Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-389/10 (M. M.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-389/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 389/10, rješavajući apelaciju Mirsada Midžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Midžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000888 od 22. okotobra 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-328/03 od 25. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-812/99 od 7. oktobra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Midžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 27. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksut: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000888 od 22. okotobra 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-328/03 od 25. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-812/99 od 7. oktobra 2002. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-812/99 od 7. oktobra 2002. godine, u pravnoj stvari tužitelja Šabana Midžića iz Bihaća protiv tuženih Edhema Midžića i apelanta, te umješača na starni apelanta Muje Midžića, ujedno i njegovog punomoćnika, radi utvrđenja djelimične ništavosti darovnog ugovora, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, pa je poništen Ugovor o darovanju nekretnina zaključen 2. augusta 1977. godine pod brojem OV-1159/77 u odnosu na darovanje dijela kč.br.1046/1 od 380/700 dijela u površini od 380 mupisanoj u z.k.ul.br. 1252 K.O. Bihać, a koji su zaključili tuženi Edhem Midžić kao darodavac i apelant kao daroprimac. Stavom II izreke presude je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Bihaću da se na predmetnim nekretninama uspostavi zemljišno-knjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju, na način da se briše pravo suvlasništva apelanta na tom dijelu nekrenine uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i u suvlasništvo tužioca Šabana Midžića. Stavom III izreke presude, tužitelj je odbije sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog dijela, dok su stavom IV izreke presude odbijeni prijedlozi za izdavanje privremenih mjera.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-328/03 od 25. decembra 2006. godine odbačena je kao neblagovremena žalba umješača na strani apelanta, Muje Midžića, odnosno njegovog punomoćnika, izjavljena protiv presude Općinskog suda od 7. okotbra 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Mujo Midžić izjavio žalbu 21. januara 2003. godine, a da je prema stanju spisa pobijanu presudu primio 3. januara 2003. godine. Kako je Mujo Midžić žalbu podnio u svoje ime nakon isteka roka od 15 dana, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja na osnovu člana 349. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu: raniji ZPP), važećeg u vrijeme presuđenja, a u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP-a («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
4. Protiv rješenja Kantonalnog suda broj Gž-328/03 od 25. decembra 2006. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 070-0-Rev-08-000888 od 22. okotobra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja između ostalog naveo da su se u toku postupka kao apelantovi punomoćnici pojavljuju Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća i Mujo Midžić koji je ujedno i umješač na njegovoj strani. Nadalje je navedeno da je pismeni otpravak prvostepene presude Mujo Midžić primio 3. januara 2003. godine, a Hamdija Veladžić 6. januara 2003. godine. Vrhovni sud je također naveo da je odredbom člana 128. ranijeg ZPP-a propisano da kad stranka ima zakonskog zastupnik, odnosno punomoćnika, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku, ako u ovom zakonu nije što drugo određeno. Ako stranka ima više zakonskih zastupnika, odnosno punomoćnika, dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih, pri čemu, saglasno odredbi člana 330. istog zakona, rok za žalbu protiv presude počinje teći od dana dostave prepisa presude, ako u zakonu nije određen drugi rok. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da rok za žalbu protiv presude počinje teći od dana kada je presuda dostavljena prvom punomoćniku, a ne od dana kada je sud dostavio presudu i drugom punomoćniku. Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je Mujo Midžić, jedan od apelantovih punomoćnika, prijepis prvostepene presude zaprimio 3. januara 2003. godine, od kojeg dana je počeo teći rok od 15 dana za podnošenje žalbe, a koji rok je istekao 20. januara 2003. godine. S obzirom na navedeno, apelantova žalba, izjavljena putem njegovog punomoćnika Hamdije Veladžića, 21. januara 2003. godine je neblagovremena, dosljedno čemu se odluka drugostepenog suda kojom je ova, temeljem odredbi člana 249. ranijeg ZPP-a u vezi sa odredbom člana 456. stav 2. važećeg ZPP-a, odbačena, pokazuje pravilnom i zakonitom.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant nije Općinskom sudu blagovremeno izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda broj P-812/99 od 7. oktobra 2002. godine. Međutim, iako je prvostepeni sud cijenio da je žalba potpuna u smislu člana 332. ranijeg ZPP-a istu je shodno članu 333. stav 3. ranijeg ZPP-a dostavio Kantonalom sudu koji nije raspravljao o osnovanosti apelantove žalbe, već je istu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno izjaviti žalbu protiv navedene presude ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih zakonskih odredbi u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim izjavljivanjem žalbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka izjavio žalbu na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić