 27. novembra 1997. godine, koji je po svojoj pravnoj prirodi neimenovani ugovor, a po sadržaju ugovorenih obaveza ugovor koji ima karakter kako ugovora o zakupu proizvodne linije, tako i ugovora o kupovini sa pridržajem prava vlasništva.

4. Odlučujući o osnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu dospjelih a neisplaćenih rata lizinga, sud je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Rajke Topčić, utvrdio da je tuženi svoju obavezu isplate dospjelih novčanih iznosa na ime naknade za korištenje opreme izvršio u pretežnom dijelu s obzirom da je od ukupnog iznosa naknade od 1.666.612,20 KM, tuženi ostao u obavezi apelantu platiti iznos od 194.584,53 KM pa je sud u tom dijelu udovoljio apelatovom tužbenom zahtjevu zaključivši da je osnovano apelantovo potraživanje navedenog iznosa .

5. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu je utvrđivana osnovanost potraživanja zakonskih zateznih kamata na iznos od 194.584,53 KM počev od 1. marta 2002. godine je odbijen. S obzirom da je nad tuženim otvoren stečajni postupak, sud je uvidom u Prijavu apelantovih potraživanja podnesenu Općinskom sudu broj St.79/04 utvrdio da je apelant prijavio potraživanje po osnovu glavnog duga od 400.855,13 KM i da mu je to potraživanje osporeno. Utvrđeno je i da apelant sudu nije dostavio dokaze da je prijavio i svoje potraživanje po osnovu zakonskih zateznih kamata, pa je sud, imajući u vidu odredbu člana 56. Zakona o stečaju kojom je propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbio.

6. Odlučujući o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid Ugovora o lizingu, sud je ukazao na odredbu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj je propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije drugačije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze, ili pod određenim uvjetima predviđenim u ZOO raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Sud je ukazao da je nesporno utvrdio da je apelant izvršio svoju obavezu i tuženom predao opremu koja je predmet ugovora, a kod činjenice da je apelant zahtijevajući isplatu cjelokupne ugovorene naknade za korištenje lizing opreme zahtijevao ispunjenje predmetnog ugovora i da je sud utvrdio da taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva osnovan, proizlazi da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da sud utvrdi da je ugovor o lizingu raskinut 1. marta 2002. godine. Sud je svoju odluku utemeljio na činjenici da je našao da je stvarna volja stranaka bila da nakon isteka roka na koji je ugovor zaključen i isplate ugovorene cijene tuženi postane vlasnik predmeta lizinga i da se naknada koju je tuženi plaćao po članu 2. ugovora može smatrati i kupovnom (ne kupoprodajnom) cijenom. Sud je ukazao da kako je protekao rok na koji je ugovor zaključen i kako je tuženi još uvijek u posjedu navedene opreme, a kako apelant zahtijeva isplatu ugovorene naknade za koji je sud utvrdio da je osnovan, proizlazi da nije osnovan apelantov zahtjev u dijelu u kojem traži da se utvrdi da je Ugovor o lizingu raskinut i da je apelant vlasnik predmetne opreme kao i da se navedena imovina izluči iz stečajne mase stečajnog dužnika – tuženog i preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu.

7. Sud je ukazao da je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu iznosa od 194.584,53 KM iz razloga što je nad tuženim otvoren stečajni postupak, i da je navedeno apelantovo potraživanje prijavljeno u stečajnu masu, pa će se u tom postupku apelant kao povjerilac moći namiriti u skladu s odredbama Zakona o stečaju. Konačno, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja zabrane tuženom daljnje upotrebe i korištenja lizing linije za proizvodnju čipsa od krompira iz razloga što je odbijen apelantov zahtjev da se predmetna oprema izluči iz stečajne mase, a prema članu 58. stav 1. Zakona o stečaju, nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu od stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje imovine koja ulazi u stečajnu masu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000041 od 29. augusta 2008. godine odbijene su žalbe koje su protiv presude Općinskog suda broj Ps.184/04 od 18. decembra 2006. godine podnijeli apelant i tuženi i prvostepena presuda je potvrđena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 124. ZOO kada je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora u smislu člana 19. ugovora o lizingu od 27. novembra 1997. godine i kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sa 1. martom 2002. godine raskinut ugovor o lizingu broj 533/97, da se utvrdi da je apelant vlasnik proizvodne linije i da se navedena imovina izluči iz stečajne mase. Ukazano da je da odredba člana

124. ZOO nije pogrešno primijenjena, niti je apelant dokazao da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora u smislu člana 19. Ugovora o lizingu, jer iz tužbenog zahtjeva proizlazi da apelant traži ispunjenje Ugovora o lizingu prema amortizacionom planu koji je sastavni dio tog ugovora, zbog čega ne može tražiti i raskid tog ugovora.

10. Kantonalni sud je ukazao da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi vezani za ocjenu pravne prirode i sadržaja Ugovora o lizingu broj 533/97 od 27. novembra 1997. godine. Kantonalni sud je stava da navedeni ugovor ima karakter kako ugovora o zakupu proizvodne linije, tako i ugovora o kupovini sa pridržajem prava vlasništva, tako da se ne radi isključivo o ugovoru o zakupu, niti ima mjesta da se utvrdi da je apelant vlasnik linije za proizvodnji i da se ta imovina izluči iz stečajne mase, posebno ako se ima u vidu da je navedeni Ugovor o lizingu istekao 1. maja 2003. godine i da je tuženi izmirio ugovornu obavezu u pretežnom dijelu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001664 od 15. oktobra 2009. godine odbijene su revizije koje su protiv presude Kantonalnog suda izjavili apelant i tuženi. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda te odredbe člana

550. ZOO koja propisuje da se pravila o prodaji s obročnim otplatama cijene primjenjuju i u slučaju drugih pogodbi koje su u biti iste, zaključio da prema navedenoj odredbi ZOO predmetni ugovor o lizingu sadrži i elemente ugovora o prodaji s obročnim otplatama cijene ali i s elementima ugovora o zakupu. U predmetnom ugovoru stranke su se suglasile da po okončanju ugovora o lizingu (odnosno isteka ugovorenog roka od pet godina) i isplate cjelokupne naknade iz člana 3. Ugovora o lizingu, korisnik lizinga postaje vlasnik predmeta lizinga. S obzirom da je ugovor o lizingu istekao 1. maja 2003. godine i da je do tog vremena ispunjen u pretežnom dijelu, Vrhovni sud je ukazao da su pravilne odluke Kantonalnog i Općinskog suda da nije osnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor o lizingu raskinut. Dalje, ukazano je da apelantov zahtjev za isplatom ostatka neizmirenih obaveza iz ugovora o lizingu koje je tuženi, prema amortizacionom planu, bio obavezan ispuniti do 1. maja 2003. godine predstavlja ispunjenje člana 2. Ugovora o lizingu shodno odredbi člana 124. ZOO, pa proizlazi da apelant ne može tražiti i ispunjenje i raskid ugovora o lizingu. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je kod pravilne ocjene da se u predmetnom sporu radi o ugovoru o zakupu proizvodne linije za proizvodnju čipsa od krompira sa odredbom da će proizvodna linija sa opremom i pripadajućim dijelovima po okončanju ugovora i isplatom cjelokupne naknade preći u vlasništvo zakupca, odnosno korisnika lizinga, pravilan zaključak Kantonalnog i Općinskog suda kad su odbili apelantov zahtjev da se utvrdi da je vlasnik linije za proizvodnju čipsa od krompira i da se ta imovina izluči iz stečajne mase dužnika-tuženog i preda u posjed apelantu.

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je ukazao da su redovni sudovi tokom postupka proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO. Ukazao je da su redovni sudovi dužni dati pravilna pravna obrazloženja svojih odluka i da, ukoliko to ne učine, proizvoljno primjenjuju zakon. Dalje, apelant je naveo da je Vrhovni sud sporni ugovor o lizingu tumačio kao ugovor o prodaji da obročnom otplatom cijene, ali i sa elementima ugovora o zakupu, te ukazao da je proizvoljno tumačenje ugovora i tumačenje njegove pravne prirode protivno odredbi člana 10. kojom je propisano načelo slobode uređivanja obligacionih odnosa, kao i odredbi člana 99. stav 1. ZOO u kojoj je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ukazano je da se predmetni ugovor o lizingu morao tumačiti na način da je linija za proizvodnju čipsa apelantovo vlasništvo sve dok se ne isplati posljednja rata lizinga, te da se u slučaju stečaja dužnika predmet lizinga vraća apelantu. Apelant je naveo da „o ovome postoji sudska praksa Ustavnog suda BiH u predmetima AP-2157/08 koja govori o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava; […] praksa Ustavnog suda BiH izražena u predmetu AP-381/07 koja govori o tome kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Europske konvencije; […] praksa Ustavnog suda BiH izražena u predmetu AP-2248/05, a apelacija govori o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3977/09 (“VOČAR“ d.o.o. Ljubljana… | Sudska praksa | Aktio