Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4097/09 (M. V.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4097/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4097/09, rješavajući apelaciju Mate Vukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 007451 09 Kz od 5. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 007451 08 K od 4. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mato Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolise, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 007451 09 Kz od 5. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 007451 08 K od 4. juna 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 007451 08 K od 4. juna 2009. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela - teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. a u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Presudom su, dalje, oštećeni upućeni da imovinskopravni zahtjev u cijelosti mogu ostvarivati u parničnom postupku, a apelant obavezan da plati na ime naknade troškova postupka novčani iznos od 1.764,50 KM i paušal u iznosu od 100,00 KM. Apelantu je, na osnovu člana 77. st. 1, 2. i 3. KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci računajući od dana pravosnažnosti presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je 26. jula 2007. godine oko 21 sat na regionalnoj cesti Orašje - Bosanski Šamac, u mjestu Tolisa, općina Orašje, upravljajući osobnim putničkim vozilom marke ,BMW, bez upaljenog lijevog kratkog svjetla, apelant otpočeo radnju preticanja drugog osobnog vozila ispred sebe, prešao na prometnu traku namijenjenu za promet vozila iz suprotnog smjera i tom prilikom je prednjim lijevim krajem svog vozila udario u moped „Yamaha“, koji mu je dolazio iz suprotnog smjera, od kojeg je udara vozač mopeda, mldb. D. D. smrtno stradao, a suvozač na mopedu Đuro Nedić zadobio teške tjelesne ozljede. Apelantovu odbranu da u vrijeme saobraćajne nezgode moped kojim je upravljao pokojni D. D. nije imao svjetlo Općinski sud je u cijelosti odbacio kao neosnovanu i sračunatu na izbjegavanje ili eventualno umanjivanje njegove krivične odgovornosti, te zaključio da je ona u suprotnosti sa dokazima optužbe. U tom kontekstu je istaknuo da je na osnovu dopisa Moto-centra „Yamaha Semiteks“ d.o.o. Sarajevo od 19. januara 2008. godine, tehničke knjige i nalaza vještaka strojarske struke Marijana Nedića utvrđeno da se svjetla na mopedu automatski pale prilikom startanja motora, i to dugo ili kratko svjetlo, ovisno u kom se položaju nalazi prekidač. Dalje je navedeno da je tehnička ispravnost mopeda potvrđena samo 10 dana prije nesreće obavljenim tehničkim pregledom, a i saslušani svjedok, oštećeni Đuro Nedić, potvrdio je da je svjetlo na mopedu bilo upaljeno. Bez obzira na nalaz vještaka Brune Franjića, koji se nije mogao decidirano izjasniti, Općinski sud je zaključio da je u trenutku sudara bilo upaljeno kratko svjetlo na mopedu. Naime, detaljno pojašnjavajući dokaz - dio žaruljice iz plastičnog kućišta sa kablovima, istaknuo je da, ukoliko nije bila upaljena (kako je to i vještak utvrdio) žarna nit dugog svjetla, onda je bila upaljena nit kratkog svjetla s obzirom na pojašnjenje vještaka Marijana Nedića i tehničku knjigu predmetnog mopeda. Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka Snježane Vukić, apelantove supruge, i apelanta, saslušanog u svojstvu stranke, da moped nije imao svjetlo zbog toga što su njihovi iskazi sračunati na izbjegavanje, odnosno umanjenje apelantove odgovornosti. Nije prihvaćen ni dokaz odbrane - nalaz vještaka saobraćajne struke Slobodana Stankovića, dat pod varijantom uzroka nastanka nezgode „ukoliko nije bilo upaljeno svjetlo na mopedu“, zbog toga što je Općinski sud već zaključio da je bilo upaljeno svjetlo. Takođe, njegov nalaz dat pod varijantom „ukoliko je bilo upaljeno svjetlo“, Općinski sud nije mogao prihvatiti zbog toga što se bazirao na hipotetičkim situacijama za koje nije imao uporište u dokazima iz spisa a koji je pokušao tendenciozno isključiti apelantovu krivičnu odgovornost. Pošto je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza ocijenjenih pojedinačno i u međusobnoj vezi zaključio da je žarna nit kratkog svjetla na mopedu bila upaljena, odnosno da je na mopedu postojalo kratko svjetlo u trenutku nezgode, u cijelosti je prihvatio nalaz vještaka prometne struke Ilije Bilušića. Prethodno navedenim nalazom utvrđeno je da je za nastalu saobraćajnu nezgodu kretanje osobnog automobila BMW na udaljenosti oko 0,6 metara od lijeve ivice kolnika u smjeru njegovog kretanja u direktnoj uzročnoj vezi sa nastankom ove prometne nezgode. Do nezgode ne bi došlo da je apelant držao dovoljno bočno rastojanje od lijeve bočne strane vozila do lijeve ivice kolnika, a to je najmanje jedan metar za što je postojala i tehnička mogućnost. Općinski sud je naveo da, prema mišljenju vještaka, na strani vozača mopeda, na temelju raspoloživih podataka iz spisa, nema propusta uzročno vezanih za nastanak ove prometne nezgode, a i brzine vozila nisu u uzročnoj, već posljedičnoj vezi sa nezgodom. Postupajući na opisani način, apelant je prekršio odredbe člana 36. stav 1. i člana 57. st. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Pošto je posljedica apelantovog kršenja propisa saobraćajna nezgoda u kojoj je nastupila smrt jednog lica i teška tjelesna ozljeda drugog lica, Općinski sud je u apelantovim radnjama našao sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja saobraćaja na javnom putu iz člana 336. stav 4. a u vezi sa članom 332. stav 3. KZFBiH.

4. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda u kojoj je naveo da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Apelant je istaknuo da nijednim izvedenim dokazom nije utvrđeno da je apelant upravljao motornim vozilom bez upaljenog lijevog kratkog svjetla. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da je vještak Bruno Franjić vještačio žarulju sa fara za kratko svjetlo vozila BMW, jer mu je dostavljena žarulja na vještačenje koja je instalirana u poziciono svjetlo mopeda „Yamaha“, što proizlazi iz sačinjene foto-dokumentacije. Apelant je osporio i nalaz vještaka Drage Talijana, jer mu je bilo nejasno kako se u faru kratkog svjetla mogla naći žarulja i za dugo i za kratko svjetlo. Takođe je osporio i nalaz vještaka Ilije Bilušića, bliže objašnjavajući razloge za to. Naveo je da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio nalaz vještaka Brune Franjića, smatrajući da je njegov zaključak da nije isključena mogućnost da je kratko svjetlo na mopedu „Yamaha“ bilo uključeno u momentu saobraćajne nezgode proizvoljan i na apelantovu štetu. Apelant je smatrao proizvoljnim i zaključak da su njegov i iskaz njegove supruge sračunati na izbjegavanje i umanjenje apelantove krivične odgovornosti, jer ovi iskazi nisu ocijenjeni u kontekstu ostalih izvedenih dokaza, kao ni iskaz oštećenog Đure Nedića pošto je u njegovu interesu da apelant bude proglašen krivim. Osim ovih navoda, apelant je smatrao da je izreka prvostepene presude u suprotnosti sa datim razlozima u obrazloženju, jer razlozi ne proizlaze iz provedenih dokaza, što predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku FBiH.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 007451 09 Kz od 5. oktobra 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe i presuda Općinskog suda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi apelantovog branitelja nisu doveli u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom. Zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantovu odbranu da u vrijeme saobraćajne nezgode moped kojim je upravljao oštećeni D. D. nije imao upaljeno svjetlo, jer je u suprotnosti sa izvedenim dokazima optužbe. Kantonalni sud je, dalje, ponovio zaključke Općinskog suda u vezi sa utvrđenjem da je bilo upaljeno svjetlo na mopedu prilikom saobraćajne nezgode, smatrajući da je pravilno prihvatio nalaz vještaka prometne struke Ilije Bilušića i zaključio da je za nastalu saobraćajnu nezgodu kretanje apelantovog vozila u direktnoj uzročnoj vezi sa nastankom prometne nezgode. Takođe, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da na strani vozača mopeda nema propusta uzročno vezanih za nastanak prometne nezgode. U odnosu na apelantove žalbene navode koji se odnose na vještačenje i zaključak u vezi sa žaruljom sa fara vozila BMW, Kantonalni sud je naveo da je iz nalaza Forensic Center Banja Luka, nalaza vještaka, dr. Drage Talijana i nalaza vještaka Brune Franića utvrđeno da far sa sijalicom pronađen na mjestu nezgode odgovara faru kakav se ugrađuje u vozila BMW, kakvim je upravljao apelant u trenutku nezgode, a ne mopedu, te da prema konstrukciji odgovara kratkom svjetlu. Dalje je navedeno da je, pošto u trenutku nezgode nit sijalice nije bila užarena, zaključeno da apelantovo vozilo u trenutku nezgode nije imalo upaljeno lijevo kratko svjetlo.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na dokazu koji je nezakonito pribavljen. Apelant tvrdi da je tužitelj zajedno s policijom dvije godine nakon saobraćajne nesreće pronašao kabl sa plastičnim kućištem sa dijelom žaruljice za koju je tvrdio da potiče od mopeda „Yamaha“ kojim je upravljao oštećeni D. D. Taj kabl, koji je tužitelj uvrstio u dokaze i izveo pred sudom, te koji su pregledali vještaci, prema apelantovim navodima je nezakonito pribavljen, jer nema naloga suda da se pregleda otpad od vozila u Policijskoj stanici u Orašju, niti je odbrana bila obaviještena, niti prisutna pronalaženju i pribavljanju prethodno navedenog dokaza. Apelant smatra da nema nijednog dokaza da taj kabl sa plastičnim kućištem i dijelom žaruljice potiče od predmetnog mopeda. Apelant, takođe, tvrdi da je nezakonito pribavljen i dokaz da far koji je vještačen pripada apelantovom vozilu, jer se ne zna gdje i na koji način je taj far došao u posjed tužitelja, niti je tužitelj dokazao da taj far, zaista, potiče od apelantovog vozila.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome da su sudske odluke zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske izrazio stav da član

6. Evropske konvencije koji garantira pravo na pravično suđenje ne sadrži niti jedno pravilo koje kao takvo regulira prihvatljivost dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira nacionalnim zakonodavstvom. Polazeći od navedenog, Evropski sud je zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem eventualno nezakonitog dokaza osoba koja je u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Takođe, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.

11. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na ukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Općinski sud je proveo i dokaze koje je predložila odbrana, ali ih nije prihvatio, dajući za to potpuno argumentirana i logična obrazloženja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je u pogledu neprihvatanja navoda apelantove odbrane koja je tvrdila da moped nije imao upaljeno svjetlo dao sasvim zadovoljavajuće obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno. Dakle, Općinski sud je, a nakon njega i Kantonalni sud, analizirao sve izvedene dokaze, te su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud napominje da su dokazi: kabl sa plastičnim kućištem sa dijelom žaruljice i sporni far izvedeni na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ih ospori i da im suprotstavi vlastite dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant niti u postupku pred prvostepenim sudom, niti u žalbenom postupku nije izričito isticao prigovore vezane za navodnu nezakonitost pribavljanja ovih dokaza, već je samo osporavao zaključke u vezi sa tim dokazima. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koju su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može primijeniti i na konkretni slučaj, Ustavni sud ističe da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebalo da koristi u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26) zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

12. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo i iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/06).

13. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog predmeta, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili za donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se apelant samo paušalno pozvao na povredu ovog prava i nije naveo koja su mu tačno prava iz navedenog stava povrijeđena u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža, prema stanju spisa, da su redovni sudovi omogućili apelantu prava predviđena članom 6. stav 3. Evropske konvencije. Tako je, između ostalog, u predmetnom postupku apelanta zastupao branilac, u toku glavnog pretresa u cijelosti je poštivano apelantovo pravo na odbranu, te mu je omogućena puna ravnopravnost u pogledu predlaganja dokaza, te stavljanja prigovora na izvedene dokaze. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno neosnovanim.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4097/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio