Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/12 (R. I.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-142/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 142/12, rješavajući apelaciju Radislava Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radislava Ivanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000151 od 4. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000919 od 2.

decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 773/00 od 8. maja 2007. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Radislav Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 9. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-09-000151 od 4. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-773/00 od 8. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-773/05 od 8. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine, obavezan je tuženi Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao tužitelju na ime manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao za period od 1. maja 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, za 1998. godinu, za period od 1. januara 2000. godine do 30. aprila 2000. godine, za period od 1. maja 2000 do 31. decembra 2000. godine, za period od 1. januara 2001. godine do 31. marta 2001. godine, te na ime manje isplaćene plaće na drugom odgovarajućem poslu za period od 1. aprila 2001. godine do 30. septembra 2001. godine isplati iznose bliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Sa zahtjevom za isplatu naknade plaće za period od 1. januara 1992. godine do 30. aprila 1997. godine i sa viškom zahtjeva za period od 1. maja 1997. godine do 30. septembra 2001. godine preko dosuđenog iznosa od traženog iznosa, kao i sa viškom zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Stavom 2. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio poništenje rješenja: broj 235/98 od 15. juna 1998. godine, broj 235/99 od 2. marta 1999. godine, broj 235-1/00 od 15. marta 2000. godine u dijelu u kojem je naknada plaće umanjena za 20% odnosno za 50%. Stavom 3. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja broj 235-1/01 od 16. aprila 2001. godine i rješenja broj 135-1/01 od 18. aprila 2001. godine. Stavom 4. izreke presude obavezan je tuženi da za apelanta kod nadležnog Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznose manje isplaćene naknade plaće i to za vremenske periode i iznose bliže navedene u stavu 4. izreke presude, dok je sa viškom zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknadu troškova postupka apelant odbijen.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000151 od 4. marta 2010. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da pobijani dio osporene drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Apelant je protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine ranije podnio apelaciju, koja je registrovana pod brojem AP 249/09. Ustavni sud je 20. decembra 2011. godine donio Odluku o dopustivosti AP 249/09 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PIO, ZOO i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

7. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku naveo rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000151 od 4. marta 2010. godine kojim je njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena. Konačna odluka, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine.

8. Ustavni sud zapaža da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija, jer se u postupku po reviziji protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0- Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine u kojem je doneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000151 od 4. marta 2010. godine raspravljalo samo pitanje zakonske dopustivosti tog pravnog lijeka, dok je ranijom odlukom Ustavnog suda odbačena kao nedopuštena apelancija protiv presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da se apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je Ustavni sud donio konačnu i obavezujuću odluku broj AP 249/09 od 20. decembra 2011. godine, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-142/12 (R. I.) | Sudska praksa | Aktio