Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2622/09 (N. K.)

Odluka donesena 13. 11. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2622/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2622/09, rješavajući apelaciju Nenada Krupljana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Krupljana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 117 od 18. juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Krupljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Bršljanice, Republika Hrvatska, podnio je 17. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 117 od 18. juna 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao i od Privredne banke a.d. Gradiška (suprotna strana u postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. decembra 2009. godine, Okružni sud 24. decembra 2009. godine, Osnovni sud 11. decembra 2009. godine, a tužena 4. decembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. januara 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo postupak protiv tužene radi utvrđivanja istinitosti štedne knjižice, utvrđivanja valjanosti ugovora i isplate.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj 072-0-P-07-000249 od 8. maja 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi istinitom deviznu štednu knjižicu, preciznije označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna štedna knjižica), koju je izdala Privredna banka Sarajevo - Osnovna banka Bosanka Gradiška (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene), da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o ulogu na štednju zaključen između apelanta i pravnog prednika tužene po deviznoj štednoj knjižici u iznosu od 1.134.500,00 švedskih kuna (u daljnjem tekstu: SEK) i da sud naloži tuženoj da apelantu na ime duga isplati iznos od 1.134.500,00 SEK sa ugovorenom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka povodom apelantove tužbe sproveo dokazni postupak u kom je saslušao apelanta, da je vještak grafolog izvršio vještačenje (koji je dostavio pismeni nalaz i mišljenje i saslušan na ročištu za glavnu raspravu), te je izvršio uvid u original sporne štedne knjižice. Nakon analize sprovedenih dokaza sud je donio odluku kojom je apelantov zahtjev odbio.

9. Osnovni sud je naveo da je apelant zahtijevao utvrđenje istinitosti devizne štedne knjižice, te utvrđenje pravne valjanosti ugovora o štednji zaključenog između apelanta i pravnog prednika tužene. U svrhu dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva apelant je predložio vještačenje, izveo dokaz uvidom u original štedne knjižice i apelant je saslušan kao parnična stranka. Tužena je osporila autentičnost sadržaja sporne knjižice. Vještak je nakon obavljenog vještačenja (vještačena apelantova originalna štedna knjižica) dostavio Osnovnom sudu nalaz i mišljenju iz kog proizilazi da sadržaj štedne knjižice u drugom redu na drugoj strani u rubrikama „datum, ovjera banke, uplate i stanje“ nije istovjetan sa nespornim printanim sadržajem u prvom redu druge strane i prvom redu prve strane štedne knjižice. Osnovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještak detaljno obrazložio na raspravi, te je istakao da postoji razlika između spornih i nespornih pečata u knjižici u obliku, veličini i redosljedu slova i brojeva u svakom redu vodoravnog otiska štambilja, zatim u rasporedu riječi u svakom redu i u rasporedu redova, te u odnosu teksta i brojeva koji se nalaze u trećem redu sporne knjižice. Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da sadržaj nije autentičan iz čega slijedi neistinitost štedne knjižice kao isprave na osnovu koje apelant zahtijeva isplatu iznosa od 1.134.500,00 SEK. Osnovni sud je prihvatio nalaz vještaka kao vjerodostojan zbog čega je odbio apelantov zahtjev.

10. Osnovni sud je u tom kontekstu naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je štedna knjižica autentična (jer je vještak utvrdio da u štednoj knjižici ništa nije brisano ili oštećeno), jer iz nalaza vještaka proizilazi da su utvrđene totalne neistovjetnosti u svim identifikaciono-relevantnim obilježjima (strana 3 nalaza vještaka), te je utvrđena neistovjetnost potpisa službenika banke unutar sporne knjižice, kao i totalna neistovjetnost štambilja koji se nalazi u štednoj knjižici.

11. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 1044 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se u štednu knjižicu unose sve uplate i podizanje novca, te da se upisi u štednu knjižicu potvrđeni potpisom banke i potpisom ovlašćenog lica dokaz o uplatama odnosno podizanjima u odnosu između banke i ulagača. Osnovni sud je naveo da je suprotan sporazum ništav pozivom na član 1044 stav 3 ZOO-a. Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka proizilazi da potpis ovlašćenog lica, tj. službenika na štednoj knjižici nije autentičan kao ni pečat, zbog čega je Osnovni sud zaključio da ni sadržaj štedne knjižice nije autentičan i istinit jer se potpisom i pečatom ovlašćenog lica potvrđuje sadržaj štedne knjižice. Sadržaj štedne knjižice čine uplate i isplate i stanje uloga koje, prema apelantovoj tvrdnji, na dan podnošenja tužbe iznosi 1.134.500,00 SEK. Međutim, kako sadržaj nije potvrđen vjerodostojnim pečatom i potpisom, to je, prema mišljenju suda, štedna knjižica neistinita i apelant nema pravo da zahtijeva isplatu navedenog iznosa od tužene, pa je sud, u skladu sa čl. 1043 i 1044 ZOO-a uz primjenu člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov zahtjev.

12. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu.

13. Okružni sud je, rješavajući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 011-0-Gž-07- 001560 od 12. marta 2008. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i presudio da se utvrđuje istinitom sporna štedna knjižica. Takođe je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o ulogu na štednju zaključen između apelanta i pravnog prednika tužene po deviznoj štednoj knjižici u iznosu od 1.134.500,00 SEK i naloženo tuženoj da apelantu na ime duga isplati iznos od 1.134.500,00 SEK sa ugovorenom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.300,00 KM.

14. Drugostepeni sud je u obrazloženju presude istakao da je razlozima žalbe dovedena u pitanje pravilnosti zaključka prvostepenog suda. Navedeno je da je drugostepeni sud održao raspravu na kojoj su ponovo izvedeni dokazi koje je već sproveo prvostepeni sud, pa je sud nalaz vještaka ocijenio drugačije od prvostepenog suda. Prema mišljenju drugostepenog suda, sama činjenica da je vještak konstatovao da sporni potpisi koji su evidentirani kod izvršene uplate 31. avgusta 1982. godine, kao i štambilj nisu istovjetni sa nespornim potpisom i štambiljom, koji se nalazi unutar štedne knjižice, nisu dokaz da sadržaj sporne knjižice nije autentičan, odnosno da štedna knjižica nije istinita. Drugostepeni sud je naveo da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja imao originalnu štednu knjižicu a sporne potpise i štambilj je upoređivao sa nespornim unutar štedne knjižice. Međutim, prema mišljenju drugostepenog suda, od vještaka se ne može očekivati da se izjasni o tome koliko radnika je bilo zaposleno u banci, na koliko šaltera i koliko pečata ima u banci i da li je sem nespornih potpisa ovlašćenih lica neko drugi od radnika banke bio na šalteru, odnosno koristio drugi pečat banke.

15. Drugostepeni sud je naveo da je neposrednim saslušanjem na raspravi pred drugostepenim sudom vještak pojasnio da je obrazac štedne knjižice autentičan a sam sadržaj knjižice ukazuje na razlike str. 1 i 2 knjižice, te da se ne može izjasniti da li banka ima više printera a da u samoj knjižici nije evidentirana isplata iznosa od 2.400 i nešto švedskih kuna. U samom sadržaju knjižice nema tragova mehaničkog ili hemijskog ili drugog oštećenja a golim okom se da primijetiti da postoji razlika između strane 1 strane i 2 strane knjižice.

16. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao isključivo na nalazu vještaka a ovaj dokaz je pogrešno ocijenio. Prema stavu drugostepenog suda, nalaz i mišljenje vještaka ne potvrđuje da knjižica, odnosno njen sadržaj nije autentičan nego samo da potpisi ovlašćenih lica nisu istovjetni kao i sam pečat banke što ne znači da neko drugo ovlašćeno lice nije stavilo svoj potpis u knjižicu odnosno koristilo drugi pečat banke. Prema mišljenju Okružnog suda, banka ne bi mogla normalno funkcionisati kada bi postojao samo jedan pečat, jedan radnik i jedan šalter. Sem toga, tužena nije dokazala da je falsifikovan potpis i pečat u knjižici odnosno da lice koje je stavilo potpis i pečat nije lice koje je radnik banke i nije pečat koji banka posjeduje. Kako je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje, to je preinačio osporenu presudu tako što je u cijelosti udovoljio apelantovom zahtjevu.

17. Okružni sud je naveo da su parnične strane zaključile ugovor o novčanom depozitu koji je primljen kao ulog na štednju, te je tužena, u skladu sa članom 1043 ZOO-a, izdala apelantu kao deponentu knjižicu. U konkretnom slučaju, apelantov štedni ulog je u stranoj valuti. U štednoj knjižici su unesene uplate i isplate. Apelant je 17. avgusta 1982. godine položio iznos od 2.500,00 SEK. Dana 31. avgusta 1982. godine položio je iznos od 1.132.000,00 SEK što ukupno čini iznos od 1.134.500,00 SEK tako da stanje računa na štednoj knjižici 31. avgusta 1982. godine upravo iznosi sporni utuženi iznos. Kako su stranke po osnovu ugovora o novčanom depozitu stekle određena prava i obaveze a radi se o depozitu po viđenju shodno članu 1046 ZOO-a, to je, prema stavu Okružnog suda, tužena u obavezi da, u skladu sa članom 1035 stav 2 i članom 1038 stav 2 ZOO-a, vrati apelantu na njegov zahtjev sporni iznos stranog novca jer se potraživanje deponenta uvijek smatra dospjelim. Okružni sud je naveo da tužena u toku postupka nije dokazala da je apelant deponovani iznos stranog novca podigao. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je u toku postupka dokazao da je štedna knjižica istinita, te samim tim da je pravno valjan ugovor o ulogu na štednju pa je tužena u obavezi da apelantu vrati sporni iznos uz ugovorenu kamatu od 17. avgusta 1992. godine do 26 jula 2001. godine, a od 26. jula 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu. Okružni sud je utvrdio da tužena duguje apelantu zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe jer je tužena od tada u docnji (član 324 ZOO-a).

18. Na osnovu iznesenog, a kod činjenice da je drugostepeni sud nakon održane rasprave radi izvođenja već izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje od onog u prvostepenoj presudi, Okružni sud je primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 3 ZPP preinačio prvostepenu presudu na način kao u izreci. Istovremeno, primjenom odredbe člana 386 stav 1 i člana 397 stav 2 ZPP Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka.

19. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju.

20. Vrhovni sud Republike Srpske je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001117 od 18. juna 2009. godine kojom je reviziju uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž- 07-001560 od 12. marta 2008. godine tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000249 od 8. maja 2007. godine potvrdio.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je revizija osnovana.

22. S tim u vezi, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke iznio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te je zaključio da je drugostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je vještak grafolog u svom nalazu potvrdio da je devizna knjižica originalna, što nije ni dovedeno u pitanje tokom postupka. Takođe, ovaj vještak je u svom nalazu naveo da sporni printani sadržaj u drugom redu na drugoj strani nije istovjetan sa sadržajem u prvom redu druge strane i prvom redu prve strane iste knjižice (nesporne uplate), te da potpis službenika banke i pečat banke na spornoj uplati nije istovjetan sa potpisom službenika i pečatima nespornih uplata. Na ročištu pred drugostepenim sudom vještak je potvrdio da u originalnoj štednoj knjižici nema tragova oštećenja ili brisanja koji bi upućivali na prepravljanje nekog ranije unesenog upisa. Činjenice da je vještak u nalazu i mišljenju tvrdio da ne postoje tragovi oštećenja na listu knjižice i da sporni upis nije nastao prepravljanjem, same za sebe, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu značiti niti se tako razumjeti da sporni upis odgovara stvarnom stanju.

23. Vrhovni sud je naveo da je apelant 17. avgusta 1982. godine otvorio štednu knjižicu i na nju položio iznos od 6.200,00 DEM i 2.500,00 SEK, s tim da je isti dan nesporno podigao iznos od 6.200,00 DEM. Tužena je potvrdila da je istovremeno izvršena isplata iznosa od 2.450,00 SEK, što dokazuje izvodom otvorenih stavki na 17. avgust 1982. godine, ali to nije upisano u štednu knjižicu. Apelant navodi da je 31. avgusta 1982. godine kod tužene položio na štednju devizni iznos od 1.134.500,00 SEK iz čega bi slijedilo da je novčani depozit primljen kao ulog na štednju jer je tužena nakon toga izdala apelantu štednu knjižicu na ime (član 1043 ZOO-a). Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije tvrdio niti izvodio dokaze u pravcu dokazivanja oročenog uloga na štednju, te da se zbog toga ima uzeti da je u pitanju ulog po viđenju iz člana 1046 ZOO-a.

24. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 1044 stav 1 ZOO-a u skladu sa kojom se u štednu knjižicu unose sve uplate i podizanja novca. Upisi u knjižicu potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlašćenog lica su dokazi o uplatama, odnosno podizanjima u odnosima između banke i ulagača (stav 2 član 1044 ZOO-a). Suprotan sporazum je ništavan (stav 3 član 1044 ZOO-a).

25. Vrhovni sud je utvrdio da je između parničnih stranaka sporno da li je izvršena uplata iznosa od 1.134.500,00 SEK 31. avgusta 1982. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da štedna knjižica ima dvostruku funkciju - prije svega služi kao dokaz o deponovanim sredstvima kod banke (član 1044 stav 2 ZOO-a) i to je isprava o dugu banke prema ulagaču. Dalje, štedna knjižica služi za legitimisanje ulagača pa je njena osnovna svrha da olakša utvrđivanje ko ima pravo da raspolaže štednim ulogom pa time štedna knjižica ima pravnu prirodu legitimacionog znaka.

26. Vrhovni sud je naveo, imajući u vidu odredbe člana 1044 ZOO-a, da se sve transakcije ovjeravaju pečatom banke i potpisom ovlašćenog lica, što je dokaz obavljene uplate odnosno isplate. Vrhovni sud je istakao da su odredbu člana 1044 stav 2 ZOO-a sudovi protumačili u tom pravcu da je u pitanju oborivi dokaz, dakle da banka može dokazivati da upis u štednu knjižicu nije tačan (stav 3). Vrhovni sud je istakao da stav 3 član 1044 ZOO-a daje stavu 2 istog člana imperativni karakter jer se ugovorom o ulogu na štednju ne bi moglo odrediti da je ulagač dužan da dokazuje stanje svog uloga nekim drugim dokaznim sredstvom uz štednu knjižicu. Samo štedna knjižica u kojoj upisi odgovaraju stvarnom stanju može biti dokaz o pravu ulagatelja da raspolaže uloženim sredstvima i obavezi banke da sredstva po zahtjevu ulagača isplati. Ulagatelj upisom dokazuje stanje na knjižici a banka treba da raspoloživim dokazima dokaže da upisano i stvarno stanje nije identično i da time nema obavezu izvršiti isplatu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, taj dio se ne može staviti u obavezu apelantu kao ulagaču sredstva jer je zakonska presumpcija da upis u knjižicu potvrđen pečatom banke i potpisom ovlašćenog lica dokazuje izvršenu uplatu odnosno isplatu. Teret dokazivanja da određeni ulog nije položen na štednu knjižicu leži na onom ko to tvrdi, konkretno na tuženoj.

27. Vrhovni sud je istakao da je vještak na ročištu ostao pri nalazu i mišljenju da potpis ovlašćenog lica tužene, printer štampača i otisci štambilja tužene na nesporenim uplatama od 2.500,00 SEK i 6.200,00 DEM nisu identični onima na spornoj uplati od 1.134.500,00 SEK. Vrhovni sud je naveo da je vještak utvrdio da na spornoj uplati nema tragova mehaničkog ili hemijskog brisanja ranijeg unosa. Prema stavu Vrhovnog suda, na osnovu ovakvog nalaza drugostepeni sud izvodi pogrešan zaključak da je apelant dokazao valjanost sporne uplate a da tužena nije dokazala da je apelant počinio falsifikat unosa i da apelant ne može odgovarati za propuste u radu banke. Vrhovni sud je zaključio da je upravo ovim nalazom vještaka tužena oborila zakonsku pretpostavku o istinitosti sadržaja upisa u štednu knjižicu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je uzeo kao apsolutno neoborivi dokaz da ovjerena sporna uplata dokazuje da je uplata zaista i izvršena, pri čemu zanemaruje da vještak potvrđuje da se ne radi o istovjetnim potpisima i pečatima i otiscima printera.

28. Vrhovni sud je zaključio da je devizna knjižica cijelo vrijeme bila kod apelanta i onoga dana kada je, prema njegovoj tvrdnji, izvršena sporna uplata, knjižica mu je odmah i vraćena. Prema zaključku suda, pod pretpostavkom da se mogao zloupotrijebiti štembilj banke i falsifikovati potpis drugog službenika banke nije za pretpostaviti da bi službenik banke mogao donijeti printer koji nije službeni i da sa njim upisuje uplatu. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio u skladu sa članom 250 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi tok postupka, te zaključke redovnih sudova. Apelant ističe da je prvostepeni sud radio pod lokalnim pritiskom jer je tužena u stečaju, a da je Vrhovni sud preinačio potpuno logično obrazloženje i zaključak Okružnog suda. Apelant se poziva na čl. 8 i 123 ZPP, te navodi da je sud izveo samo tri dokaza u toku postupka, niti jedan po prijedlogu tužene, te da je Vrhovni sud proizvoljno bez ikakve validne ocjene dokaza proglasio falsifikatom njegovu štednu knjižicu. Apelant ističe da načelo slobodne ocjene dokaza ne znači apsolutnu slobodu i arbitrarno postupanje suda, već sud mora da navede zašto jednom dokazu poklanja vjeru a drugom ne, kao i da ova ocjena mora biti objektivno prihvatljiva da bi se moglo provjeriti da li takvo uvjerenje ima pravnu i činjeničnu osnovu. Apelant se žali da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog propisa (član 1044 ZOO-a) povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant ističe da je vještak utvrdio autentičnost štedne knjižice, nije utvrđeno postojanje mehaničkog ili hemijskog brisanja, te je, u skladu sa odredbama člana 1044 ZOO-a, apelant dokazao svoje potraživanje. Apelant nalazi da je obrazloženje odluke Vrhovnog suda proizvoljno i kontradiktorno. Sem toga, apelant navodi da je sud koristio „skraćeni“ nalaz vještaka, te navodi da dosta podataka u štednoj knjižici nisu identični. Apelant osporava „pretpostavke“ koje je Vrhovni sud iznio u odluci, koje su, prema njegovom mišljenju, ignorirajuće, omalovažavajuće i potcjenjivačke i koje ga lišavaju imovine.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije, te je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo, te da je Vrhovni sud dokaze koji su sprovedeni tokom sudskog postupka ocijenio na način da je izveo drugačiji zaključak od drugostepenog suda. Vrhovni sud je naveo da je za svoj stav iznio jasne i uvjerljive razloge zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nalaz vještaka nije ocijenio selektivno (kako je naveo apelant) već upravo da je konstatovao ono što je vještak utvrdio (da je obrazac autentičan, da nema tragova mehaničkog ili hemijskog brisanja, da potpis ovlašćenog lica i otisak štembilja banke nije identičan na nespornim i spornoj uplati). Vrhovni sud je naveo da je samo izveo drugi zaključak o tome šta ovaj dokaz zajedno sa ostalim izvedenim dokazima i pravilom tereta dokazivanja znači u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da se zbog navedenog ne radi o pogrešnoj primjeni odredbe člana 1044 ZOO-a, s obzirom na to da je u obrazloženju ukazano iz kojih razloga je ovaj sud tumačio utvrđeno činjenično stanje onako kako je dato u obrazloženju.

31. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u drugostepenom postupku ocijenio navode koji su pravno relevantni i u obrazloženju odluke dao ocjenu žalbenih navoda.

32. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant u prvobitnoj tužbi naveo ime „Krupljanin“, a isto je pisalo i u štednoj knjižici. Dalje, Osnovni sud je istakao da nije u nadležnosti Ustavnog suda da presipituje odluke redovnih sudova u pogledu navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, odnosno da se odbije u meritumu kao neosnovana.

33. U veoma opsežnom odgovoru na apelaciju tužena je istakla da je apelacija neosnovana. Tužena je navela da apelant cijelo vrijeme pokušava da „zamijeni teze“. Tužena je istakla da je devizna knjižica original i da to nije sporno, ali je sporan upis u štednu knjižicu od 31. avgusta 1982. godine. Takođe, tužena je navela na niko nikada nije tražio da se utvrdi da je sporni upis autentičan, ali je traženo (i utvrđeno) da sporni upis nije istovjetan sa ostalim nespornim upisima u knjižici. Tužena je istakla da nije dokazano u toku postupka da je tužena u spornom periodu koristila više pečata i više printera već je „notorna činjenica“ da je tužena imala jedan pečat (sa brojem 11) koji je koristilo više službenika a nikada nije imala igličasti printer. Dalje, tužena je navela da sud nije radio „pod lokalnim pritiskom“ (kako je apelant naveo) mada je istakla da se apelant koristio tim metodama. U odgovoru tužena je ukazala (prema navodima tužene) na određene „manifetluke“ kojim se koristio apelant u toku postupka, odnosno ponašanje apelanta koje je (kako proizilazi iz navoda tužene datih u odgovoru na apelaciju) išlo za tim da je apelant pokušavao falsifikovanu štednu knjižicu da prikaže kao original. S tim u vezi, tužena je u negativnom kontekstu ukazala na lik i karakter vještaka kog je predložio apelant, te ističe i druge stvari za koje zna da ih je ašelant uradio (opet u negativnom kontekstu) ali ne može sve da iznese zbog obaveze čuvanja tajne. Tužena je navela da je apelant čekao od sporne uplate milionskog iznosa (1982. godine) do 2001. godine da se pojavi u banci, te da nije dokazao navode da je u banku dolazio 1990, 1997, 1998. i 1999. godine (kako je tvrdio). Tužena ističe da je apelant ekonomista i da zna koliki je rok čuvanja dokumenata, pa je to upravo razlog zbog kog je toliko čekao na podnošenje tužbe. Međutim, prema navodima tužene, na apelantovo iznenađenje, tužena je sačuvala internu dokumentaciju i koristila kao dokaz u toku postupka. Tužena navodi da je sporni upis „trostruko falsifikat“, te navodi kako je apelantu bilo neprijatno da daje odgovore o porijeklu novca pred sudom. Takođe, tužena navodi da se veliki iznosi novca nisu predavali na šalteru kako je apelant tvrdio i navodi da apelant nije mogao da se sjeti ničega u vezi sa ovom uplatom jer uplate nije ni bilo. Tužena je tražila da se odluka Vrhovnog suda ostavi na snazi, te je navela da se radi o „prenijetom patentu iz Hrvatske koji ovdje nije mogao proći“.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 125.

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno. Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donijeta je 18. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno primijenio materijalno pravo, te da osporena odluka ne sadrži prihvatljivo obrazloženje u vezi sa prihvaćenim dokazima.

43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6 stav 1.Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

44. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8 ZPP). Pri tome, prema članu 123 ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

45. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se u prvostepenom postupku Osnovni sud pozvao na odredbu čl. 1043 i 1044 ZOO-a i zaključio da u konkretnom slučaju tužiočev tužbeni zahtjev nije osnovan jer je utvrdio „neistinitost štedne knjižice“ na osnovu nalaza vještaka koji je konstatovao razlike u slovima, brojevima i pečatu nespornih sadržaja knjižice i spornog sadržaja štedne knjižice. Ispitujući prvostepenu presudu, a nakon sprovedenog dokazanog postupka, tj. ocjenom istih dokaza kao pred prvostepenim sudom, Okružni sud je naveo da na osnovu nalaza vještaka nije utvrđeno da sadržaj štedne knjižice nije autentičan, nego samo različitost potpisa službenika i pečata banke. Okružni sud je zaključio da tužena nije dokazala da potpis nije potpis službenika banke, odnosno da se ne radi o pečatu banke. Okružni sud je zaključio da je apelant dokazao istinitost štedne knjižice, kao i pravnu valjanost ugovora o štednji, te je udovoljio njegovom tužbenom zahtjevu uz primjenu odredbi čl. 1035, stav 2, 1038 stav 2, 1043, 1044 i 1046 ZOO-a. Vrhovni sud je u postupku povodom revizije utvrdio da je vještak ostao kod nalaza i mišljenja o različitosti potpisa, štambilja i printera banke, kao i da u knjižici nema mehaničkog i hemijskog brisanja upisa. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, upravo je ovakvim nalazom vještaka tužena oborila zakonsku pretpostavku o istinitosti sadržaja štedne knjižice. Svoj zaključak Vrhovni sud bazira na sljedećem: „Pod pretpostavkom da se mogao zloupotrijebiti štembilj banke i falsifikovati potpis od drugog službenika banke, nije za pretpostaviti da bi službenik banke u banku mogao donijeti printer koji nije službeni da sa njim upisuje uplatu.“ Na osnovu ovog zaključka Vrhovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno preinačio drugostepenu presudu.

46. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, kao što je već istaknuto, da je procesni sistem u Bosni i Hercegovini prihvatio, kao temeljnu, metodu slobodne ocjene dokaza a što je decidirano navedeno i u odredbi člana 8 ZPP. Dokaznu snagu upotrijebljenih dokaznih sredstava ocjenjuje parnični sud koji odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sudu služi činjenični fond koji sačinjavaju činjenice na koje se stranke tokom parnice pozivaju radi opravdanja osnovanosti svojih zahtjeva, činjenice koje su posredno relevantne jer svojim postojanjem ukazuju na postojanje važnih činjenica (indicije), te činjenice za koje sud smatra da ih treba utvrditi na osnovu zakonskog ovlašćenja da u pojedinim slučajevima prelazi okvire raspravljanja utvrđene dispozicijama stranaka. Navedeno je materijalizovano u odredbi člana 7 ZPP. Od ocjene suda o relevantnosti činjenica koje sačinjavaju stanje stvari zavisi koje će od njih sud kvalifikovati kao činjenično stanje-osnovu za donošenje presude. Od okolnosti koliko je sud „ubijeđen“ u istinitost određene činjenice zavisit će i sama sudska odluka, odnosno obrazloženje presude koje treba da sadrži razloge o ocjeni suda u vezi s tim da li je neka činjenica „dokazana“. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se činjenice trebaju dokazati odnosno učiniti neposrednim, te da je jasno navedeno da se samo notorne (opštepoznate) činjenice ne moraju dokazivati pred sudom, kao i zakonske pretpostavke i priznanja stranke (pod određenim uslovima). Navedeno je regulisano odredbom člana 125 ZPP, koji se primjenjivao u konkretnom slučaju. U toku postupka sud mora voditi računa o činjeničnim tvrdnjama i dokaznim prijedlozima stranaka koje su pravno relevantne odnosno sud, u pravilu, ne smije voditi računa o činjenicama i dokazima na koje se niti jedna stranka nije pozvala ma koliko bi oni mogli inače biti relevantni u sporu. Ustavni sud podsjeća da ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu dužan je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP). Navedeno pravilo obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Međutim, sud može tokom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost da predlože dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojima osporavaju dokaze protivnika, te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza u predmetnom postupku bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Vrhovni sud se priklonio zaključcima prvostepenog suda u vezi sa činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, smatrajući ih pravilnim, za što je dao jasne i precizne razloge. Ustavni sud smatra da navedeno u potpunosti korespondira sa principom slobodne ocjene dokaza kao jednim od osnovnih principa parničnog postupka promovisanog članom 8 ZPP. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode i dao iscrpne razloge zašto na konkretnu činjeničnu situaciju treba primijeniti odredbu člana 1044 ZOO-a, iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

49. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporena odluka zasnovana na činjenicama koje su utvrđene sprovođenjem dokaza u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, koje je sud ocijenio u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, te kada je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

51. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2622/09 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio