Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/12 (M. V.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-173/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 173/12, rješavajući apelaciju Mare Vladić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Vladić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003693 10 U od 13. decembra 2011. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-52/09 od 25. decembra 2009. godine i rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj UPI-09-04-25-91/08 od 13. jula 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Vladić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prozora, koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 11. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003693 10 U od 13. decembra 2011. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-

23-5-52/09 od 25. decembra 2009. godine i rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo građenja) broj UPI-09-

04-25-91/08 od 13. jula 2009. godine.

2. Prema stanju spisa, rješenjem Ministarstva građenja broj UPI-09-04-25-91/08 od 22. maja 2009. godine je utvrđeno da je Ajka Imamović nositelj stanarskog prava na stanu u Prozoru u ulici Đure Pucara broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 46. b.stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» broj 36/06) propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Nadalje je navedeno da se zgrada u kojoj se nalazio predmetni stan nalazila pred završenjem a zbog poznatih ratnih dejstava, Ajka Imamović nije mogla useliti u navedeni stan. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo građenja je zaključilo da je Ajka Imamović, u skladu sa članom 46. b stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo a u vezi sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, ispunila uslove da se imenuje nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu.

3. Rješenjem Ministarstva građenja broj UPI-09-04-25-91/08 od 13. jula 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-52/09 od 25. decembra 2009. godine, odbačena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa broj UPI-09-04-

25-91/08 od 22. maja 2009. godine, kao izjavljena od neovlaštene osobe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 221. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stanka ima pravo žalbe, a da je članom 221. stav 2. ZUP propisano da tužitelj, pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinca ili pravne osobe, a na štetu javnog interesa. Nadalje je navedeno da je članom 231. stav 1. ZUP-a propisano da organ prvog stepena ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe. Imajući u vidu navedene zakonske odrebe, Ministarstvo građenja je odlučilo kao u dispozitivu rješena, obzirom da apelantica nije ovlaštena za vođenje upravnog postupka.

4. Nezadovoljna rješenjem Federalnog ministarstva, apelantica je pokrenula upravni spor kod Kanatonalnog suda. Rješavajući apelanticinu tužbu, Kantonalni sud je donio presudu broj 07 0 U 003693 10 U od 13. decembra 2011. godine kojom je ista odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni organ na temelju ovlaštenja iz člana 231. stav 1. ZUP-a pravilno donio rješenje od 13. jula 2009. godine kojim je odbacio apelanticinu žalbu, kao izjavljenu od neovlaštene osobe. Kantonalni sud je zaključio da osoba koja nije učestvovala u upravnom postupku koji je okončan rješenjem nadležnog upravnog organa, a smatra da joj za to nije bila data mogućnost, niti joj je priznato svojstvo stranke, eventualno može samo tražiti obnovu okončanog upravnog postupka zbog razloga iz člana 246. tačka 9. ZUP-a, ali ne može protiv prvostpenog rješenja izjaviti žalbu, kao što je to u konkretnom slučaju učinila apelantica. Istovremeno, Kantonalni sud smatra da je tuženo Federalno ministarstvo pravilno donijelo osporeno rješenje kada je odbilo apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 13. jula 2009. godine pravilnom primjenom odredbe člana 237. stav 1. ZUP-a, na koju odredbu Zakona se Federalno ministarstvo pozvalo u obrazloženju osporenog rješenja.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. U konkretnom slučaju apelantica se između ostalog žali na presudu Kantonalnog suda broj 07 0 U 003693 10 U od 13. decembra 2011. godine kojom je njena tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 25. decembra 2009. godine odbijena kao neosnovana, a kojim rješenjem je potvrđeno rješenje Ministarstva građenja od 13. jula 2009. godine kojim je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva građenja od 22. maja 2009. godine odbačena jer je izjavljena od neovlaštene osobe. Ustavni sud zapaža da se u navedenom postupku nije raspravljalo o suštini žalbenih navoda koje je aplenatica isticala u žalbenom postupku nego se raspravljalo o tome da li se apelantica u smislu člana 221. stav 1. ZUP-a može smatrati strankom u postupku te da li može učestvovati u postupku ukoliko ne ispunjava uvjete propisane citiranim članom ZUP-a.

8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da se u postupcima u kojim su donesene osporene odluke ne radi o sporu građansko-pravne prirode iz čega proizilazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o sticanju ili gubitku građanskih prava i obaveza apelantice, odnosno da taj postupak nije bio odlučujući za njena prava i obaveze, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelanticinom pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju.

9. Imajući u vidu da je u aplanticinom slučaju Ustavni sud zaključio da su njeni navodi u vezi sa kršenjem čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibalni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/12 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio