Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4191/09 (B. Ć., T. Ć., O. H., V. T. i Z. B.-M.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4191/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4191/09, rješavajući apelaciju Božane Ćosić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Ćosić, Tomislava Ćosića, Ozane Hadžikarić, Vesne Tabaković i Zdenke Brkić-Malić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001 446 09 U od 9. oktobra 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 15-364-100/09 od 7. aprila 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka broj 03-3601-524/2008 od 17. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Ćosić, Tomislav Ćosić, Ozana Hadžikarić, Vesna Tabaković i Zdenka Brkić-
Malić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ratko Brkić-Malić iz Banjaluke, podnijeli su 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 446 09 U od 9. oktobra 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-364-100/09 od 7. aprila 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-3601-524/2008 od 17. februara 2009. godine. Apelanti su 4. februara 2010. i 27. februara 2012. godine dopunili apelaciju.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 03-3601-524/2008 od 17. februara 2009. godine data je naknadna urbanistička saglasnost Radojki Bjelobaba i Milanu Bjelobabi kao investitorima (u daljnjem tekstu: investitori) za trajnu legalizaciju izvedenog suterena i prizemlja i za nadziđivanje mansarde stambenog objekta koji se nalazi u Banjaluci, ulica Krfska broj 104, na zemljištu pobliže označenom u izreci rješenja, te je navedeno da sastavni dio rješenja čine urbanističko-tehnički uslovi broj 03-3601-524/08 od 17. februara 2009. godine (stav I izreke rješenja). Navedeno je da su investitori dužni prije podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o odobrenju za građenje da izrade i dostave projektnu dokumentaciju prema urbanističko-tehničkim uslovima, pobliže opisanim u izreci rješenja (stav II izreke rješenja). Utvrđena je naknada za troškove uređenja građevinskog zemljišta za legalizaciju izvedenog suterena i prizemlja, te za nadziđivanje mansarde, u iznosima pobliže navedenim u izreci rješenja (stav III izreke rješenja).
3. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je, prije svega, ukazalo da regulacioni plan predstavlja osnov za izdavanje urbanističe saglasnosti, u smislu odredaba člana 69. i člana 70. stav 1. alineja 1. Zakona o uređenju prostora – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), tako da se odlučna činjenica u predmetnoj upravnoj stvari odnosi na utvrđivanje da li su izvedeni radovi u skladu sa važećim regulacionim planom i propisanim uslovima. U vezi s tim, Odjeljenje je ukazalo da je predmetna lokacija (na kojoj se nalazi objekat na kojem su investitori izvodili radove) obuhvaćena Regulacioniom planom "Obilićevo" u Banjaluci ("Službeni glasnik Grada Banjaluka" broj 24/08). Odjeljenje je navelo da je uvidom u plan prostorne organizacije važećeg regulacionog plana utvrdilo da je na predmetnoj parceli predviđeno zadržavanje postojećeg individualnog stambenog objekta uz mogućnost rekonstrukcije, dogradnje ili izgradnje zamjenskih objekata do spratnosti P+1+M. Takođe, Odjeljenje je navelo da je uvidom u priloženi geodetski snimak i plan parcelacije utvrdilo da predmetni objekat (na kojem su investitori izvršili određene radove) ne izlazi izvan planirane građevinske parcele, te da je uvidom u plan građevinskih i regulacionih linija utvrdilo da predmetni objekat ne prelazi zadate građevinske linije. Stoga, Odjeljenje je navelo da je na osnovu zahtjeva investitora i priložene dokumentacije utvrdilo da su ispunjeni uslovi iz čl. 70, 71, 72, 73. i člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora, te člana 9. stav 2. Odluke o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina na području Grada Banjaluka – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Grada Banjluak" br. 25/08 i 39/08), te da je stoga odlučilo kao u izreci rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15-364-100/09 od 7. aprila 2009. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, između ostalog, navelo da iz urbanističko-tehničkih uslova, koji su sastavni dio prvostepenog rješenja, proizlazi da predmetni objekat investitora ne prelazi građevinsku liniju, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanata izneseni u tom pravcu. U pogledu žalbenih navoda apelanata koji se odnose na regulacioni plan, Ministarstvo je ukazalo da zakonitost i pravilnost regulacionog plana ne može biti predmet razmatranja u predmetnom postupku, budući da regulacioni plan nije upravni akt, već opšti akt čija zakonitost se, dakle, ne može ispitivati u upravnom postupku. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te odredbe člana 92. stav 3. Zakona o prostornom uređenju, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeno rješenje zakonito, te je stoga odlučilo kao u izreci rješenja.
5. Protiv drugostepenog rješenja apelanti su podnijeli tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 001 446 09 U od 9. oktobra 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je odredbama člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora propisano da se za "bespravno izgrađene građevine može naknadno pribaviti urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, ukoliko građevina svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i drugim ispunjava, u smislu ovog zakona, uslove za dobijanje urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenja za građenje". Takođe, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 70. stav 1. alineja 1. Zakona o uređenju prostora propisano da se "urbanistička saglasnost na urbanim područjima izdaje na osnovu regulacionog plana, odnosno urbanističkog projekta, na onim dijelovima naselja, odnosno prostornim cjelinama za koje je utvrđena obaveza donošenja ovih planova, odnosno projekata". U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je na predmetnim parcelama, prema Regulacionom planu "Obilićevo", predviđeno zadržavanje predmetnog objekta uz mogućnost rekonstrukcije, dogradnje ili izgradnje zamjenskih objekata. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, na osnovu navedenog regulacionog plana, ovlaštena projektna organizacija izradila urbanističko-tehničke uslove za izdavanje predmetnog rješenja o naknadnoj urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju izgrađenog predmetnog stambenog objekta i nadziđivanje mansarde, te da je ta saglasnost izdata u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanata protiv prvostepenog rješenja, budući da je naknadna urbanistička saglasnost izdata u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. i člana 70. stav 1. alineja 1. Zakona o uređenju prostora. Pri tome, Okružni sud je ukazao da su apelanti svoje primjedbe u pogledu regulacionog plana mogli iznositi samo u postupku donošenja tog plana, a ne, dakle, u predmetnom postupku.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da će investitori, na osnovu predmetnog rješenja o naknadno datoj urbanističkoj saglasnosti, proširiti svoju parcelu tako što će zauzeti dio parcele označene kao k.č. broj 1422/2, koja je vlasništvo apelanata, u dužini od 35m i širini od 1,5m. Pri tome, apelanti navode da su podnijeli inicijativu Ustavnom sudu Republike Srpske za ocjenu Odluke o donošenju Regulacionog plana "Obilićevo" na osnovu koje je doneseno predmetno rješenje. Apelanti navode da je Okružni sud u svojoj presudi samo ponovio obrazloženje upravnih organa, a da se, pri tome, uopšte nije osvrnuo na pravnu situaciju koja će nastati na osnovu neustavnog Regulacionog plana, a na osnovu kojeg apelanti ostaju bez dijela svog zemljišta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je upravni organi i sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić