Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/12 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-779/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 779/12, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanski kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanski kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 I 27086 10 Gži od 31. januara 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 I 27086 09 I od 2. jula 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo apelanta – Mostar, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 27086 10 Gži od 31. januara 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 I 27086 09 I od 2. jula 2010. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je Mirsada Bešo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika JU «Srednje škole» Stolac radi isplate 27.000,00 KM, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj 53 0 P 008020 07 P od 7. marta 2008. godine, koja je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 008020 08 Gž od 3. juna 2009. godine, a koji je usvojen rješenjem o izvršenju broj 53 0 I 027086 09 I od 23. aprila 2010. godine. Navedenim rješenjem o izvršenju Općinski sud je dozvolio izvršenje pljenidbom i prijenosom novčane tražbine izvršenika JU «Srednje škole» Stolac, koju on ima prema apelantu, odnosno Hercegovačko-neretvanskom kantonu, Ministarstvu finansija na tražioca izvršenja i Federalni zavod za MIO/PIO Mostar.
3. Odlučujući o prigovoru apelanta kao izvršenikovog dužnika, podnesenog protiv rješenja o izvršenju broj 53 0 I 027086 09 I od 23. aprila 2010. godine, Općinski sud je donio rješenje broj 53 0 I 27086 09 I od 2. jula 2010. godine kojim je prigovor apelanta odbacio kao nedopušten. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 141. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 29/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se pljenidba potraživanja provodi dostavom izvršenikovom dužniku rješanja o izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže njim i zalogom koji je dat za njegovo osiguranje, dok je u stavu 4. istog člana navedeno da izvršenikov dužnik nema pravo prigovora niti žalbe protiv rješenja o izvršenju. Zbog svega navedenog, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja, a u smislu člana 141. stav 4. ZIP-a.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta, kao izvršenikovog dužnika, protiv rješenja Općinskog suda broj 53 0 I 27086 09 I od 2. jula 2010. godine, donio rješenje broj 53 0 I 27086 10 Gži od 31. januara 2012. godine, kojim su žalbu odbio kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da u izvršnom postupku vrijedio načelo legaliteta prema kojem tražitelj izvršenja svoja potraživanja može dokazati samo izvršnom ispravom i ona je procesna pretpostavka za dopustivost prinudnog izvršenja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tražilac izvršenja svoje pravo na prinudnu naplatu u ovom postupku potkrijepio pravomoćnom i izvršnom sudskom odlukom koja se u ovom postupku ne može mijenjati.
5. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustva Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. S obzirom da je apelant nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
8. Budući da apelacija pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prvo, mora odlučiti o primjenjivosti garancija iz navedenog člana u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantuju svakome pravo na pravičan postupak, ali ne u svim postupcima u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one postupke u kojima se utvrđuju prava i obaveze, odnosno čiji je ishod odlučujući za prava i obaveze (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
9. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koja je shodno primjenjiva u konkretnom slučaju, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li neki postupak spada u domen prava na pravično suđenje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od
24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih prava i obaveza.
10. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, koja su donesena u izvršnom postupku, a kojim je prigovor apelanta, kao izvršenikovog dužnika, odbačen kao nedopušten. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost apelantovog prigovora podnesenog protiv rješenja o izvršenju od 23. aprila 2010. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da se osporenim odlukama nije odlučivao o pravima i obavezama apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. S obzirom na zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnoj tačci u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud navode apelanta da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, smatra, također, ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić