Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/12 (S. R.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

  • Kazna
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2705/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica, Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2705/12, rješavajući apelaciju Senada Ramića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Ramića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 097140 12 Kž od 5. srpnja 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 097140 12 Kv 2 od 18. lipnja 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 19. srpnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 097140 12 Kž od 5. srpnja 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 097140 12 Kv 2 od 18. lipnja 2012. godine. Apelant je 24. kolovoza 2012. godine dostavio dopis kojim je zatražio da se predmet hitno uzme u rad budući da se mora javiti na izdržavanje kazne zatvora 20. kolovoza 2012. godine, uz koji je priložio uputni akt Općinskog suda od 28. studenog 2011. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 097140 12 Kv 2 od 18. lipnja 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev o zamjeni izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci za novčanu kaznu - kazna zatvora izrečena Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 097140 12 Kv od 15. ožujka 2012 godine. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je navedenom pravosnažnom presudom u postupku nepravog ponavljanja kaznenog postupka (Članak 340a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku F BiH, Neprava obnova kaznenog postupka (1) Pravosnažna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju), apelant oglašen krivim zbog kaznenog djela – teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a, u svezi sa člankom 286. stavak 1., a sve u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

3. Općinski sud je naveo da apelantov zahtjev nije utemeljen. Naime, iz izvoda iz kaznene evidencije slijedi da je apelant ranijim presudama sudova BiH (u presudi precizno navedeni sudovi, brojevi i datumi presuda) i pred sudom u Crnoj Gori oglašavan krivim i da su mu izrečene kazne. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 097140 11 Kps od 3. studenog 2011. godine, apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela teške krađe i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a presudom Okružnog suda u Bijeljina broj 80 0 K 000968 09 Kžk od 23. travnja 2010. godine apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela krivotvorenje isprave i osuđen na kaznu zatvora u trajanju o tri mjeseca. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 097140 12 Kv od 15. ožujka 2012. godine, apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela teške krađe i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

4. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 43a. stavak 1. KZ FBiH, propisano da se izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine može na zahtjev osuđenika zamijeniti za novčanu kaznu koja se isplaćuje u jednokratnom iznosu, te da je odredbama članka 43a. stavak 2. KZ FBiH određeno da se kazna zatvora zamjenjuje novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100,00 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu vodio računa o svim okolnostima koje se odnose na počinjeno kazneno djelo i ličnost osuđenika, odnosno apelanta, pri tome vodeći računa da je zamjena izrečene kazne zatvora u pravosnažnoj presudi opravdana kada sud ocjenom navedenih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Apelant je predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom koja predstavlja najteži oblik krivnje, apelant je ranije više puta osuđivan kako zbog istog kaznenog djela, tako i zbog kaznenog djela druge vrste, što ukazuje da se radi o specijalnom povratniku u vršenju kaznenih djela, na kojeg ni ranije izrečene kazneno pravne sankcije nisu utjecale da se prestane baviti ovakvim i sličnim radnjama. Osim toga, opis izvršenja kaznenog djela u konkretnom predmetu ukazuje na izuzetnu upornost i bezobzirnost apelanta u namjeri da se pribavi prutupravna imovinska korist, te da je broj izvršenja kaznenih djela ove vrste (provale u kuće) na području nadležnog suda u znatnom porastu. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je istakao da je odbio apelantov zahtjev o zamjeni kazne zatvora za novčanu kaznu.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud donio je Rješenje broj 58 0 K 097140 12 Kž od 5. srpnja 2012. godine kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su u pobijanom rješenju dati jasni i određeni razlozi za odbijanje apelantovog zahtjeva koji se mogu definirati kao nemogućnost zamjene kazne zatvora za osobu koja je ranije više puta osuđivana za kaznena djela protiv imovine, odnosno da bi zamjena bila protivna svrsi kažnjavanja i svrsi kaznenih sankcija koje su predviđene zakonom kao opća načela kaznenog postupka. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da zamjena kazne zatvora u novčanu kaznu nije obvezna već je pitanje ocjene svih okolnosti i ovisno o tome se vrši ili ne vrši.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da ukoliko bi ostalo na snazi ovakvo rješenje on bi bio doveden u neravnopravni položaj sa drugim osobama u odnosu na primjenu članka 43a. KZ F BiH, čime bi bilo narušeno pravo na pravičan sudski postupak i pravo na jednakost i ravnopravnost pred sudom, jer je gotovo svim osuđenim usvojen zahtjev za zamjenu kazne zatvora za novčanu kaznu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, kojima je odbijen njegov zahtjev da se izrečena kazna zatvora zamjeni novčanom kaznom. Stoga, Ustavni sud mora dati odgovor u svezi primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

9. Prije obrazloženja u pogledu dopustivosti predmetne apelacije, Ustavni sud primjećuje sljedeće. Odredbama članka 43.a KZ F BiH propisano je (1) Izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine može se, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana. (2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom“. Dakle, citirani članak 6. stavak 1. Europske konvencije pruža garancije osim u građanskim i u kaznenim postupcima u kojim se utvrđuje utemeljenost kaznene optužbe. Ustavni sud podsjeća na opći stav da pitanje primjenjuje li se kazneni dio članka 6. Europske konvencije treba cijeniti u svijetlu tri alternativna kriterija koja je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu : Europski sud) iznio u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske (vidi predmet Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., stavak 82., Serija A br. 22): (a) razvrstavanje djela u domaćem pravu, (b) narav djela i (c) narav i stupanj težine kazne kojoj se dotična osoba izlaže.

11. Budući da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio da se pravosnažno izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, Ustavni sud će ukazati na praksu Europskog suda i Europske komisije za ljudska prava glede primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije na postupak nakon pravosnažno okončanog postupka u kojem je utvrđivana kaznena optužba.

12. U predmetu Heiko PREHN protiv Njemačke (vidi predmet Heiko PREHN protiv Njemačke, predstavka broj 40451/06, presuda od 24. kolovoza 2010. godine) Europski sud je naveo “Aplikant se žalio da su u postupku u kojem je tražio obustavu daljeg izdržavanja kazne i preventivnog pritvora, domaći sudovi su odbili da mu postave branitelja po njegovom izboru, čime su mu uskratili efektivnu obranu. Kako aplikant navodi, sudovi mu nisu dopustili da se efikasno brani uz stručnu pomoć po njegovom izboru u postupku povodom njegovog zahtjeva za obustavu izvršenja preostale kazne i preventivnog pritvora“. Europski sud je istakao „Sud zapaža da se ovaj postupak više ne odnosi na “utvrđivanje ... kaznene optužbe” protiv aplikanta u smislu sadržaja odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije, jer je kaznena optužba protiv njega utvrđena kada je postala pravosnažna presuda Regionalnog suda Berlin od 12. rujna 1995. godine.

13. U predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. svibnja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje), Europska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se članak 6. Europske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve kaznene optužbe». Samo novi postupak, pošto bude pozitivno riješen zahtev za reviziju, može se smatrati kao postupak koji se tiče odlučivanja o kaznenoj optužbi (vidi Europski sud predmet Löffler protiv Austrije, br. 30546/96, 3. listopada 2000. godine, st. 18-19).

14. Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj AP-1092/09 od 13. svibnja 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iz koje slijedi „u ovom slučaju apelant nije pod-nio apelaciju protiv presude kojom mu je pravosnažno utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz članka 383. stavak 1. KZFBiH, već protiv rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda. Ovim rješenjima nije utvrđivana «osnovanost bilo kakve kaznene optužbe» protiv njega, već je samo odbijena njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora utvrđene pravosnažnom sudskom presudom. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem se odlučivalo o kaznenoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, ratione materie, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine“. Isti stav Ustavni sud je zauzeo i u svojoj odluci broj AP-2105/07 od 12. siječnja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. Ustavni sud nalazi da iz navedene prakse Europskog i Ustavnog suda proizilazi da se članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke u kojim se utvrđuje utemeljenost kaznene op-tužbe, odnosno da proizilazi generalni stav da članak 6. Europske konvencije više nije primjenjiv na-kon što je pravosnažno okončan postupak u kojem je kaznena optužba utvrđena.

16. Međutim, iako je ova apelacija ratione materiae inkopatibilna s Ustavom BiH, Ustavni sud nalazi potrebnim ukazati na slijedeće. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 42/10) uveden je institut zamjene kazne zatvora u kazneno zakonodavstvo Federacije BiH. Preciznije, odredbe članka 43a. KZ FBiH u stavku 1. propisuju mogućnost, ali samo uz postojanje zahtjeva osuđenika, da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, a u stavku 2. omjer jednog dana izrečene kazne zatvora i novčanog iznosa. Iz navedenog slijedi da citiranim odredbama nije propisano kada, zbog čega, odnosno u kojim slučajevima sud udovoljava ovakvom zahtjevu osuđene osobe, a u kojim ne, što bi eventualno moglo voditi do različitog postupanja prema osuđenim osobama i time kršenju principa vladavine prava. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prvi kriterij vladavine prava predstavlja princip pravne sigurnosti. Ustavni sud također podsjeća da princip pravne sigurnosti, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome. Također, ovaj princip podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te postojanje institucionalnih garancija u tom smislu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. ožujka 2009. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 50/09, točka 39). Da bi se osigurala ustavna garancija vladavine prava i otklonila moguća diskriminacija, navedena norma morala bi biti preciznija, odnosno sadržavati objektivne kriterije za prihvatanje ili odbijanje zahjteva.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/12 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio