Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-788/12 (V.S.)
Odluka donesena 13. 11. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku · čl. 218
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-788/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine, u predmetu broj AP 788/12, rješavajući apelaciju V.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000481 09 Uvp od 15. decembra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000481 09 U od 24. aprila 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, Zenica broj 12- 23-97/08 od 12. januara 2009. godine i zaključka Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Zenica broj 03-23-12-1242/02 od 23. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003814 11 U od 8. marta 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Phoenix-a, Arizona, USA, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 000481 09 Uvp od 15. decembra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000481 09 U od 24. aprila 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12- 23- 97/08 od 12. januara 2009. godine i zaključka Službe za opću upravu i stambene djelatnosti Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-1242/02 od 23. januara 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. aprila 2012. godine osporavajući i presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 003814 11 U od 8. marta 2012. godine. Osim toga, apelant je u predmetnoj dopuni apelacije naveo i novog punomoćnika, i to Predraga Milanovića iz Sarajeva.
Postupak za povrat stana u posjed
2. Zaključkom Službe broj 03-23-12-1242/02 od 23. januara 2008. godine, koje je u cijelosti potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12- 23-97/08 od 12. januara 2009. godine odbačen je kao nablagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Zenici, u ulici Prve Zeničke brigade broj 15/V (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju zaključka Služba je navela da je članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) utvrđeno da nosilac stanarskog prava zahtjev za povrat stana može podnijeti do 4. jula 1999. godine, ukoliko je stan proglašen napuštenim, odnosno 4. oktobra 1999. godine ukoliko stan nije proglašen napuštenim. Obzirom da je apelant zahtjev za povrat stana uputio 25. februara 2002. godine, Služba je zaključila da je isti nepravovremen. U skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a na osnovu člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 218. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99), odlučeno je kao u dispozitivu zaključka.
3. Nakon toga, apelant je tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva broj 12- 23-97/08 od 12. januara 2009. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj 04 0 U 000481 09 U od 24. aprila 2009. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su prvostepeni organ i Ministarstvo prilikom donošenja osporenih akata, zauzeli pravilan pravni stav o predmetnoj upravnoj stvari i pravilno primjenili zakon u konkretnom slučaju. Osim toga, u obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da apelant nije ponudio valjane dokaze da je unutar zakonom propisanog roka podnio zahtjev Ombudnsamanu za ljudska prava. Naime, apelant uz tužbu nije dostavio bilo kakav dokaz o predaji Ombudsmanu za ljudska prava zahtjeva za povrat stana, kao ni dokaz da je takav zahtjev proslijeđen prvostepenom organu uprave nadležnom za stambena pitanja. Pored toga, u obrazloženju je navedeo da apelant ni za istaknuti navod iz tužbe, da je ušao u svoj stan i o tome obavijestio prvostepeni organ uprave, također nije ponudio bilo kakav dokaz, kao ni dokaz da taj stan koristi, nego je u uređenoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor naveo adresu u Srbiji. Sud je u obrazloženju presude još naveo da je osnovan apelantov navod iz tužbe da je prvostepeni organ riješio o pravu apelanta zaključkom umjesto rješenjem, što je suprotno odredbi člana 218. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je prvostepeni organ, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom zakonskom roku, čijim propuštanjem stranka gubi pravo (u ovom slučaju – pravo na povrat stana) podneseni zahtjev trebao odbiti rješenjem, a ne odbaciti kao neblagovremen zaključkom, ali zbog te nepravilnosti nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, jer je njegov zahtjev, pravilnom primjenom materijalnog prava, negativno riješen.
4. Vrhovni sud je presudom broj 04 0 U 000481 09 Uvp od 15. decembra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000481 09 U od 24. aprila 2009. godine. Vrhovni sud je također istakao da su pravilno primjenjene odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojim se zahtjev za vraćanje u posjed stana (koji je proglašen napuštenim) mogao podnijeti do dana 4. jula 1999. godine, odnosno (za stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim) do 4. oktobra 1999. godine. Također, Vrhovni sud je naglasio da su navedeni rokovi materijalno-pravni prekluzivni rokovi, čijim propuštanjem stranka gubi pravo (u konktanom slučaju pravo na povrat stana).
Postupak utvrđivanja prestanka stanarskog prava
5. Rješenjem Službe broj 03-23-3898-551/05 od 23. januara 2008. godine utvrđeno je da apelantu prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu i to istekom roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. U obrazloženju rješenja Službe je navedeno da apelant kao nosilac stanarskog prava nije u zakonom predviđenom roku uputio zahtjev za povrat predmetnog stana.
6. Ministarstvo je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Službe broj 03-23-3898-551/05 od 23. januara 2008. godine, donijelo je rješenje broj 12-23-98/08 od 6. jula 2011. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. U obrazloženju svog rješenja Ministarstvo je navelo da je odredbom člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da ako nosilac stanarskog prava u određenom roku ne podnese zahtjev za povat stana nadležnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, odnosno ne podnese zahtjev za izvršenje Odluke Komisije u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke, prestaje mu stanarsko pravo. U konkretnom slučaju, apelant je zahtjev za povrat stana podnio 25. februara 2002. godine, odnosno neblagovremeno. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je odlučilo kao u izreci rješenja na osnovu člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
7. Protiv rješenja Ministarstva broj 12-23-98/08 od 6. jula 2011. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 04 0 U 003814 11 U od 8. marta 2012. godine odbio tužbu kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 04 0 U 000481 09 Uvp od 15. decembra 2011. godine kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000481 09 U od 24. aprila 2009. godine, kojom je odbijena tužba podnesena protiv rješenja Minstarstva, kojim je odbijena žalba izjavljena protiv zaključka Službe, a kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 25. februara 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Osim toga, apelant osporava i presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 003814 11 U od 8. marta 2012. godine kojom je odbijena njegova tužba podnesena protiv rješena Ministarstva broj 12-
23-98/08 od 6. jula 2011. godine, a kojim je potvrđeno rješenje Službe broj 03-23-3898-551/05 od 23. januara 2008. godine kojim je utvrđeno je da apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i to istekom roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Ustavni sud zapaža da je odluka kojom je utvrđeno da je apelatnu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu deklaratornog karaktera, te da je ista samo posljedica apelantovog propusta da blagovremeno traži povrat stana. Dakle, propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić